8. 9. 2019.

Bukovački maraton: 46 kilometara najlepšim stazama Fruške gore


Pešačenje i trčanje na duge staze u prirodi sve je popularnije i u našim krajevima, ali retko koja manifestacija ovog tipa uspeva da oživi onaj starinski duh planinarskih maratona koji je većinu iskusnijih učesnika tih akcija uopšte privukao u tu priču. Čak i Fruškogorski maraton, najmasovnija smotra planinskog trčanja i pešačenja kod nas, svakim novim izdanjem ima sve moderniji karakter i sve manje podseća na ono kako je izgledao pre dvadesetak godina, za šta će opet stariji reći da nije bilo ni nalik danas praktično zaboravljenom maratonu "25. maj" kojim je pre više od četrdeset godina cela ova priča i počela na Fruškoj gori.

Ipak, jedna mlađa, manja i nadasve skromnija tradicionalna akcija već godinama održava baš taj pravi osećaj planinarskog maratona, neopterećen ITRA standardima i UTMB bodovima, i zato joj se svake godine rado vraćamo.

Bukovački maraton održava se prve subote u septembru, a ove godine je realizovan već sedamnaesti put, iako možda ne deluje da je na pragu punoletstva. Na planini koja ima jednu ozbiljnu manifestaciju planinskog trčanja i pešačenja internacionalnog karaktera sa višedecenijskom tradicijom, jedna ovakva planinarska priredba nikad neće moći da izbegne upoređivanja i uvek će ostati u drugom planu, što je za Bukovački maraton zapravo skriveni blagoslov: svesni da ne mogu da se takmiče sa mnogo većim Fruškogorskim maratonom, Bukovčani ni ne pokušavaju da svake godine unapređuju svoje staze i stalno uvode neke novine, već se godinama drže dobro oprobanog recepta, na radost mnogobrojnih zaljubljenika u prirodu.


Izvor Vilina vodica

TV toranj na Iriškom vencu

A i zašto bi nešto menjali, kad na svojim stazama imaju možda najlepši presek kroz ono što jedina sremska planina može da ponudi namernicima? Od duboke šume do širokih poljana, njiva i vinograda, svaki korak stazama Bukovačkog maratona pravo je zadovoljstvo, čak i na 46 kilometara najduže staze koja je definitivo rezervisana samo za najspremnije i najizdržljivije.

Pet manastira, desetak spomenika, grob pesnika Branka Radičevića, dva planinska vrha (iako je to na Fruškoj gori više stvar formalnosti nego pravog osećaja penjačkog dostignuća), dovoljno je da se ova staza nađe među favoritima pravih planinara-maratonaca.

Spomenik "Sloboda" na Iriškom vencu
Staro Hopovo



Prelazak staze Bukovačkog maratona sam je po sebi dovoljna nagrada. Jedini bodovi koji se dodeljuju za ove staze namenjeni su učesnicima Vojvođanske treking lige, ali je ovde i takmičenje nekako u trećem planu, pa kao da nema ni toliko skraćivanja staza i drugih trikova bez kojih planinske trke kod nas ne mogu da prođu... A neko ko skraćuje ovako lepe staze samo zarad par minuta prednosti nikad neće ni moći da razume da pravi planinarski maraton čini mnogo više od pečata u učesničkoj knjižici i par brojeva na papiru...

Grgeteg



Ove godine, uprkos najavama kiše, vremenske prilike za prelazak staze bile su idealne, što je potrajalo skroz do zatvaranja manifestacije. Oluja koja je došla sa jugozapada našu ekipu je dočekala u kolima, na putu uzbrdo ka Iriškom vencu, ali čak ni munje, gromovi, kiša koja je padala brže nego što brisači mogu da je uklone i vetar koji je bukvalno rušio drveće preko druma nisu uspeli da pokvare odlično raspoloženje na kraju jednog tako uspešnog maratonskog dana.


Krušedol
Velika Remeta


Pre dvadesetak godina, kada je Fruškogorski maraton bio jedina akcija ovog tipa u bližem okruženju, Bukovački maraton je bio upravo ono što je trebalo ljubiteljima planinarenja i pešačenja na duže staze, kojima je godinu dana čekanja do novog maratona izgledalo kao večnost.

Danas, kad se slične trke održavaju i dva, tri puta mesečno, od čega bar četiri puta godišnje samo na Fruškoj gori, Bukovački maraton ne samo da nije izgubio ništa od svoje zanimljivosti, već deluje možda i bitnije nego ikad. A za to je zaslužan upravo taj stari dobri duh planinarskog maratona, koji kaže da se atraktivnost jedne planinarske staze ne meri brojkama već osećajem koji imamo dok je prelazimo.

Brankov grob




Možda je to samo nostalgija, možda samo lokalpatriotizam. Ali dokle god je taj osećaj toliko iskren, znamo da ćemo se vraćati u Bukovac i prelaziti njegove maratonske staze - neke od najlepših kojima Fruška gora može da se podiči.

Ekipa koja će se vraćati

DOPADA VAM SE OVAJ TEKST? PRATITE BLOG perpetuuM Mobile I PREKO FACEBOOKA:



Нема коментара:

Постави коментар