27. 5. 2020.

Šumadijski rokenrol: Borački krš i Ostrvica


Bilo kao litice koje treba savladati veštinom i snagom, bilo kao otvoreni vidikovci do kojih vode pitomije staze, stenovite goleti su među omiljenim terenima za mnoge planinare.

Mada ih kod nas ima mnogo manje nego kod nekih naših suseda, i Srbija se može pohvaliti zanimljivim krševitim planinama, podjednako primamljivim i adrenalinskim zavisnicima i onima koji samo vole da uživaju u pogledu.

Pa ipak, retko kome će prva asocijacija na stene biti pitoma Šumadija, iako se u njoj kriju dve prave poslastice za ljubitelje planinarskog rokenrola - Borački krš i Ostrvica.


Posle dva meseca prinudne pauze, ni promenljivo prolećno vreme ne može da spreči ljubitelje prirode da svaki vikend iskoriste koliko god mogu. Ideja je mnogo, potencijalnih destinacija još više, ali istomišljenicima je za plan dovoljno samo nekoliko rečenica. Odluka pada na samo srce Šumadije, pa makar padale sekire.

(Umesto prologa, evo jednog saveta koji može biti koristan: nikad, ali nikad se pri navigaciji ne treba u potpunosti oslanjati na Google mape, i ako one nude više različitih putanja uvek, ali uvek treba izabrati put sa bilo kakvom oznakom, koliko god oni drugi delovali kraći ili brži. Preko preče, naokolo bliže.)

Dok smo se mi zlopatili da izađemo na pravi put,
iz prikrajka fotografisala Jelena Leptirica Radosavljević

Prva stanica - Ostrvica, "Šumadijski Materhorn". Izlazimo iz kombija, bacamo pogled prema velu magle gde bi trebalo da bude vrh, i brzo odlučujemo da produžimo dalje.

Penjanje kompaktne stene ionako se ne preporučuje po vlažnom vremenu, a ako još nema ni pogleda, gde je tu onda uživanje? Srećom pa se meteorološkim radarskim slikama ipak može verovati, pa preskačemo i Rudnik kao alternativu u slučaju kiše i krećemo dalje ka jugu.

U vodičkoj delatnosti uvek postoji ona klauzula koja kaže da "vodič zadržava pravo izmene plana akcije u zavisnosti od vremenskih prilika i mogućnosti grupe", ali promena plana pre nego što je akcija zapravo i počela obično ne obećava dobro. U ovom slučaju, ispostaviće se, ta odluka je od potencijalno dobre napravila odličnu akciju. Ali, da ne trčim pred rudu.

Ostrvica u oblacima


Borački krš, stenovita formacija vulkanskog porekla, potpuno je neočekivana u reljefu zatalasane Šumadije.

Zbog relativno male visine ne vidi se iz velike daljine, i prosto se odjednom stvori ispred putnika koji ništa ne sluti. Ime je dobio po naselju Borač, koje se nalazi u podnožju stena.

Mada planinari već dugo rado posećuju ovaj kraj, Borač je "otkriven" široj javnosti tek pre desetak godina, kad je u njegovoj okolini snimana televizijska serija "Moj rođak sa sela" (koju ja nisam gledao, ali su neki članovi ekipe odmah prepoznali neke kadrove).

Borački krš


U istorijskim izvorima, Borač se prvi put pominje u jesen 1389. godine, kada je ugarski kralj Žigmund Luksemburški iskoristio pometnju nakon Kosovskog boja da zauzme nekoliko srpskih gradova, među kojima i tvrđavu Borač.

Već 1405. godine tvrđava se vraća u ruke despota Stefana Lazarevića, ali posle dosta previranja za kratko vreme konačno je razaraju Turci 1459. godine. Od utvrđenja koje je svojevremeno smatrano za jedno od najjačih u ovom delu Srbije danas postoji samo nekoliko fragmenata zidina na stenovitom vrhu.


Manastir Borač



Današnji Borač nastao je od srednjovekovnog podgrađa, ali malo šta u njemu danas ukazuje na toliku starinu. Izuzetak je crkva manastira koji nosi isto ime kao i selo, posvećena Svetim Arhanđelima, uvučena duboko pod krševite litice, za koju meštani tvrde da datira iz XIV veka. Prava starost crkve nije utvrđena, ali se pouzdano zna da je oslikana sredinom XVI veka, što može da ide u prilog teorijama o vremenu izgradnje.

Ispred ulaza u manastirsku portu nalazi se i jedno neobično istorijsko dobro - staro seosko groblje, na kom neki spomenici datiraju još iz XVIII veka. Groblje se, zajedno sa crkvom i ostacima utvrđenja, nalazi pod zaštitom države, što je u ovom slučaju mač sa dve oštrice, jer tako niko ne sme da ga uređuje bez posebne dozvole pa zarasta u korov i propada...





Uspon do vrha Boračkog krša počinje upravo ispred manastira, i do grebena se stiže vrlo brzo i lako, strmom ali dobro uređenom i tehnički lakom stazom.

Po grebenu se ređaju vidikovci, na zapad prema Gružanskom jezeru i Kniću, a na istok ka planinama Oštrica, Bukovik i Vujan. Do najviše tačke grebena, na nadmorskoj visini od skromnih 515 metara, ima i malo veranja, što daje dodatnu draž ionako atraktivnoj akciji.

Na najvišem vrhu trebalo bi da se nalazi drveni krst, ali mi ga tamo nismo zatekli.







Ako je do grebena staza i lagana, prelazak celog grebena je pravi pravcati rokenrol, iliti uživanje u kamenom bespuću. Osim par markacija, greben Boračkog krša nije ni obeležen ni uređen. Svaki korak je nova prepreka koju treba zaobići i novi izazov.

Najveći od svih, veliki metalni krst na steni iznad samog manastira, ostao je izvan našeg domašaja. Jednostavno nismo uspeli da otkrijemo kuda da do njega dopremo: taman bismo naišli na nešto što liči na utabanu stazu pa bismo izbili na ivicu provalije, i tako par puta dok konačno nismo odustali... Kasnije smo od monaha u manastiru čuli da je izlazak do tog krsta vrlo zahtevan i da planinari često koriste užad i druga sredstva obezbeđenja... Više sebi a manje planini, obećali smo da ćemo tamo doći sledeći put...




(Foto: Goran Tile Tintor)


Da je ovde bio i kraj akcije, opet bi to bio jedan sjajno iskorišćen dan, ali naša tura još nije bila gotova. 

Nakon još jedne pogrešne prečice (jesam li već rekao da se nikad, ali nikad ne treba u potpunosti oslanjati na Google mape?), ponovo smo u podnožju Ostrvice. Jutrošnja promena plana ispala je bolje nego što se bilo ko nadao: magla se razišla, sunce je počelo da se pomalja kroz oblake, a dnevne svetlosti je ostalo i više nego dovoljno za uspon laganim tempom.





Slično Boračkom kršu, i Ostrvica je vrh vulkanskog porekla, ali je za razliku od njega vrlo kompaktne forme, u vidu strme kupe izdaleka prepoznatljive siluete, zbog čega je i zovu "Šumadijski Materhorn". 

Naravno, daleko je Ostrvica od Materhorna, ne samo na karti sveta, ali večito samoživi srpski mentalitet uvek će naći načina da nešto svoje uporedi sa nečim tuđim, često neuporedivim. Selo moje, lepše od Pariza...



Kako god bilo, ne može se poreći da je Ostrvica (ili OstrOvica, kako je uporno nazivaju zvanične informativne table koje ovde postavljaju Srbija Šume, a koje lokalno stanovništvo uporno prepravlja) vrlo zanimljiv i tehnički relativno zahtevan vrh, ali daleko od toga da predstavlja ozbiljan izazov za iole iskusnog planinara.

A otkako su pre nekoliko godina najstrmiji delovi uspona obezbeđeni čeličnim sajlama taj izazov je još manji, što doduše ne znači i da je penjanje manje zabavno!


OstrØvica

Međutim, baš zbog tih sajli Ostrvica je poslednjih godina postala omiljeni poligon za obuke početnika u kretanju stazama via ferrata, pa vikendom ovde ume da bude poprilična gužva...

Ipak, što zbog promenljivih vremenskih uslova, što zbog našeg kasnog popodnevnog polaska na uspon, uspeli smo da izbegnemo i sve "ferataše" (negde pri podnožju mimoišli smo se sa grupom legendarnog Dukija Popovića, mog školskog druga sa obuke za vodiče II kategorije PSS) i da imamo i ovaj vrh samo za svoju ekipu.

Lepo je sa drugima deliti radosti planinarenja, ali što je drugih više to je teže osetiti prirodu na pravi način...







Iako od podnožja do vrha nema ni čitav kilometar, moglo bi se reći da Ostrvica (osim dužine) ima sve što bi jedna prava planinarska staza trebalo da ima: uzbuđenje, težinu, izuzetne poglede, a pre svega mnogo, mnogo uživanja!

Samo da uspon traje bar malo duže (do vrha se može stići za nepunih pola sata), bila bi to apsolutno savršena avantura!




Vrh Ostrvice sastoji se zapravo iz dva manja vrška koja deli uski i krušljivi grebenčić, od kojih viši dostiže 758 metara iznad mora, ali se zbog izolovanosti stiče utisak mnogo veće visine.

A ako uspon samo po sebi nekome nije bio dovoljno zanimljiv, vrh krije još jedno iznenađenje: ostatke bedema srednjovekovnog grada!





Penjući se uskom kamenitom stazom, na ivici provalije, prosto je nemoguće poverovati da je neko pre mnogo vekova tuda nosio velike kamene blokove, a još manje je moguće shvatiti kako!

Utvrđenje na Ostrvici prvi put se spominje krajem XIV veka, kao utočište rudničkog vojvode Nikole Zojića nakon neuspele zavere koju je kovao protiv despota Stefana Lazarevića; predanje ga pripisuje kome drugom nego Prokletoj Jerini, ženi despota Đurađa Brankovića, koja je (ako je verovati legendama i narodnim pesmama) s jedne strane zaslužna za izgradnju pola tvrđava po Srbiji, a sa druge lično i svojeručno kriva za propast države po kojoj je toliko zdušno gradila...

Slušajući sve što se o sirotoj Irini Kantakuzinoj pripoveda, reklo bi se da su tajkuni vekovna tekovina srpskog naroda...



Ako je nejasno ko je ovu tvrđavu ovde izgradio i kako, bar nema sumnje zašto: sa vrha Ostrvice pruža se fantastičan pogled na celu Šumadiju, od masiva Rudnika na istoku skroz do Rajca, Suvobora i Maljena na zapadu i od dalekih Stolova na jugu do Venčaca, Bukulje, Kosmaja i Avale na severu! 

Čovek bi mogao čitav dan da sedi gore i igra se pogađanja vrhova, gradova i sela, ali dan se po običaju primakne kraju brže nego što bismo to želeli...




Umesto pozdrava, Ostrvica nas je za srećan put počastila još jednim pogledom, potpuno nestvarnim prizorom igre svetlosti i senki, neba i oblaka, kao preslikanim sa razglednice.

Vremena je bilo taman toliko da se jednom škljocne fotoaparatom, pre nego što je sunce ponovo zašlo za oblake i slika pred našim očima postala ponovo obična, koliko to jedno ovako nesvakidašnje mesto može da bude...



Možda stene Boračkog krša i Ostrvice ne mogu da se mere sa planinama Crne Gore, Hercegovine, južnog Balkana, ali pravi ljubitelji pentranja po kamenju itekako će umeti da uživaju i na ovim mestima.

I možda ove staze nisu toliko zahtevne, toliko duge i toliko nabijene adrenalinom kao što su neki navikli, ali su sasvim dovoljno interesantne, sasvim simpatične i sasvim, sasvim blizu.

Za iskrene zaljubljenike u planinski rokenrol, ništa više i nije potrebno.




Нема коментара:

Постави коментар