11. 8. 2020.

Fruškogorska transverzala 2020. - U cugu!


Sa preko 160 kilometara dužine i 6000 metara ukupnog uspona, Fruškogorska transverzala je najduža i najteža planinarska staza na Fruškoj gori, i jedna od najdužih u celoj Srbiji.

Kao i većina planinarskih transverzala, može se preći iz onoliko etapa koliko kome odgovara, ali je kao poseban izazov među planinarima uvek važilo preći je odjednom, od početka do kraja bez prekidanja, planinarskim žargonom rečeno - "u cugu".

Od otvaranja 1956. godine do danas, Fruškogorsku transverzalu prešlo je nešto više od tri hiljade planinara, a ja sam se na spisak onih koji su je uspešno završili prvi put upisao 2014. godine, o čemu sam svojevremno i pisaoMeđutim, želja za prelaskom cele staze "u cugu" ostala je neostvarena - sve do ovog leta!


Praktično čim sam prvi put prešao stazu Fruškogorske transverzale, počeo sam da pravim planove za drugi put. Ipak, kako to u životu često biva, planovi su se iz godine u godinu menjali, a za to što su se kockice konačno sklopile na pravi način za povratak na stazu obeleženu crveno-belim trouglom trebalo bi da zahvalim - pandemiji koronavirusa...

Vanredno stanje i zabrane kretanja i okupljanja pokvarile su planove cele planinarske sezone. Po prvobitnom planu, krajem jula trebalo je da idemo na Visoke Tatre, a kad je ta akcija otkazana zbog komplikacija oko putovanja u Slovačku umesto toga smo osmislili zanimljivu celonedeljnu turu u okolini kanjona Jerme, koja je zbog vanredne situacije u Pirotskom okrugu takođe morala da bude odložena za neki povoljniji trenutak...

Za sve to vreme, ideja o Fruškogorskoj transverzali visila je negde u vazduhu i trebalo je samo započeti priču da bi se i materijalizovala.


Čast da se zove inicijatorom ove avanture poneće Goran Tile Tintor, koji je ono što je mnogo nas kuvalo u sebi prvi izgovorio naglas. Ubrzo se iskristalisala udarna trojka: Tile, prošlogodišnji vicešampion Vojvođanske treking lige Zoran Udovčić, i potpisnik ovih redova Milan Mirković (čobanin, budala).

Dogovaranje i planiranje je završeno za svega nekoliko dana, sve potrepštine za četiri dana u planini bile su na broju, volje i iskustva nije manjkalo, ali ni sve te hiljade kilometara koje smo već imali u nogama nisu bile garancija uspeha.

Za to je trebalo udahnuti duboko i zakoračiti na stazu...




DAN PRVI (petak, 31.7.2020.):
Stražilovo - Andrevlje

Alarm zvoni dobrano pre svitanja i čini mi se da sam ustao pre nego što sam uopšte i legao.

Na brzinu još jednom prolazim kroz spisak stvari; merim ranac - ako u preko petnaest kilograma tereta nešto i fali, onda mi ni ne treba. I naravno, na sto metara od kuće mi sine da sam zaboravio kačket! Okrećem kola nasred puta. Za vikend najavljuju sunčano i vrlo toplo vreme, kakva bi to greška bila! Jedna od onih sitnica zbog kakvih i najspremniji odustaju sa ovakvih staza...

Na odavno ustaljenom mestu kupim Zokija, pa onda i Tileta. Kao da niko nije ni spavao. Prolazimo još koji put kroz planove, suzdržavamo se od optimizma. Pred nama su četiri duga dana...

I onda samo u jednom trenutku postajemo svesni težine na leđima i da staza vuče uzbrdo. Radnim danom u sedam ujutro spava i jedno od najomiljenijih izletišta na Fruškoj gori.

Nema odbrojavanja, samo start.




KT 1 - Planinarski dom Stražilovo

Iako se kontrolne tačke Fruškogorske transverzale mogu obilaziti bilo kojim redosledom, zvanični start i cilj staze nalaze se na Stražilovu kod Sremskih Karlovaca.

Do prve kontrolne tačke, planinarskog doma koji nosi ime ovog izletišta i koji drži istoimeni karlovački planinarski klub, treba savladati oštar uspon, ali smo svejedno gore za jedva petnaestak minuta.

Kada sam prošli put prelazio transverzalu, još uvek je bila u toku rekonstrukcija doma nakon požara koji ga je teško oštetio nekoliko godina ranije. Danas je to jedan od najmodernijih objekata ovog tipa u Srbiji.

Pa opet, nešto posle sedam ujutro dom je još uvek zaključan. Da li se u njemu nalazi pečat kontrolne tačke, nema koga da nam kaže. A mi vremena za čekanje baš i nemamo...




KT 2 - Planinarski dom PD Zanatlija pod Glavicom

Od Stražilova do Glavice staza vodi prvo između njiva, vinograda i livada, odakle jasan pogled na fruškogorska šumovita brda tek naslućuje šta nas sve u narednim danima čeka.

Ova deonica nije najsjajnije markirana, bar što se tiče transverzalne markacije, ali orijentacija ne bi trebalo da predstavlja problem.

Na prilazu domu pod Glavicom zatičemo obaveštenje da dom do daljnjeg ne radi. Svejedno prolazimo u dvorište da bismo se slikali, i na opšte iznenađenje zatičemo domare.

Ranije se u domu nalazio pečat kontrolne tačke, ali je nestao na bizaran način: nakon nedavne smrti stare domarke, neko je sa njenim ličnim stvarima izbacio iz doma i kutiju sa svim pečatima!

Hladno pivo ipak imaju, što ne odbijamo... Odmaramo par minuta u debeloj hladovini pa nastavljamo dalje...






KT 3 - Planinarski dom PSD Železničar na Popovici

Od Glavice do Popovice stiže se preko Paragova (gde treba preći frekventan magistralni put), a zatim preko planinarskog doma Jugodenta uz litice napuštenog kamenoloma Orlovo bojište.

Iako je tek prošlo deset, sunce već nemilosrdno prži, pogotovo na golom kamenu. Možda već ovde prvi put osećamo da će ceo ovaj poduhvat biti krupniji zalogaj nego što smo mislili...

Ipak, do Popovice stižemo brzo, pa imamo vremena i za okrepljenje u dobro poznatom domu Železničara. Ovde dobijamo i prvi pečat, ili bolje rečeno mastiljavu muzgu u transverzalnom dnevniku. 

U domu se može natočiti voda, što je moja najtoplija preporuka, pogotovo kad je i doba godine najtoplije, kao ovo u kakvo smo mi krenuli na stazu...







KT 4 - Manastir Rakovac

Put do Rakovca vodi preko Popovičkog jezera, Starih Ledinaca i isposnice Isaije Parivodića, čas strmo nizbrdo čas jako uzbrdo, nama dobro poznatim stazama.

Zvonik manastirske crkve, miniran i srušen u II svetskom ratu, trenutno se obnavlja, pa je cela porta pretvorena u gradilište. Zatičemo jednu staru dremljivu monahinju, koja ne zna kakav je to pečat koji tražimo i šalje nas kod nastojnika.

Od tri prilično ireligiozna tipa, izbor da predstavljam grupu u manastirima pada na mene, pa ja pristupam nastojnikovim odajama; mlad pop, retke brade i smušenih, nervoznih gestova, objašnjava mi da je pečat pre nekoliko godina izgoreo u požaru... Moraće i ovde da posluže fotografije...

Na putu ka sledećem odredištu, nadamo se hladnom osveženju u kafani u pećini na izlazu iz Starog Rakovca, ali nailazimo na zaključana vrata. Svejedno sedimo u senci trema desetak minuta.

Izuvamo čarape. Prija.








KT 5 - Dumbovački vodopad

Pre nego što je ušao u sastav Fruškogorskog ultra ekstremnog maratona, Dumbovački vodopad bio je rezervisan samo za transverzalce i dobre poznavaoce skrivenijih kutaka Fruške gore.

Proleće 2014. godine obeležile su jake poplave i bujice, i kad sam na jesen te godine prvi put prelazio stazu transverzale korito potoka bilo je toliko zakrčeno srušenim stablima da mi je trebalo skoro sat vremena puzanja i provlačenja od odvajanja staze do samog vodopada... Sada je to jedna od tačaka do koje dolaze čak i roditelji sa malom decom. Koliko je to zaista dobra stvar, nisam siguran...

Na tabli koja označava kontrolnu tačku piše da se njen pečat nalazi u Rakovcu, ali po svemu sudeći i on je izgoreo u požaru...

Ovde nas po prvi put ozbiljnije napadaju rojevi komaraca. Testiramo delotvornost mađarske kreme za pecaroše, koja za divno čudo funkcioniše. Više ne grizu, ali i dalje prkosno zuje oko ušiju, uleću u oči i nozdrve. Dišemo na škrge.






KT 6 - Manastir Beočin

Neka priča ko šta hoće, ali oni koji dobro poznaju Frušku goru složiće se da je uspon iz Dumbovačkog potoka ka izletištu Rim jedan od najstrmijih i najtežih na celoj planini.

I baš na njemu nađu da me uhvate grčevi!

Butine se naprežu, hoće da se rasprsnu. Ne mogu da savijem nogu, ne mogu ni da je ispravim, a treba izvući i sebe i rančinu do vrha brda. Naslanjam se na drvo, muljam magnezijum po ustima. Da li je moguće da neću izdržati ni jedan ceo dan na stazi? Ali, bol malo popušta, pa stiskam zube i grabim ka gore.

Ubrzo stižem Zokija i Tileta, sedamo na zemlju i pravimo pauzu. Nalivam se vodom, dotočićemo u Beočinu.

Na društvenim mrežama se često kao najveći problem na Fruškoj gori ističe seča šuma, što na nekim mestima zaista upada u oči ali čim se zađe malo dalje od glavnih puteva i izletišta može se videti koliko su šume Fruške gore još uvek jake i guste, uprkos jakoj eksploataciji.

Izletište Rim je u toj priči oduvek važilo za bastion odbrane fruškogorskih šuma, ali vremena se očigledno menjaju - sada su i oko Rima gomile oborenih stabala, šuma miriše na piljevinu a poj ptica zamenile su motorne testere... Još uvek je sve to daleko od potpunog ogoljavanja planine na koje upozoravaju internet fatalisti, ali ako se ta praksa uskoro ne zauzda možda u tim sumornim vizijama budućnosti ima i istine...

A u Beočinu - nema vode! Radovi na mreži. Proveravamo stanje, izdržaćemo do zalaska sunca a tad nam valjda više neće toliko ni trebati. Dan je već skoro na izmaku, ali ima još da se guli do Andrevlja, a najgori usponi nam tek predstoje.

"Pečata nema, odneo ga je neko od vaših", kaže stara monahinja.

Ko god da je, takav od naših nije. Nadam se samo da mu je zaista i poslužio, da je celu kuću njime ispečatirao... Neke ljudske porive nikad neću moći da razumem...






KT 7 - Crveni čot

Uspon od Beočina do Crvenog čota vodi koritom jedne neimenovane pritoke Kozarskog potoka koji protiče pored manastira.

Proletos smo pokušali da se popnemo tuda, ali smo naišli na srušena stabla od kojih nije moglo da se prođe dalje, bar ne u velikoj grupi. Sada je situacija još gora, popadalo drveće je toliko da prolaz bukvalno ne postoji.

Zato se vraćamo nazad i probijamo ka grebenu Fruške gore kuda znamo i umemo. Upadamo u koprive, kupine, ali ipak uspevamo da se iskobeljamo u jednom komadu.

Crveni čot, sa svojih 539 metara nadmorske visine zvanično najviši vrh Fruške gore, ujedno je i najviša tačka Fruškogorske transverzale. Ujedno je i jedan od najpristupačnijih fruškogorskih vrhova, ali i jedan od najantiklimaktičnijih u dosta širem okruženju... Manje zbog toga, a više zbog nedostatka vode, ne zadržavamo se previše.

Putni prevoj u neposrednoj blizini Crvenog čota od nedavno je zatvoren zbog rekonstrukcije puta do Beočina. Nalazimo čuvara gradilišta, i ispostavlja se da Tile i on imaju zajedničke poznanike. Uspevamo da isprosimo litru i po vode, koja brzo nestaje.

Sunce zalazi, ali je vrućina i dalje nesnosna...

(Foto: Zoran Udovčić)



KT 8 - Planinarski dom Osovlje

Dom na Osovlju bio je jedan od prvih planinarskih domova u Srbiji, a sada je jedna usamljena ruina usred šume na kojoj malo šta svedoči o toj slavnoj prošlosti.

Dom je u zajedničkom vlasništvu Planinarskog saveza Vojvodine i Naftne industrije Srbije, od kojih bi ga ovi prvi rado sredili ali zato ove druge to apsolutno ne interesuje, a jedni bez drugih ne mogu...

Ni ovde se ne zadržavamo. Pečati doma, Crvenog čota i stena Orlovac ionako odavno više nisu tu...





KT 9 - Stene Orlovac

Stene Orlovac su vrlo zanimljiv stenoviti lokalitet potpuno atipičan za Frušku goru, sa sjajnim pogledom ka Crvenom čotu na zapadu i nepreglednim šumama lipe i kestena na istoku... Ime su dobile po orlovima kliktašima, moćnim grabljivicama koje predstavljaju svojevrstan simbol Fruške gore, a koji se odavde često mogu videti.

Zbog sumraka i puta koji još treba prevaliti do pravog mraka ne silazimo do samih stena, samo se fotografišemo pored oznake kontrolne tačke. Biće dovoljno...






KT 10 - Andrevlje

Do Andrevlja nas već hvata mrak. Stiže nas umor, pada koncentracija, pa par puta promašujemo stazu i moramo da se vraćamo i gubimo vreme...

Ostajemo i potpuno bez vode, mori nas žeđ. Pitamo se da li restoran na Andrevlju radi i u glavi već pravimo porudžbine. Spust do Doline kestenova se otegao, a onda se put kroz Dolinu oteže još više...

Konačno kod izletišta Testera izbijamo na asfaltni put. Mimoilaze nas automobili, u daljini se vide svetla, čuje se pesma. Samo još malo i tu smo! Dok prilazimo parkingu odmarališta, iz mraka se zaleće mali, nervozan pas, laje i reži u znak dobrodošlice...

Bacamo rančeve na travu i ulećemo u baštu restorana, samo da bismo saznali da im se radno vreme završilo - deset minuta ranije! Ne mogu da nam daju piće, šank se zaključuje kompjuterski. Ne mogu da upišu piće ujutro. Dođite u sedam.

Nema svrhe ni da tražimo pečat. Prošli put kad sam ga tražio pre nekoliko godina, gledali su me kao vanzemaljca. Da sad uđemo na recepciju ovako znojavi i opaljeni suncem, dobili bismo gratis noćenje u policijskoj stanici u Beočinu...

Srećom pa česma za navodnjavanje pored zgrade odmarališta radi, pojimo se i točimo vodu u mehove i flaše...

Pod odvojenom nadstrešnicom u sklopu odmarališta veselo društvance uživa u pesmi i čašici, ali dok smo mi završili sa montiranjem šatora oni se pakuju u kola i odlaze, ostavljajući za sobom prazne sudove, krš, lom - i onog psa...

Odlazimo pod nadstrešnicu da sednemo da večeramo, i nalazimo polupraznu flašu hladne koka-kole. Nikad nije tako prijala!

Izuvamo čarape, puštamo skuvana stopala da dišu. Noć je topla i vlažna. Dobro će se spavati...






DAN DRUGI (subota, 1.8.2020.):
Andrevlje - Šišatovac


KT 11 - Trešnjevac

Od jutros imamo novog saputnika. Zapatili smo pseto. Sinoć nije prestajao da laje i njuška oko šatora, sad smo mu najbolji drugari. Mislim da to ima neke veze sa par sardina koje smo mu dali od svog doručka. Kako god bilo, neće da se otkači od nas.

Staza od Andrevlja do Trešnjevca poklapa se u potpunosti sa deonicom ultra ekstremnog maratona, prema kojoj valjda svi ekstremni ultraši gaje gorko-slatka osećanja.

Sa jedne strane, to je verovatno jedna od najlepših staza u zapadnom delu Fruške gore (ako ne i na celoj Fruškoj gori), a sa druge, dok se dođe do nje svima je već svejedno da li je lepa ili ne i svi će se složiti da je taj produžetak do maratonske kontrolne tačke Papratski dô apsolutno nepotreban. Međutim, ovog puta smo odmorni pa možemo bez problema da uživamo.

Kontrolnu tačku predstavlja šumarska kućica pored velikog ograđenog proplanka, koji pripada rezervatu evropskog jelena. Kroz žicu ili ne, tu plemenitu životinju tek treba da vidim uživo na Fruškoj gori...

(Foto: Goran Tile Tintor)




(Foto: Zoran Udovčić)



KT 12 - Rohalj baze

Prati nas najdosadniji pas na svetu.

Čim stanemo da malo oduvamo, on nađe neko drvo ili kamen, baci nam ga pod noge i laje kao sumanut dok mu ga ne bacimo negde, onda ga nađe i vrati i sve kreće ispočetka. Ne možemo da razgovaramo, ne možemo ni svoje misli da čujemo od neprekidnog laveža. Ako smo prvo mislili da ga je neko izgubio na Andrevlju, ili da je nekome pobegao, sada nam postaje sve izvesnije da ga je neko tamo namerno ostavio. Jednostavno je nemoguće trpeti takvu zvučnu torturu i ostati normalan...

Pokušavamo da mu bacimo kamen što dalje, u neko šiblje, da ostane da ga traži, ali ne, prokletinja ga svaki put pronađe, ili naprosto donese neki drugi i onda sve kreće ispočetka...

Onda ustanemo da krenemo, a on nam se zapliće u noge... Kao da nije dovoljno teško to što već u devet ujutro ima trideset stepeni, a komarci kolju...

Od Trešnjevca do Rohalj baza ima čitavih dvanaest kilometara, skoro sve kroz gustu šumu. Deonica je vrlo lepa, mada su i ovde vidljivi tragovi seče. Vode nema. Spomen-kompleks ne radi. Pečat ne postoji. Idemo dalje...









KT 13 - Manastir Đipša

Otegao se drugi dan kao gladna godina.

Sunce ubija, komarci masakriraju. Vode i dalje nema. Džukac ne prestaje da laje.

Tek kasnije ćemo shvatiti da su nam ovo bili najteži trenuci na celoj transverzali...

Sudeći po trekovima koje transverzalci kače na internetu, na ovom potezu između Rohalj baza i Đipše većina jednostavno preseče asfaltnim putem, skrativši tako deonicu za dobra 3-4 kilometra. Ali mi smo se zainatili, pa idemo baš onuda kuda nas vodi markacija, uprkos rojevima krvožednih komaraca, preteškim rančevima, vrućinčini i nedostatku vode...

A markacija nas polako uvlači u šumu, i onda se u jednom trenutku nađemo pred neprobojnim zidom zove i kupine, okruženi sa svih strana bagremovim šibljicima... Nema smisla ići nazad, pa tražimo svoj put kroz trnje, brzinom od dvesta metara na pola sata... I upornost se uvek isplati.

Pred sam manastir opet upadamo u koprive, ali sad kad već vidimo crkveni toranj to nije ni bitno.

Ne tražimo ni pečat ni mesto za odmor, samo dragocenu vodu! Ispijamo čitave litre "u cugu", natankavamo posude pa se tek onda izvrćemo po klupama ispod krošnje drveta ispred ulaza u portu...








Stara Bingula

Ovaj naš nesrećni saputnik se okuražio! Ne samo što je dosadan, već postaje i opasnost: zaleće se na pse duplo veće od sebe, nebitno da li su vezani ili slobodni.

Samo dok nismo napustili prnjavor Đipše dva puta smo se našli okruženi lokalnim besnim kerama, i ubeđen sam da bi nas druga grupa načisto izujedala da ih vlasnik nije nekako uterao unutra... Nekako ipak izlazimo iz zaseoka čitavi...

Put do Kuveždina prolazi neposredno pored Stare Bingule, pa Zoki predlaže da se osvežimo u senci ispred seoske prodavnice. Iako se do centra sela treba popeti oko kilometar i po uzbrdo po pržećem suncu, predlog je jednoglasno usvojen. 

Usput sve više gledamo kako da se sklonimo sa čistine, pa pred samim selom hvatamo neki puteljak kroz šumu koji ipak zavrće u suprotnom smeru pa moramo da kružimo i da se vraćamo nazad...

Tako u toj šumi nabasamo na nekakvu farmu, sa pedesetak koza koje su mirno pasle na proplanku i gledale svoja posla. Videvši ih, u našem demonskom saputniku očigledno se probudio lovački instinkt, i dok smo mi uopšte postali svesni šta se dešava koze su bežale na sve strane glavom bez obzira od trčeće i lajuće pošasti koja ih je snašla kao grom iz vedra neba!

"E, sad je igra gotova", pomislio sam kad sam ugledao ogromnog psa čuvara, desetak puta većeg od ove mrve crnih kovrdža i čistog zla, ali ne! I čuvarski pas je ubrzo sateran u kućicu! Sve što je nama ostalo je da se što brže i što neprimetnije udaljimo svojim putem dok nas neki farmer nije rasterao puškom sve u kompletu...

Dok smo se spuštali ka Staroj Binguli, sustigao nas je i naš saputnik, sav ponosan i kočoperan. Tada smo bili sigurni da će nam se putevi vrlo uskoro razdvojiti.

Posle još jednog bliskog susreta, ovog puta sa jednim krupnim mešancem staforda na samom ulazu u Staru Bingulu, dara je prevršila meru.

"Dođi ovamo", reče Zoki, i već sledeće sekunde naš dotadašnji pratilac našao se sa druge strane kapije neke kućice sa voćnjakom. Tu će ga već neko naći, a mi ćemo do tada, uz malo sreće, već biti predaleko...

A predaleko se činio i centar sela, samo još ovaj ćošak, i ovaj, i već smo bili na izmaku snaga kad smo konačno stigli do prodavnice - već sam mogao da osetim miris hladnog piva - zatvorene, i to ko zna kad...

Ako je ikad postojao trenutak kad sam želeo da odustanem od celog poduhvata, to je moralo biti tada. Samo sam seo na klupu u hladovini i izručio ceo bidon na glavu. Već minut kasnije bio sam potpuno suv. Ni Tile ni Zoki nisu bili mnogo vedrijeg raspoloženja...

U Staroj Binguli dotakli smo mentalno dno. Dalje je moglo biti samo bolje.



(Foto: Zoran Udovčić)




KT 14 - Manastir Kuveždin

Do Kuveždina smo došli asfaltnim putem. Nije bilo smisla da se vraćamo u njive da bismo našli stazu. Kilometraža je ionako bila ista, a i rizikovali bismo da nam se onaj pas opet nakači na grbaču.

Usput smo ubrali i nekoliko jedva nedozrelih bresaka koje su nam makar malo podigle raspoloženje. Ali još uvek to nije bio borbeni moral kojim se ovakva staza završava.

Manastir Kuveždin prvi put sam posetio 2005. godine, sakupljajući građu za seminarski rad iz zaštite graditeljskog nasleđa. Zvonik tek što je bio obnovljen, crkva i konaci još uvek su bili ruine, osim polovine južnog krila konaka iz kog su dopirali tihi glasovi i povremeno bi izvirila neka glava i brzo se vratila unutra...

Od tada sam u Kuveždinu bio još nekoliko puta, i svaki put bi tim mestom vladala ta neka čudna, teška atmosfera, potpuno drugačija od onog svečanog mira nekih drugih fruškogorskih manastira... Prosto nikad nisam mogao da povežem da je jedna "Himna Svetom Savi" ("Uskliknimo s ljubavlju") nastala baš na ovom mestu tako sumorne energije...

U manastirskoj prodavnici nije bilo nikoga. Samo je iz konaka na trenutak zakoračio jedan vrlo mlad momak, čupav i zarastao u bradu do očiju, u nekoliko brojeva manjem dečijem duksu, samo da bi se iste sekunde kao oparen vratio unutra...

Samo smo se ufotkali i produžili dalje. Ni vodu nismo natočili.






KT 15 - Manastir Petkovica

Staza od Kuveždina do Petkovice ide između voćnjaka i njiva, tek ovlaš dodirujući periferiju Divoša. 

Bez previše dogovaranja, ne skrećemo levo ka Petkovici već produžavamo pravo ka centru sela, i konačno pronalazimo prodavnicu koja radi! Hladan sok i pivo (oba, nek ide život!) prijaju kao nikad, a zalazak sunca konačno donosi i neko olakšanje. Rančevi su i dalje preteški, ali bar više ne moramo da trpimo i vrelinu!

Posle predaha koji nam je itekako značio prosto letimo do Petkovice. Put je kratak, ali opet stižemo u sam sumrak.

Petkovica, koju pamtim kao jedan od najprijatnijih fruškogorskih manastira, sada ima pse čuvare i naoružanog stražara... Šta se to u međuvremenu toliko promenilo, ne znam ni da li želim da pitam...

Pečat kontrolne tačke nalazio se nekad u manastirskoj prodavnici, i ubeđen sam da je tamo još uvek, ali nije imalo smisla da maltretiramo nekoga da ga traži u ovo doba...

Ćaskamo kratko sa stražarem, našim Rumljaninom, ali na molbu da nas uslika kaže da ne zna kako jer nikad nije koristio "pametni" telefon...

Nameštam telefon na stalak, uključujem tajmer i dobijamo ubedljivo najgoru fotku sa celog putovanja.

"Ma odlična je", kažem.

Do Šišatovca ima još nešto manje od dva kilometra; nećemo stići pre potpunog mraka, ali ne moramo baš ni da montiramo šatore u pola noći...






KT 16 - Manastir Šišatovac

Našli smo zgodno mesto za noćenje ispod manastira, odmah pored česme, i dok se raspakujemo prilazi nam jedan momčić. Nema više od četrnaest, petnaest godina.

"Ja se vama izvinjavam", kaže, a ja već čujem nastavak "ali ovde je zabranjeno kampovanje", ali ne, nastavak glasi: "Treba da dođe još društva i puštaćemo muziku i možda ćemo biti malo glasni, pa ćemo vam možda smetati".

"Ništa se vi ne brinite", kažemo, "nećemo mi vas ni čuti". Planiram da se onesvestim u narednih deset minuta.

I zaista, dolazi još nekoliko klinaca, puštaju relativno tiho muziku sa telefona, igraju žmurke, trče i smeju se. Druže se kao u neka stara, dobra vremena.

Razmišljam kako su njihovi gradski vršnjaci sada uglavnom svako u svojoj sobi, za svojim telefonom ili računarom, i druže se u svojim virtuelnim svetovima... Razmišljam kako nam se gradska deca verovatno ne bi izvinjavala ni za šta...

Možda za neke od nas još uvek ima nade, mislim dok tonem u san.

Budim se neko neodređeno vreme kasnije, kad su se deca već razišla kućama, i ne mogu da zaspim. Smeta mi mrtva tišina.







DAN TREĆI (nedelja, 2.8.2020.):
Šišatovac - Zmajevac


KT 17 - Hotel "Fruška gora", Ležimir

Ustajemo pre izlaska sunca, i sa prvim zracima napuštamo Šišatovac, prethodno se uslikavši u manastirskoj porti. Kad sam prošli put obilazio transverzalu, pečat je već bio izgubljen, i nema smisla nadati se da se u međuvremenu pojavio...

U vreme kad je osmišljavana današnja verzija Fruškogorske transverzale, čini se da je bilo mnogo lakše organizovati prelazak "u cugu" nego danas.

Pedesetih godina prošlog veka manastiri su bili jednako zatvoreni za posetioce kao i danas, ali je zato širom Fruške gore funkcionisalo mnogo više smeštajnih objekata, hotela, odmarališta, planinarskih domova...

Hotel "Fruška gora" iznad Ležimira važio je do kraja osamdesetih za prestižno mesto, gde su se često organizovale proslave i svečana druženja.

Danas je tu šaku bede od cigle i krhotina stakla strašno i pogledati. Ali ako uspete da se probijete do velike terase hotela a da ne nagazite na zarđao ekser ili vam komad plafona padne na glavu, još uvek možete da uživate u fantastičnom pogledu na zatalasana zelena brda.

Zamislite još šoljicu jake domaće kafe na kariranom stolnjaku... Uživancija.









KT 18 - Jabuka

Deonica između Ležimira i Jabuke je verovatno najduža na transverzali, a sigurno je najkritičnija. 

Kažem "verovatno najduža" jer je godinama unazad problematična zbog loše markacije, pa većina transverzalaca (uključujući i mene pre šest godina) prosto odustane od napipavanja prave staze, popne se do grebena i do Letenke i Jabuke dođe prateći Partizanski put, pa se tako prava dužina etape zapravo ni ne zna.

Oni koji se ipak odluče da isprate ovu deonicu onuda kuda bi trebalo da se ide, sudeći po raspoloživim trekovima na internetu dosta lutaju, bauljaju po šumi, i na kraju opet pre ili kasnije završe na grebenu... 

A uz svu našu volju, znanje i raspoloživu tehnologiju, ovog puta ni nama nije pošlo za rukom da prođemo onuda kuda je tačno staza zamišljena. Posle nekoliko situacija sa probijanjem kroz šiblje i trnje, na kraju završavamo u nekoj jaruzi zarasloj u koprivu i punoj srušenih stabala koja se ne može ni obići ni pratiti, i konačno dižemo ruke i najbližim putem izbijamo na greben.

Ako je za utehu, one prohodnije delove staze (kojima očigledno niko pre nas nije prošao mesecima, a možda i godinama) mogao bih svrstati među lepše šumske prizore na Fruškoj gori. Srećom, sva ta lepota će zbog svoje nepristupačnosti verovatno još dugo opstati...

Neko vreme pratimo Partizanski put, i u stazu se ponovo uključujemo negde oko izletišta na Popovom čotu. Dalje do Letenke i Jabuke je "autoput", planinarskim žargonom rečeno.

Na Letenci pravimo kraću pauzu. Prija iskoristiti svaki trenutak bez preteškog ranca na leđima, po mogućstvu i bez čarapa.

Gledamo sve one roštiljdžije, a gledaju i oni nas. Uživanje u prirodi - dva sveta, dijametralno suprotna. Na trenutak verovatno potajno zavidimo jedni drugima.





(Foto: Zoran Udovčić)
(Foto: Goran Tile Tintor)





KT 19 - Manastir Bešenovo

Spust sa grebena do Bešenovačkog Prnjavora je jedan od onih kratkih, ali ubitačnih. Dvadeset minuta naprezanja kolena do maksimuma kasnije, već smo ispred manastira.

Manastir Bešenovo uvek ću pamtiti kao skromnu drvenu crkvicu na livadi pod krošnjom ogromne lipe. Ako se današnji manastirski kompleks može opisati jednom rečju, bilo bi to - velelepno! Danas se manastir sastoji od velike nove crkve izgrađene na mestu stare (koja je srušena u II svetskom ratu) i konaka na tri sprata, sve to ograđeno kineskim zidom.

Drvene crkvice više nema. Pečata transverzale odavno nema. Razloga za dužu pauzu nema.

Dobro je da još nisu isekli i onu lipu. Ima vremena...


(Foto: Zoran Udovčić)




KT 20 - Manastir Mala Remeta

Uspon iz Bešenovačkog Prnjavora do Širokih ledina je oštar, dug i dosadan. Većim delom vodi kroz lepu četinarsku šumu, ali koliko god miris četinara obično bio prijatan, na ovakvoj vrućinčini prosto davi...

Opet ostajemo bez vode. Na celom potezu čak od Šišatovca dovde postoje samo dva izvora (Sveti Đurđe i Jabuka), ali iako su oba vrlo blizu staze do njih se treba malo spustiti, a svako nepotrebno gubljenje visine i novi uspon su po ovakvom vremenu prava agonija, pa se uzdamo u to da vode ipak imamo dovoljno.

Poslednju kap iz meha cedim u Bešenovačkom Prnjavoru, u kom postoji česma ali kažu da na njoj voda nije za piće. Slutimo da je to tačno, jer u mnogim dvorištima vidimo ogromne kanistere sa vodom. Još pola litre u bidonu će morati da posluži do Male Remete.

Od Širokih ledina do Male Remete staza bi trebalo da vodi uglavnom šumom, pored Pinkijevog spomenika, ali je taj ulazak u šumu potpuno zarastao i neprimetan. Do sela se može bez problema doći i novim asfaltnim putem, ali po ovakvom suncu to bi bilo ravno samoubistvu.

Ulazimo u šumu na izletištu na Širokim ledinama, i jedno vreme pratimo dobro markiran jak put. Markacija se odvaja na neki puteljak koji nas uvlači duboko u šumu, i onda u jednom trenutku samo odjednom nestaje i staze i markacije... Izbijamo nekako na neku njivu i spuštamo se konačno do sela.

Ulazimo u manastirsku portu samo koliko da se ufotkamo. Znam da ovde postoji pečat, ali je ispred crkve gužva i ne bih da se guram, tim pre što znam da je od proletos u manastiru ostala samo jedna monahinja...

Malu Remetu jedva čekamo i zbog restorana "Lugarnica", u kom od jutros planiramo okrepu...

Ali dok Tile i Zoki odmah odlaze da zauzmu mesto, ja ostajem još nekoliko minuta pored česme kraj partizanskog spomenika na vrh sela, umivam se i točim dragocenu tečnost u posude i sebe...

Miris četinara ponovo prija. Život je opet lep.







KT 21 - Manastir Jazak

Okrepljeni u Maloj Remeti, do Jaska stižemo za tren oka. Kao (ali samo kao) da ne osećamo ni vrućinu, ni težinu rančeva ni sve bolnije žuljeve na stopalima. Nakratko imamo pred sobom čitav Srem na dlanu, onda se opet spuštamo u dolinu i asfaltom stižemo do manastira.

(Doduše, ne pre nego što usred ničega naletimo na jednog starijeg čoveka, ispostaviće se još jednog Tiletovog poznanika; Tile kao da poznaje nekoga u svakom sremskom selu.)

I ovde je u manastiru gužva. Nedeljno popodne, mnogi bi da zapale sveću.

Dve mlađe monahinje strpljivo, sa osmehom, uslužuju posetioce u manastirskoj prodavnici. Kakav kontrast u odnosu na neke manastire u kojima vlada neka preterana strogoća i atmosfera večitog prekorevanja... Pružam im transverzalne dnevnike i dobijamo prve pečate još od Popovice.

Izležavamo se neko vreme u senci velikog oraha ispred manastira. Valja skupiti još malo snage pred predstojeći uspon. Oko nas se radoznalo skupljaju deca. Najinteresantniji su im planinarski štapovi.






KT 22 - Brankovac

Nije najduža, nije najteža, ali sigurno jeste najmonotonija deonica transverzale.

Možda zbog toga što je uspon dug, konstantan i jednoličan, možda zbog toga što skoro cela staza vodi kroz šumu, bez velikih promena pejzaža, tek sa jednim lepim pogledom pred sam izlazak na greben. 

Možda i zbog toga što smo sva trojica ovu stazu prešli jedan mali milion puta...

Ono što se poslednjih meseci razlikuje je to što je jedan plato negde između Tatarice i Bučja prokrčen, zaravnjen i očigledno pripremljen za gradnju, a da je u pripremi nešto ozbiljnije od obične vikendice svedoči i proširen i nasut put sve do grebena. Demon urbanizacije sve više opseda Frušku goru, i dok s jedne strane napuštena odmarališta širom planine propadaju, sa druge se grade nova, koja će verovatno isto tako propadati za nekoliko decenija...

Samo nekoliko kilometara dalje, jedno od najpoznatijih napuštenih odmarališta na Fruškoj gori ujedno je i naša sledeća kontrolna tačka.

PTT odmaralište na Brankovcu ima sve što bi jedan turistički objekat mogao da poželi: sjajnu lokaciju, sjajnu infrastrukturu, fantastičan vidikovac na pet minuta hoda, nema nijednog konkurentnog objekta na više kilometara, vlasnik je jedno od najjačih javnih preduzeća u državi... koje naprosto nema želju da uloži i jedan jedini dinar u njegovu obnovu...

Do pre samo dvadesetak godina, ovo mesto je bilo idealno kao kontrolna tačka i maratona i transverzale. Umorni putnici ovde su mogli da se osveže, pojedu nešto, pa čak i da prenoće. Sve što sad možemo da uradimo je da se na trenutak rasteretimo teških rančeva na stolovima (bez klupa!) ispred oronule zgrade...

Ubeđen sam da je transverzalni pečat još uvek negde unutra. To verovatno nikad nećemo moći da proverimo...

(Foto: Zoran Udovčić)






KT 23 - Zmajevac

Do Zmajevca pratimo greben, dobro poznatom stazom.

Stižemo jedva pre mraka, izvlačimo poslednji uspon tog dana do bašte nekadašnjeg planinarskog doma koji sada radi kao motel. Uspevamo čak i da naručimo piće, a dobijamo i pečat. Za kraj dana i više nego dovoljno.

Već uveliko u mrak, postavljamo šatore na platou pored raskrsnice, na brzinu večeramo, sređujemo stopala koliko je to moguće i uvlačimo se u vreće.

Za čudo, komaraca skoro da nema. Nakon tri dana, prosto je neprijatno ne čuti zujanje oko ušiju...

Tek ujutro smo videli da smo celu noć spavali nekoliko metara od znaka za zabranu kampovanja.





DAN ČETVRTI (ponedeljak, 3.8.2020.):
Zmajevac - Stražilovo


KT 24 - Manastir Ravanica, Vrdnik

Ustajanje u pet, pakovanje. Tile se dogovorio sa sestrom da nas sačeka ispred manastira u Vrdniku i da joj ostavimo sav nepotreban teret, kako bi nam rančevi poslednjeg dana bili što lakši. Odvajamo šatore, vreće, podloške, višak presvlake i hrane. Do Vrdnika stižemo brzo, još jednom dobro poznatom stazom.

Najbolji primer koliko brzo se urbanizuju neki delovi Fruške gore je upravo Vrdnik.

Kad sam prvi put prelazio stazu transverzale, podno brda na kom se nalazi Vrdnička kula tek je počela priprema gradilišta za buduće etno naselje. Kula je bila okružena rastinjem i dostupna samo onima koji su znali kako da dođu do nje. Od puta za Zmajevac do centra Vrdnika vodio je prašnjavi kolski put.

Šest godina kasnije, etno selo "Vrdnička kula" jedan je od najposećenijih turističkih kompleksa na Fruškoj gori. Do centra banje vodi moderna saobraćajnica. Najfrapantniji dodatak pejzažu je novi gigantski hotel "Fruške terme", koji je samo prošle godine jedva iznikao iz zemlje a sada je već prepun gostiju.

A Vrdnik se i dalje gradi. Novi Zlatibor u najavi.

U manastirskoj porti vlada svečan jutarnji mir. Prošli put sam transverzalni pečat pronašao u crkvenoj prodavnici, pa i sada otvaram teška vrata najveće manastirske crkve Fruške gore. U kraju velikog svetlog broda, stara monahinja sedi i pevuši jutarnju molitvu. Na jedan trenutak vreme stoji. Onda izlazim u još dublju tišinu novog dana.

U konacima se neka vrata otvaraju, zatvaraju... Nigde žive duše... Pečat ćemo uzeti neki drugi put.

U Vrdniku ostavljamo sve nebitno iz rančeva, ali se oni ne osećaju mnogo lakšim. Dokupljujemo još vode za rezervu i kompenzujemo teret. Kao da ništa nismo ni izvadili...

(Foto: Zoran Udovčić)



(Foto: Jelena Tintor)



KT 25 - Iriški venac

Uspon od Vrdnika do Iriškog venca sličan je onom od Jaska do Brankovca - dug, konstantan i bez uzbuđenja, ali za dve nijanse prijatniji, zbog nešto otvorenije staze sa lepšim pogledima i zbog jutarnje svežine koja još uvek visi u vazduhu.

Uvek oprezno optimistični, planirali smo da do Venca izađemo do pola 11. Uspeli smo da se popnemo sat i po ranije. Imamo i više nego dovoljno vremena za predah.

Ma koliko Iriški venac vikendom bio najposećenije mesto na celoj Fruškoj gori, ponedeljkom i ovim izletištem vlada pustoš. Istoimeni napušteni hotel i takođe napušteni planinarski dom "Vojvodina" savršeno se uklapaju u takvu sliku. U jednom od ta dva objekta nekad se nalazio pečat kontrolne tačke. Iluzorno je razmišljati da bi mogao još uvek da postoji.

Drvo na kom se nalazi tabla koja označava kontrolnu tačku nalazi se negde između hotela i doma. Par stotina metara dalje, na najvećem fruškogorskom spomeniku Sloboda širi svoje ruke.

Nas put vodi na suprotnu stranu. Niza stranu.




(Foto: Goran Tile Tintor)





KT 26 - Manastir Novo Hopovo

Novo Hopovo je po mnogo čemu jedan od najznačajnijih manastira na Fruškoj gori, pa i šire. Od Iriškog venca udaljen je jedva pola sata hoda nizbrdo, ili četrdesetak minuta sa bolovima u kolenima i stopalima. Manastirska crkva, građena u moravskom stilu, jedna je od najstarijih sačuvanih srpskih crkava severno od Save i Dunava.

Dok prilazimo lepo uređenom manastirskom dvorištu, iza kapije proviruje jedan mlađi debeljuškasti bradonja u mantiji, ali brzo zamiče unutra. Skidamo rančeve, uzimam dnevnike i ulazim po pečate, za koje znam da su u manastirskoj crkvi. Ali, kako se približavam popločanom stazom, on se sve više udaljava. Dok ja priđem crkvi, on je već zamakao iza ugla. Pa nećemo se valjda još juriti po porti, mislim se...

Malo ubrzam korak i sustignem ga na prilazu do stepeništa konaka, ali moram i da ga dozovem malo glasnije. Tek tada se okreće, kao prenut iz nekih predubokih misli...

Ulazimo u crkvu i daje mi pečate oba Hopova da sam ispečatiram knjižice. Želi nam sreću.

Ne odmaramo u Novom Hopovu, iako imamo sasvim dovoljno vremena ne želimo da ga razbacujemo. Brza fotografija i već hitamo ka sledećoj stanici.





KT 27 - Manastir Staro Hopovo

Manastire Staro i Novo Hopovo deli oko dva kilometra staze, uglavnom kroz šumu.

Staro Hopovo je dugo bilo ruina, a ponovo živi od pre nekih desetak godina. Manastirska crkva jedna je od najmanjih na Fruškoj gori.

Zanimljivo je da istorijski izvori Staro Hopovo prvi put pominju skoro sto godina nakon Novog.

Stotinak metara ispod manastira, u šumi, postoji lepo ozidan izvor na kom se može natočiti voda, sa nekoliko klupica koje su dušu dale da se čovek opruži desetak minuta. Zašto propustiti takvu priliku?






KT 28 - TV toranj

Gledajući izdaleka, repetitor na Iriškom vencu zasigurno je najistaknutija tačka Fruške gore, kao neko stecište kom vuku sve planinarske staze istočnog dela planine, pa i one zapadnije.

"Roland Mračnoj kuli stiže", kaže Zoki. Ako TV toranj i nije krajnje odredište za naš ka-tet, barem je početak kraja.

Poslednji veliki uspon je iza nas, ostaje još svega dvadesetak kilometara do cilja. Ali još uvek ništa nije gotovo.

Kada sam pre šest godina ušao u odmaralište Elektrovojvodine da tražim pečat transverzale, gledali su me kao da sam zaista ispao iz revolveraševog Srednjeg sveta. Ne moram da pokušavam ponovo.

Ubrzo nastavljamo dalje svojim putem, dugom i strmom nizbrdicom ka Grgetegu. Nemamo Eldov rog. Krug još uvek nije zatvoren.







KT 29 - Manastir Grgeteg

I ovde se gradi, gradi, gradi... Svaki put kad dođemo u Grgeteg (a dolazimo bar jednom godišnje), konaci su sve veći...

Dopunjavamo mehove na česmi ispred manastira, i to bi trebalo da bude to što se tiče vode do kraja staze. Koristimo svaku kap, umivamo se i osvežavamo.

Pečat kontrolne tačke nalazi se u prodavnici ispred (ili, u smeru transverzale, iza) kapije manastirske porte.

Ljubazna ali pomalo zbunjena monahinja nije najsigurnija čemu on služi, ali vrlo strpljivo pokušava da ga oboji mastilom i ocedi dovoljno da nam ne probije listove dnevnika, jer nema jastuče za pečate. Baš za takve prilike sam davnih dana kupio jedno jastuče, koje posle toga nikad nisam nigde poneo sa sobom...

Krenuli nas pečati pred sam kraj.







KT 30 - Manastir Krušedol

"To je to, ovde ćemo popadati i poumirati", razmišljam odmah na izlazu iz prnjavora Grgetega.

Posle će mi Zoki i Tile priznati da su i oni pomislili isto.

Uspon nije dug ni preterano jak, ali sunce peče bez trunke milosti, nema ni traga hladovine, a vetar vreo kao fen sliva se niz brdo i odbija od zemlje pravo u lice, pržeći pluća svakim udahom.

Do Krušedola je sve otvoreno, malo voćnjaka, malo njiva i beskrajna ravnica Srema.

Na sreću, deus ex machina stiže u obliku jednog tankog i providnog oblačka, ali taman tolikog da ne budemo više direktno izloženi užarenoj zvezdi. Do Krušedola stižemo živi i zdravi, osvežavamo se u restoranu iznad manastira i malo kasnije produžavamo do crkve.

"A đe?", pita monah kad mu pružam transverzalni dnevnik da nam udari pečate. I on nam želi sreću.

Do kraja imamo još desetak kilometara. Trebalo bi da to bude baš zla sreća da sada ne uspemo...







KT 31 - Manastir Velika Remeta

Kažu da svi pravi Sremci znaju da je Mala Remeta veća od Velike.

Što se manastira tiče, tu stvari ipak stoje obrnuto - iako se ne svrstava među veće fruškogorske manastire, Velika Remeta je kudikamo veća od Male, a po jednoj stvari je značajnija i od mnogih drugih manastira Svete Fruške gore. Sa skoro četrdeset metara visine, zvonik Velike Remete ubedljivo je najviši u svim manastirima na Fruškoj gori!

Od Krušedola do Velike Remete put je kratak, blagog uspona i blagog spusta posle njega. Visoki zvonik čuje se izdaleka.

"Čuli su da dolazimo pa zvone na uzbunu", šalimo se.

"Kaži, bratac!", s vrata se osmehuje krupan stariji monah. "Pečat? Naravno! Ali čekaj, je l' to sad trka pa si ti prvi?"

Bila bi to neka baš spora trka... Objašnjavam mu šta radimo, poznato mu je ali ne baš do kraja. Kaže, bude nekad neka trka u septembru, ali već dve godine niko nije tražio pečat.

Objašnjavam mu šta je transverzala, a šta Bukovački maraton. Sad mu je sve jasnije, kaže. Još se on meni zahvaljuje.

"Nego, kaži ti meni čime ja da napunim ovo jastuče za pečate? Kakvo tu ide mastilo? Može obično? Gde da ga nabavim? Pa hvala ti, bratac, bez tebe mi nikad ne bi palo na pamet da treba da sipam mastilo! A sad ću lepo da ga pripremim, kad neko sledeći dođe da se lako sve ispečatira! Hvala ti još jednom, i srećno! Srećno!"

Napuštamo Veliku Remetu sa osmehom na licu. Još jedan blagi uspon do grebena i tu smo.






KT 32 - Brankov grob

Tile je izbio na čelo kolone i vuče uzbrdo kao da ga đavoli gone!

Vičemo mu da uspori, ali ne, samo još više peni i dodaje gas. Od izlaska na grebenski put do groba pesnika Branka Radičevića, poslednje kontrolne tačke transverzale, ima jedva par kilometara.

Skupilo se sve, i težak ranac i teško vreme. (Nikad nisam razumeo ljude koji sunčano vreme poistovećuju sa lepim vremenom; nema ničeg lepog u nebu bez oblačka.) I žuljevi i komarci i kilometri staze i kilometri uspona. Samo da već jednom vidimo kraj.

"Biće još tri groba pored Brankovog", kažem.

"Pomeri se, Branko, da legnemo", dodaje Zoki.

Tile samo grabi napred.

A staza je monotona i nikako da se završi. Brojimo metre. Još dva kilometra. Još jedan. I onda se odjednom pred nama otvara proplanak i ukazuje dobro poznat spomenik.

Iako do cilja transverzale ostaje još ceo jedan kilometar, na Brankovom grobu priča se zaista završava... Ostatak je samo epilog, koda, neminovni spust niz koji se možemo i skotrljati.

Na Brankovom grobu već znamo da smo uspeli. Samo smo suviše umorni da bismo to i shvatili...






Cilj - Stražilovo

Sto šezdeset devet kilometara, šest hiljada i kusur metara uspona, osamdeset četiri i po sata kasnije, opet smo tamo odakle smo krenuli.

Subjektivni osećaj: sreća, sreća, radost!

Tegobe: osetićemo ih tek sutra.

Svest da smo uspeli u nečemu što je malo kome pošlo za rukom: izostala načisto. Mislim da nikad i nećemo biti potpuno svesni...

Sad je dosta planinarenja za neko duže vreme, rekli smo na cilju. A već nedelju dana kasnije, krenuli bismo opet bez previše razmišljanja...




Nekoliko dana kasnije stigle su nam i značke, kao formalno priznanje Planinarskog saveza Vojvodine da smo uspešno završili Fruškogorsku transverzalu.

Do tada su sećanja na vrućine, kilometre bez vode, komarce, koprive, trnje, već izvetrila. Ono što je lepo ima tu zanimljivu osobinu da potisne sve ostalo i da se zadrži mnogo, mnogo duže.

Mada Savez vodi preciznu evidenciju svih koji su prešli stazu Fruškogorske transverzale, u duhu jednakosti nigde se ne beleži ko je stazu prešao iz delova a ko odjednom. Samim tim, prelazak transverzale "u cugu" nije pitanje prestiža ili takmičenja, već pre svega ispitivanja i pomeranja sopstvenih granica.

Ipak, iako se tačan broj onih koji su je završili "u cugu" verovatno nikad neće znati, zna se da je na taj način transverzalu uspeo da pređe jedva jedan mali procenat ukupnog broja transverzalaca, što dovoljno govori o ozbiljnosti ove staze.



One koji razmišljaju o ovakvom poduhvatu mogu da posavetujem sledeće:

- Dobro se opremite vodom! Ponesite više vode nego što mislite da vam treba i dobro proučite gde na stazi možete da je dotočite, a posebno - gde ne možete! Čak i kad znate gde postoji izvor ili česma, podrobnije se raspitajte da li je voda ispravna za piće. I najmanji problem sa stomakom može biti razlog za odustajanje sa staze. Raspitajte se o radnim vremenima prodavnica, nije redak slučaj da u selima prodavnice rade kraće nego u gradu ili dvokratno.

- Pažljivo birajte doba godine! Kao neko ko je transverzalu prešao i u leto i u jesen, mogu da kažem da je jesen neuporedivo prijatnija za pešačenje. Sa druge strane, prednost leta su duži dani, što može biti važan faktor ako ste ograničeni s vremenom, i toplije noći (što opet znači manje prtljaga). Ne isključujem mogućnost da neko pokuša da pređe transverzalu "u cugu" u zimsko doba, ali za tako nešto je već potrebna ozbiljna dijagnoza...

- Dobro razmislite šta vam je sve neophodno na stazi! I najnužnije potrepštine za četiri-pet dana boravka u prirodi predstavljaju značajan teret, a kad se na to dodaju sitnice koje "mogu da zatrebaju" (a u stvari najverovatnije neće) prtljag vam može biti pretežak za nošenje, što smanjuje pokretljivost i brzo dovodi do zamora.

- Pre nego što uopšte krenete na put, napravite plan noćenja, sa alternativama! Uvek treba unapred razmisliti gde ćete noćiti. Napravite plan u idealnom slučaju, sa rezervnim varijantama u slučaju da idete sporije (ili brže) od planiranog tempa. Dobra mesta su ona sa tekućom vodom i blizu civilizacije. Uvek postoji mogućnost noćenja i u planinarskim domovima, hotelima, eventualno i manastirima, i u tom slučaju je transverzalu "u cugu" možda moguće izvesti i bez šatora, možda čak i bez vreće za spavanje, ali o mogućnostima noćenja se raspitajte unapred. Nije dobro da računate na smeštaj na nekom mestu pa da onda "poljubite vrata" jer se niste najavili...

- Ne oslanjajte se slepo na GPS i markacije! Ovo moram posebno da naglasim: u ovom trenutku (avgust 2020.) na internetu NE POSTOJI kompletno ispravan GPS trek cele staze Fruškogorske transverzale! Svaki trek koji trenutno može da se skine sa nekog od specijalizovanih sajtova ima neke svoje falinke, pre svega zbog toga što samu stazu transverzale već neko vreme nije moguće ispratiti od početka do kraja bez potrebe za traženjem alternativnih staza, što zbog neprohodnih deonica, što zbog markacije koja nije dugo obnavljana i gubi se. Iz tog razloga ja ovog puta neću objavljivati trek, jer smo na nekim mestima morali prilično da improvizujemo, pa ne bih voleo da nekoga dovedem u nezgodnu situaciju. Opet, iz istog razloga sam naš trek već prosledio drugarima iz Komisije za planinarske puteve Planinarskog saveza Vojvodine, sa svim označenim problemima na stazi, i nadamo se da će nekad u budućnosti, uz našu pomoć, oni biti otklonjeni... Odgovornost za održavanje planinarskih terena je na svima nama koji ih koristimo.


Sve ostalo što se podrazumeva na redovnim planinarskim turama (priprema, oprema, znanje i umeće), podrazumeva se i na Fruškogorskoj transverzali.

Fruška gora je pitoma planina, ali oni koji je potcene neće se provesti dobro... 

Oni koji Fruškogorskoj transverzali pristupe sa poštovanjem koje jedna takva staza zaslužuje, neće imati nikakvih problema da je završe, iz etapa ili "u cugu"...



Iako je transverzalno pešačenje samo po sebi danas manje popularan oblik aktivnosti u prirodi jer planinari sve više teže kraćim turama sa instant uzbuđenjima, Fruškogorska transverzala je možda relevantnija nego ikad. Fruška gora nije visoka planina, ali je neverovatno bogata prirodnim i kulturno-istorijskim vrednostima, a transverzala je definitivno najbolji način da se sagledaju sva njena lica, ali i naličja.

Potrebno je mnogo vremena da bi čovek pronikao u samu dušu jedne planine, ali da se upozna s njom iole dublje od prosečnog turiste nekad su dovoljna i četiri dana.


Fruškogorska transverzala "u cugu" prelazi se do pola nogama, a od pola (ne, ne glavom) - inatom! A toga bar u Sremu ima na pretek...



18 коментара:

  1. Jednu smo rešili. Koliko ono beše transverzala u Srbiji ��

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Sve ukupno oko četrdeset, što aktivnih što neaktivnih. Kujemo nove planove kad sednemo opet svi zajedno! 3:)

      Избриши
    2. Uf... Momački odrađeno i lepo napisano 👏

      Избриши
    3. Hvala, Deki. :D

      Nadam se da ćemo se nekom sledećom prilikom bolje organizovati da kreneš i ti s nama. :)

      Избриши
  2. Čestitke ekipi, a što se pečata tiče možda sam grub ali sramota je da se bar 20 godina priča ista priča a da pečata i dalje nema, onda bolje da se i dnevnik redizajnira i da liči na neki foto album :D

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala, Zoki! ^_^

      Očigledan problem sa pečatima je to što na pojedinim kontrolnim tačkama prosto nemaju gde da budu, a budimo realni, kad "planinari" ukradu pečat iz manastira ukrašće ga i iz metalne kutije koju niko ne čuva... Bilo bi prihvatljivo rešenje da nekim tačkama stoji više pečata, i za one tačke na kojima nema nikoga, a za to bi trebalo i makar uputiti te ljude čemu pečati služe i da treba bar da znaju gde stoje kad ih neko traži.

      Problem je i to što je na nekim kontrolnim tačkama (da ih sad ne imenujem) od ranije primetan stav kao da im planinari smetaju, pa ljudima tu i odgovara da pečata nema...

      U svakom slučaju, uređivanje transverzale je vrlo kompleksna tema o kojoj će se u narednom periodu malo više pričati u PSV, a nešto smo već počeli nezvanično da diskutujemo. Iskreno se nadam da će do proslave 70 godina transverzale (a bilo bi lepo i ranije) cela staza biti kao bombonica. Šteta bi bilo da bude drugačije. :)

      Избриши
    2. Svaka čast!
      Razmišljam o transverzali, da je prođem na proleće ili jesen, pa češljam tuđa iskustva. Jedno od rešenja za pečate po kontrolnim tačkama mogu da budu izliveni blokovi od betona u koje je ugrađen mesingani pečat, pa da markerom obojiš pečat i samo nasloniš dnevnik na njega(nije betonu mesto tu na transverzali ali to je jedini način da osiguraš da dva pijana, ili nešto gore, idiota odnesu blok sa pečatom).
      Ja nisam u PSV, ali slobodno prenesi moj predlog za pečate ako ti se sviđa.
      P.S. Postavljanjem tih blokova mogle bi da se sačuvaju i objave njihove koordinate, a samim tim i da neko ko ide transverzalom bira put kojim će ići od kote do kote.

      Избриши
    3. Kao neko ko je celu transverzalu prešao dva puta, iskreno mislim da su pečati manje bitni od celokupnog iskustva.

      Predlog sa betonskim stubovima uopšte nije loš, štaviše ni beton kao materijal nije potpuno neumesan jer na većini kontrolnih tačaka transverzale već postoje neke građevine ili infrastruktura. Slično je rešeno pitanje pečata na vrhovima nekih planina u našem okruženju (prvo mi pada na pamet Durmitor). Međutim, ni to ne bi bila garancija da se neće naći neki dovoljno uporan pametnjaković koji bi iščupao pečat iz betonskog stuba jer mu je eto baš takav neophodan kod kuće...

      Kako god, od pre nekoliko meseci sam uključen u rad (za sada još uvek nezvanične) radne grupe Komisije za planinarske puteve PSV zadužene za obnovu i održavanje transverzale, pa mogu da im prenesem ideju. :)

      Što se tiče staza koje spajaju kontrolne tačke, bojim se da tu ipak nema mnogo prostora za improvizacije, bar ne zvanično. Jedan od zadataka Komisije za planinarske puteve je i definitivno utvrđivanje i uređenje tačne trase transverzale, pošto trenutno na nekim deonicama prava staza ne može da se isprati u potpunosti, uglavnom zbog neodržavane staze i markacije.

      Iako je kao dokaz obilaska transverzale najbitnije priložiti dokaz o obilasku svih kontrolnih tačaka (pečati ili fotografije), ipak nije baš svejedno ni kojim putem se do njih dolazi. U većini slučajeva transverzalna staza nije ni najkraća ni najlakša putanja između dve tačke, ali takođe u većini slučajeva postoji razlog zašto je trasirana baš tuda. Na nekim mestima deonica može da se skrati i za nekoliko kilometara, ali bi nam onda možda promakao neki lep predeo ili neka "skrivena" znamenitost...

      Onako kako ja to vidim, poenta transverzale je da Frušku goru upoznamo malo bolje od prosečnog izletnika, a sve drugo je sekundarno. Poznajem čak i nekoliko ljudi koji su prešli transverzalu bez dnevnika i pečata i na kraju nisu uzeli ni značku. Iskustvo je najbitnije, sve drugo je samo formalizam koji nekome znači nešto, a nekome ništa...

      U svakom slučaju, želim Vam mnogo sreće u prelasku transverzale, a ako Vam treba još neki dodatni savet stojim Vam na raspolaganju. :)

      Избриши
  3. Marko Bojković15/9/20 21:55

    Pa ovo je bilo teško i pročitati u cugu, a kamoli prepešačiti... Svaka čast, Rumljani!

    ОдговориИзбриши
  4. Dusan Vuletic12/4/21 21:37

    Lep tekst, čitao sa uživanjem, utoliko više jer nas nekoliko kreće na isti podvig za manje od dve nedelje...:)
    Što se vode tiče, vrlo korisna stvar su filteri (membranski, ne sa aktivnim ugljem) koji se danas povoljno mogu nabaviti, teski su svega nekoliko desetina grama i imaju odlicnu sposobnost filtriranja vode... Voda iz fruškogorskih potoka filtrirana na taj način je provereno bezbedna za piće! Jedan od proizvođača je Sawyer, ima i drugih na taj fazon.. Druga stvar, mislim da je nepotrebna dodatna muka ići na Transverzalu u sred leta! Pretoplo, sparno, komarci i drugi insekti unistavaju.. potoci uglavnom presuše.. Mislim da je period mart-april idealan, dok jos vegetacija nije nabujala, samo da se "ubode" solidna prognoza bez vecih najavljenih padavina.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala na komentaru! Iskreno, nisam do sada koristio filtere za vodu ali definitivno mogu biti od koristi, mada na deonici koja je nama bila najkritičnija po pitanju vode (od Rohalj baza do Đipše) verovatno ne bi bili od velike pomoći jer u vreme kad smo išli skoro da i nije bilo vode u potocima...

      Nažalost, godišnje doba nismo mogli mnogo da biramo jer je to bio jedini termin kad smo sva trojica mogli da se uskladimo sa godišnjim odmorima, a apsolutno se slažem da je leto potpuno suludo vreme za jedan takav poduhvat. Pre ovoga transverzalu sam prešao 2014. u solo varijanti (ne i u cugu), krajem septembra i početkom oktobra, i po mom mišljenju to je najidealnije i najstabilnije vreme za to. Proleće još uvek ume da bude varljivo, hladno, nekih godina nije nemoguće da čak oko Prvog maja bude i snega...

      U svakom slučaju, želim Vam svu sreću i da Vas vreme dobro posluži, a sve ostalo je na Vama. Ako mogu još nekako da Vam pomognem tu sam! :)

      Избриши
  5. Pozdrav,
    Upravo sam pročitao ceo putopis i imam samo reči hvale. Svaka čast!
    Planiram da krenem krajem maja, početkom juna na transverzalu, dnevnik je kupljen i polako se pripremam :) Da li misliš da je OK da idem sam na put, nemam baš puno poznanika koji bi se upustili u ovakvu avanturu, a nisam baš ni za to da idem sa nekim koga prvi put vidim u životu. Uzmimo u obzir da sam išao bajsom 37 dana sam, tako da mi samoća neće predstavljati problem :) Da li u ranac nositi i hranu ili je moguće kupovati "usput" po selima ? I još me samo zanima kako ste izdržali sa telefonima i opremom za merenje pređenih kilometara, da li je moguće puniti telefon po domovima ili pak manastirima ? Hvala unapred, živ bio!

    ОдговориИзбриши
  6. Pozdrav. Da krenemo redom, što se tiče samoće - ja sam Fruškogorsku transverzalu prvi put prešao skroz sam (doduše iz nekoliko etapa), tako da je to valjda dovoljan odgovor. :)

    Mi smo hranu uglavnom nosili, ali je moguće i snabdevanje usput, jedino što treba dobro isplanirati radno vreme prodavnica i restorana (vidi naša iskustva na Andrevlju i u Staroj Binguli). Na samoj stazi ili u neposrednoj blizini postoje prodavnice u Starim Ledincima, Jasku, Vrdniku i na Iriškom vencu, a malo dalje (a ipak dovoljno blizu da nije potpuno besmisleno toliko daleko silaziti sa staze) u Beočin selu, Ležimiru i Divošu i to bi otprilike bilo sve. U funkciji su planinarski domovi na Stražilovu, Glavici i Popovici (u svima se može popiti piće i natočiti voda, ali hrane nema uvek), a restorani i kafane na samoj stazi su u Rakovcu, na Andrevlju, u Maloj Remeti, Vrdniku, na Iriškom vencu, u Krušedolu i Velikoj Remeti, tako da uz dobru koordinaciju (i adekvatan budžet) možda nije neophodno ni nositi mnogo hrane sa sobom.

    Uz telefone smo nosili eksterne baterije, a dopunjavali smo ih samo tokom noći. Preko dana su sasvim dobro izdržali za snimanje i praćenje trekova, fotografisanje i normalnu komunikaciju, mada sve to zavisi i od telefona i kapaciteta baterije. U principu je moguće dopuniti telefon u domovima i restoranima, ali moram da napomenem da većina manastira ipak nije toliko gostoljubiva koliko ljudi očekuju...

    Nadam se da ću čuti utiske posle pređene staze, a ako još nešto mogu da pomognem tu sam. Srećno! :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Veliko hvala na odgovoru, pišem utiske čim se vratim sa puta :) Pozdrav iz Zrenjanina i Kluba planinara "Zrenjanin" :)

      Избриши
  7. Анониман30/1/23 19:49

    Čestitam.Lepo odrađeno i napisano.Prešao sam transverzalu, doduše ne u ``cugu``,jednom zvanično a više puta onako iz rekreacije.Slažem se sa konstatacijom oko markiranja staza koja već godinama čeka obnovu.Smatram da su pečati prevazilšli ovo vreme digitalizacije i da su fotografije na KT. dovoljan dokaz.Pozdrav iz Subotice i udruženja ljubitelja prirode ``Poželi želj

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala na komentaru!

      Na sreću, što se tiče staze transverzale otkako smo je mi ovako prešli situacija je počela da se menja na bolje: neke deonice su prokrčene, neke su ponovo markirane, a za najproblematičnije delove (uspon na Pavlasov čot kroz pritoku Kozarskog potoka i šikare oko Mandaline ćuprije) su osmišljena nova rešenja trase koja će zaobilaziti tačke koje su sada iz raznih razloga neprohodne. Kako stoje stvari, pečati će i dalje ostati u upotrebi (i to više iz tradicije nego iz praktičnih razloga), ali se slažem da su fotografije sasvim dovoljan dokaz, štaviše možda i bolji od pečata.

      Veliki pozdrav za drugare iz Subotice i srećno u obilasku transverzale!

      Избриши
  8. Ivan Manić13/10/23 12:09

    Dana 08102023 prešli smo deo transverzale od Andrevlja do Rohalj baza.Ovogodišnje nevreme napravilo je pravu pustoš na stazi transverzale.Mnogo je oborenih stabala što otežava kretanje .Markacije su negde dobre a negde ne.Uglavnom kada se prođe fantastičnim krajolikom svi ti problemi se brzo zaborave. Stazu prelazim već drugi pu. Pozdrav od Ivana i udruženja ``Poželi želju`` iz Subotice.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Izgleda da je zapadni deo Fruške gore mnogo teže stradao nego istočni, a još su u tom delu manje frekventne i slabije održavane staze... Siguran sam da će delovi staze kojima prolazi i maraton biti koliko-toliko sređeni do proleća, ali je veliko pitanje kada će i kako biti uređene deonice od Trešnjevca do Rohalja baza, i posebno kritičan deo od Rohalj baza do Đipše, o kojima vodi računa samo komisija za planinarske puteve PSV, što će reći šačica ljudi... Mi kao pešaci možemo samo da sklonimo neko manje drvo koje je palo preko staze ili eventualno posečemo popadale grane, za sve ostalo ipak treba ozbiljnija logistika...

      U svakom slučaju, još jednom veliki pozdrav za drage drugare iz Subotice i srećno u nastavku pešačenja!

      Избриши