Neke planine imaju tu nesreću da budu privlačne i dostupne mnogima. A što je neka planina popularnija među širokim masama, to je u kolektivnoj svesti manje doživljavamo kao opipljivu prirodnu lepotu a više kao metaforu nekih apstraktnijih koncepata.
U Srbiji, najočitiji primer ovoga je Zlatibor. Čini se da naizgled većina ovaj park prirode sa istoimenim turističkim naseljem posmatra kao arhetip prekomerne urbanizacije prirodne sredine, pa opet konstantno rastući broj hotela, pansiona, apartmana, svih mogućih i nemogućih sadržaja svedoči da onih kojima Zlatibor predstavlja statusni simbol ipak ima mnogo više.
Između ove dve krajnosti, stiče se utisak da retko ko gleda Zlatibor dalje od centra naselja i solitera od betona, čelika i stakla, a da gotovo niko ne vidi njegovu drugu stranu, koja je i njegov najveći deo - prelepa, potcenjena priroda, puna vrednosti i zanimljivosti, rezervisana za one koji tačno znaju šta traže, i koji će tamo pronaći i više od toga.