15. 6. 2020.

Skrivena mesta Fruške gore: Malo potoka, malo vodopada, malo vidikovaca...


Fruška gora kao neiscrpan izvor planinarske inspiracije podarila nam je još jedan sjajan dan. Poslednji slobodan vikend pred (odloženi) početak najjačeg dela planinarsko-trekerske sezone iskoristili smo za obilazak slabije posećenih predela na severnim padinama Crvenog čota - malo potoka, malo vodopada, malo vidikovaca, markiranim i nemarkiranim stazama, ali i bez staze, puta - rutom prepunom pravih poslastica za sve sa avanturističkim duhom...

Pešačenje započinjemo iz sela Šakotinac, zavučenog u dolinu pored puta koji se sa Crvenog čota spušta ka Beočinu. Kao i većina fruškogorskih padina, i okolina Šakotinca ima svoje zanimljivosti, ali dok planinari forsiraju potez između Iriškog venca i Crvenog čota ovaj kraj je nekako nepravedno zapostavljen, pa za one koji žele da izbegnu gužvu može biti idealan izbor.



Od prošlog vikenda zvanično je počela i naplata ulaza u nacionalni park Fruška gora, ali rendžeri (za sada) ne dobacuju dalje od najpopularnijih izletišta, pa to za mnoge može biti i dodatni motiv da izaberu neku od skrajnutijih deonica.

Lično nisam protiv naplate ulaza u nacionalne parkove, ali ono što se dešava na Fruškoj gori graniči se sa najobičnijom iznudom, i to ne po visini cena ulaznica (koje su sasvim razumne) nego po siledžijskom načinu naplate i sumanutim pravilima koje nacionalni park uvodi svojim posetiocima... Pa dok šume Fruške gore sve brže nestaju (zahvaljujući istom tom javnom preduzeću), službenici parka na zatvorenim sastancima obećavaju pogodnosti za članove planinarskih društava, a onda pišu prijave vodičima koji nemaju pismeno odobrenje za grupne posete... Ali, to je tema za sebe, i jedna borba koja se neće završiti tako brzo i lako...



Ono po čemu je Šakotinac najpoznatiji sigurno je Šakotinački vodopad, koji se nalazi na istoimenom potoku, oko kilometar iznad sela. Puteljak do potoka odvaja se na levo od glavne planinarske staze koja vodi uzbrdo od sela, a samom vodopadu može se prići iz dva pravca: uzvodno uglavnom suvim koritom ili nizbrdo vrlo strmom stazom koja može biti prilično nezgodna po vlažnom vremenu.

Za ovaj vodopad mnogi tvrde da je najviši na Fruškoj gori, što zapravo nije tačno (ovaj naslov pripada manje poznatom i relativno skoro otkrivenom Velikom kestenskom vodopadu u blizini Rakovca, visokom petnaestak metara), a pitanje je da li je Šakotinački vodopad sa oko šest metara visine uopšte viši i od znamenitog Dumbovačkog... Međutim, uprkos visini, zbog vrlo male količine vode Šakotinački vodopad impresivniji je u teoriji nego na terenu, posebno tokom letnjih meseci...

Staza do Šakotinačkog vodopada
(Foto: Zoran Udovčić)
Šakotinački vodopad

Takođe u teoriji, Šakotinački vodopad obilazi staza takozvane Vodopadske transverzale, ali markacija u vidu punog crvenog trougla u belom krugu godinama nije obnavljana i u okolini vodopada se vrlo teško može uočiti, ako uopšte i može... Sledeća stanica ove transverzale, oko tri kilometra dalje uzbrdo, je vodopad na Dobrom potoku, poznat kao Dobri vodopad. Iako dosta niži od Šakotinačkog, Dobri vodopad je mnogo bogatiji vodom i zbog dinamičnijeg oblika stene mnogo je živopisniji i zanimljiviji.

Markacija Vodopadske transverzale

Dobri potok
Dobri vodopad


Dobri potok može se pratiti skroz do ulivanja u Čerevićki potok, i dalje do Čerevića, ali samo korito nije potpuno prohodno pa treba malo snalaženja po obroncima. Mi se sa Dobrim potokom ipak pozdravili kod ušća Orlovačkog potoka, i ovde izbili uzbrdo na brdo Isajlovac, na stazu Fruškogorske transverzale. Neposredno pre nego što će se uliti u Dobri potok, i Orlovački potok ima svoj vodopad, koji bi se istini za volju pre mogao nazvati kaskadama... Negde u okolini vidljivi su i ostaci belo-žuto-bele markacije, još jedne odavno neodržavane fruškogorske staze...





Kaskade Orlovačkog potoka
Orlovački vodopad

U skladu sa idejom o šetnji manje posećenim predelima Fruške gore, transverzalna staza je ujedno i najutabanija kojom ćemo celog dana ići, pa se na njoj i ne zadržavamo dugo. Uskoro pravimo i pauzu na brdu Borkovac, koje osim imena nema nikakve veze sa omiljenim izletištem u okolini Rume po kojem je nazvao i rumski planinarski klub. Ovaj Borkovac je jedna zaravan obrasla šumom (doduše suprotno svom imenu listopadnom), ne naročito upečatljiva ali mirna i tiha, dušu dala za predah i šumsku meditaciju...

Borkovac


U blizini Borkovca nalazi se i jedan po mnogo čemu jedinstven spomenik, poznat kao Lazarev grob. Prolaznik bi lako mogao proći stazom a da ne vidi nadgrobni spomenik naslonjen na drvo odmah pored nje. O Lazaru Kopliću, koji je ovde sahranjen, ne zna se ništa osim onoga što na spomeniku piše - da je poživeo 42 godine i "prestavio se" 1821. godine... Skoro puna dva veka, Lazarev grob još uvek samuje usred duboke šume.




Put nazad vodio nas je dalje iz šume, grebenom Mandinac širokih livada sa sjajnim pogledima ka Dunavu i južnoj Bačkoj na severu i Crvenom čotu i gustim fruškogorskim šumama na jugu... Jedini put odavde vodi direktno ka Čereviću, ali je pravac ka Čerevićkom potoku i suprotnom grebenu Lipska strana potpuno saglediv i lak za praćenje, iako nema ni naznake staze. Pogled na strme padine brda sa druge strane potoka možda deluje demorališuće za one koji znaju da i na njega treba da se popnu, ali izuzetni vidici nadoknađuju svaku muku.




Ka dolini Čerevićkog potoka

Uprkos nemilosrdnoj seči, šuma je za mnoge još uvek sinonim za Frušku goru (i obrnuto), pa prizor zatravljenih obronaka predstavlja pravo osveženje i ostavlja utisak kao da smo negde daleko od kićenog Srema... Uspon do Lipske strane od Čerevićkog potoka nije i bez svojih izazova: iako se na pojedinim mestima uočavaju ostaci utabanih staza, do samog grebena ima dosta provlačenja kroz šiblje i trnje, a u orijentaciji ne pomaže ni veliki nagib kojim se na jedva kilometar i po savladava čitavih dvesta metara visine...


"Malopre smo bili na onom brdu!"





Ipak, ako igde na Fruškoj gori postoji adekvatna nagrada za naporan uspon, onda to mora biti na Lipskoj strani! Široka, potpuno otvorena panorama ka Čereviću i Beočinu s jedne i Futogu i Novom Sadu sa druge strane Dunava, zelene livade, ivica aromatične lipove šume, pa čak i rastinje kleke koja asocira na mnogo veće nadmorske visine, sve to zajedno čini jednu od najfascinantnijih slika koje sremska lepotica može da ponudi svojim hodočasnicima...

Nije ni čudo da je jedna od prvih markiranih staza na Fruškoj gori, trasirana tridesetih godina prošlog veka od Čerevića do planinarskog doma na Osovlju, prolazila upravo ovuda! Danas, na nečiju žalost a nečiju sreću, ova staza je odavno napuštena a ovi prizori rezervisani samo za retke pustolove...

Lipska strana



Greben Lipske strane završava se brdom Veliki Komesarovac, sa kog se već kao na dlanu sagledava i ceo Šakotinac. Lipska strana i Veliku Komesarovac možda nisu među poznatijim fruškogorskim vidikovcima, ali se definitivno mogu pohvaliti jednim od najlepših pogleda sa jedine sremske planine... A iako ni odavde do dole nema prave, dobro utabane staze, silazak je lakši nego što bi se dalo pretpostaviti...


Veliki Komesarovac


Koliko god dobro poznavali Frušku goru, jedina sremska planina uvek će izvući nekog keca iz rukava koji će iznenaditi mnoge. Ma šta neki mislili, Fruška gora nije samo nacionalni park, niti nacionalni park čine samo dobro utabane staze prepune namernika... Samo malo dalje, čitav jedan svet samo čeka da ga ponovo otkrijemo...




Već sledećeg vikenda, na istoj toj Fruškoj gori, posle nekoliko meseci odlaganja konačno bi trebalo da počne ovogodišnji ciklus takmičenja u Vojvođanskoj treking ligi, čime se pokreće čitava mašinerija planinarske sezone u koju treba uglaviti sva moguća i nemoguća takmičenja i klupske akcije... U narednih nekoliko meseci, još mnogo puta ćemo hodati fruškogorskim brdima, ali to će sve biti odavno dobro poznate i dobro utabane, neko bi možda rekao i monotone staze... Ali ako nam je nešto za utehu, za poslednji spontani vikend do ko zna kad, teško da smo mogli izabrati bolju turu!



Za one koji će imati slobodnog vremena da prođu našim koracima, evo ga i GPS trek ture: https://www.wikiloc.com/hiking-trails/fruska-gora-sakotinac-dobri-potok-borkovac-lipska-strana-veliki-komesarovac-kruzna-staza-51075512Dobar provod je zagarantovan!


DOPADA VAM SE OVAJ TEKST? PRATITE BLOG perpetuuM Mobile I PREKO FACEBOOKA:

4 коментара:

  1. Odlican tekst.To je moj najomiljeniji deo Fruske Gore koji poznajem kao svoj dzep i stvarno tamo za 10godina koliko tuda svrljam skoro nikad ne sretnem nekoga a ne bi bilo lose da i ostane tako :D...a sam se zapitala zasto niste posetili Kozije brdo koje vam je usput od Sakotinackog do Dobrog vodopada ako ste isli crnom stazom?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Nismo pratili crnu stazu između vodopada, prošli smo bliže putu i Ravnom bregu. U jednoj opcija smo planirali da posetimo i Kozje brdo i Žiljski vodopad, ali smo na kraju ipak završili na nekim drugim lokalitetima. Treba ipak nešto ostaviti i za neki drugi put. :)

      Избриши
  2. Marko Bojković20/6/20 14:39

    "Lično nisam protiv naplate ulaza u nacionalne parkove, ali ono što se dešava na Fruškoj gori graniči se sa najobičnijom iznudom, i to ne po visini cena ulaznica (koje su sasvim razumne) nego po siledžijskom načinu naplate i sumanutim pravilima koje nacionalni park uvodi svojim posetiocima..."

    Ma ništa to nije sumanuto, samo kopiraju tuđa rešenja, i to u veoma, veoma, ublaženom obliku; evo vidi kako je sve to lepo rešeno npr. u Čileu:

    Snežana Radojičić Ljudi zaista nisu svesni šta to znači, a kad shvate, biće kasno. Gledam to mesecima u Patagoniji, i u argentinskom i u čileanskom delu. Dakle, mislite Patagonija raj na zemlji za planinarenje? Aha, ako platite. Ovde je doslovno SVE privatizovano. To izgleda tako da imate ograde hiljadama kilometara duž SVIH puteva, i asfaltnih i zemljanih. Ne možete skrenuti sa puta i nekim šumskim putićem krenuti kroz prirodu - jer taj šumski putić pripada nekom i vi ulazite na privatni posed (plus kažnjivo je da preskačete ogradu). Ne možete prići reci, jer izlaz na reke imaju samo vlasnici zemljišta oko njih. (Oko 400.000 ljudi u situaciji korone u Čileu nema pristup vodi, nikakavoj.) Ako želite da se popnete na neki vrh - SVI vrhovi su u sklopu privatizovanih ili delimično privatizovanih nacionalnih parkova. Znači, plaćate ulaznicu. Ograničeno vam je koliko dana smete da se zadržite (uglavnom je max period 3 dana i 2 noći), cene nisu male (najjeftinije je 10 evra za ufur u Ušuaji, a obično su oko 25-30 evra), smete da kampujete samo tamo gde je propisano. Još gore ako je pola državno, a pola privatno, jer onda deo staza i nacionalnog parka pripada jednima, deo drugima, pa cu tad cene najviše, a često plaćate i posebno za ulazak u drugi deo. Ukratko: planine, šume, reke u Patagoniji pripadaju privatnicima, i morate da za sve platite. Ja sam tri meseca zaglavljena u gradiću koji je okružen planinama, ali ni na jednu ne mogu da odem legalno jer su nacionalni parkovi sad zatvoreni, dakle, morala bih da preskačem ograde i kršim zakon da bih planinarila. Hodam desetinu kilometara da bih našla legalno (neograđeno) mesto da siđem do reke, a grad u kome sam leži između dve reke. Znači, okružena sam prirodom, rekao bi čovek da sam u zemaljskom raju (planine okolo, dve reke, šume...) a ja ne mogu da mrdnem nikud sa puteva, duž kojih su ograde, ograde, ograde. Sve to desiće se uskoro i u Srbiji. EDIT: maločas prolazim nekih 200 m od vodopada. Lep, visok vodopad, jer sad je zima i ima puno kiša, pa su i reke bogate vodom. Gledam da li ima neki put, staza do njega. Ali nema, samo imanja, sa ogradama i kapijama. Dakle, mogu da gledam vodopad samo iz daljine! Nemate pojma koliko sam bila besna!
    https://www.facebook.com/groups/planinariRS/permalink/3434944163185242/

    Na Fruškoj gori je pod ogradom tek samo brdo Kesten iznad Rakovca, daleko smo mi još od Čilea!

    Btw, sjajna šetnja! Gde idete 27. juna? Ja ću ići ovom trasom: Čerević - Ciglana - Lipska strana - Kozje brdo - Dobri vodopad - Orlovački potok - stene Orlovac (penjanje na stene sa šumarske staze koja ide ispod stena a iznad potoka) - Pavlasov čot - izvor Kozarskog potoka (Kozarska kaskada) - Brankovac (preko stena) - Belegirski bulevar - Belegir - arheološko nalazište Dumbovo - (Novi) Rakovac
    https://sr-rs.facebook.com/groups/121485467890388/permalink/3102932159745689/
    (Upoznajmo Frušku goru, dok još nije sva ograđena...)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Da se razumemo, uopšte mi nije problem da li se ulaz u nacionalni park plaća državi ili pojedincu dokle god se te pare koriste za očuvanje i unapređenje prirode. Međutim, jako mnogo zaštićenih prirodnih dobara u Srbiji u koje se naplaćuje ulaz koristi te pare samo da isplati zarade zaposlenima, koji su opet tu samo da bi naplaćivali ulaz, tako da je to jedan pravi perpetuum mobile koji stvara dobit bukvalno ni iz čega. Skoro nigde se ne ulaže u infrastrukturu, nema putokaza, nema markacija, sve je prepuno smeća, prave se turističke imperije u zaštićenim područjima... Na Kopaoniku eno već dva meseca ne mogu da uklone navijački grafit kojim je nagrđen vodopad Jelovarnik, ali za to vreme redovno naplaćuju ulaz u nacionalni park... Dokle god se radi tako, normalno je da postoji otpor prema plaćanju. Na Fruškoj gori je cela ta priča počela od skoro, pa se još uvek ne može videti da li ima pozitivne ili negativne efekte. Vreme će pokazati...

      Na Kestenu smo bili u februaru, tada još uvek nije bilo nikakve ograde. Planiramo još neke ture u tom kraju u dogledno vreme, pa ćemo videti. Na kraju krajeva, nisu ni te ograde neprobojne, a znam i više primera zvaničnih planinarskih staza u Srbiji koje prolaze kroz privatne posede gde niko ne pravi problem. Dokle god se obe strane ponašaju normalno i kulturno, sve može da funkcioniše...

      Ako ne bude nekih novih ograničenja kretanja (a čujem neke nezvanične najave da ih može biti), mi ćemo 27. juna biti na Goliji. :) Mada i ta tvoja staza deluje vrlo zanimljivo. Jednom ćemo morati nešto da odradimo zajedno. :)

      Избриши