4. 5. 2020.

Obedska bara


Prolazeći širokom ravnicom između Srema i Mačve, reka Sava vrluda i meandrira, nimalo ne žureći da se ulije u Dunav. Moćna i samo naizgled mirna reka kao da se hiljadama godina predomišlja kuda da prođe u svojim poslednjim kilometrima, pa na ovom potezu ostavlja za sobom mnoštvo napuštenih rukavaca. U nekima od njih voda se zadržava preko cele godine, pa čine pravi mali raj za barsku floru i faunu, ali i za izletnike. Od jednog takvog rukavca Save nastala je i Obedska bara, biser prirode donjeg Srema.

Specijalni rezervat prirode Obedska bara prostire se na površini od skoro deset hiljada hektara, između sela Obrež i Kupinovo u donjem Sremu. Zaštićeno područje zahvata šumsko-močvarni pojas oivičen Savom na jugu i ostatkom njenog starog korita na severu, koje se zbog specifičnog lučnog oblika naziva i "potkovicom". Sa obiljem sadržaja koje pruža posetiocima, Obedska bara je jedno od najomiljenijih mesta u Sremu i čitavoj Vojvodini za odmor i rekreaciju u prirodi.





Sa kontinuitetom zaštite od 1874. godine, Obedska bara je najstarije zaštićeno prirodno dobro na teritoriji Srbije, a domaći izvori tvrde i da je bila drugo zaštićeno prirodno dobro u čitavom svetu, samo dve godine nakon znamenitog Jeloustona. Međutim, kako to obično biva, cela ta priča je samo uslovno istinita...

Kao prvi nacionalni park u svetu, Jelouston ipak nije bio i prvo mesto na kom je priroda stavljena pod zaštitu države: rezervat prirode Bogd Kan Uul u današnjoj Mongoliji zaštićen je u kontinuitetu od 1783. godine, skoro čitav vek pre Jeloustona, dok je Bjalovješka šuma na današnjoj granici Belorusije i Poljske proglašena za zaštićeni rezervat još davne 1541. godine, o čemu postoje pisani izvori. Osim toga, kada je Obedska bara ukazom austrougarskog dvora proglašena za zaštićeno carsko lovište, na teritoriji Habzburške monarhije već je postojalo više ovakvih lovišta, između ostalih i park Lajncer nadomak Beča, osnovan 1561. godine...





Ipak, nema dileme da je Obedska bara zaista najstarije zaštićeno prirodno dobro u Srbiji, kao i da je zaista zaštićena samo dve godine posle Jeloustonskog parka... Nakon završetka I svetskog rata i pripajanja Vojvodine Kraljevini Jugoslaviji, Karađorđevići su Obedsku baru zadržali u statusu zaštićenog lovišta, a nakon II svetskog rata proglašena je za zaštićeni rezervat prirode, i 1951. godine otvorena za posetioce. Vrednosti Obedske bare prepoznate su i van naših granica: od 1977. godine nalazi se i na Ramsarskoj listi močvarnih područja od međunarodnog značaja, a iako neki izvori tvrde da je upisana i u UNESCO-vu listu svetske prirodne baštine, to nažalost ipak nije istina...





U vizitorskom centru Obedske bare, na kraj' sela Obreža, posetioci mogu saznati više o biljnim i životinjskim vrstama koje naseljavaju zaštićeno područje, sve ukupno preko trista životinjskih i preko osamsto biljnih vrsta, što čini Obedsku baru jednim od najbogatijih staništa u celoj Panoniji. Od centra se može se provozati brodićem ili čamcem, može se prošetati do drvenog vidikovca odakle se pruža pogled na takozvano Krstonošića okno, najveće stalno vodeno ogledalo u rezervatu, a može se i samo zasesti za drveni sto i uživati u zvucima šume i vode...






Za one koji više vole dinamičniji boravak u prirodi, unutrašnji pojas koji zahvata "potkovica" Obedske bare, koji meštani nazivaju Kupinske grede, pruža čitav niz puteva i staza za šetanje dubokim močvarnim šumama. Doduše, samo u periodima nižeg vodostaja, kada ovaj potez nije poplavljen. A osim šuma, livada i pašnjaka, Obedska bara u svojim nedrima krije i neke vrlo zanimljive, a malo poznate spomenike.






Na suprotnoj strani od vizitorskog centra, na kraj' sela Kupinova, smestila se omalena crkva. Jednostavne forme, belih zidova čiju glatkoću prekidaju jedino tragovi prastare ornamentike, jedva veća od kakve gazdinske seoske kuće, deluje gotovo neugledno. Prolaznik nikad ne bi ni pomislio da je crkva Svetog Luke u Kupinovu jedna od najstarijih u Sremu, neki kažu i najstarija. Izgrađena u XV veku, više puta je skrnavljena i obnavljana, ali nije značajnije menjala izgled.






Nedaleko od crkve, zarasli u šumu i korov, trunu ostaci utvrđenog grada Kupinika, poslednje prestonice srpskih despota. Istorija Kupinika prepliće se i meša sa mnogobrojnim legendama koje se raspredaju u ovim krajevima. Po jednoj od njih, grad je podigao Đurađ Branković nakon što je prebegao na mađarsku stranu Save i Dunava posle pada Smedereva 1439. godine; druga opet kaže da su ga podigli Ugari, a da ga je kralj Matija Korvin oko 1465. godine poklonio "Zmaju Ognjenom" Vuku Grgureviću (svom vazalu a Đurađevom unuku) za zasluge na bojnom polju; konačno, treća legenda pripoveda da je Kupinik Matija Korvin darivao tek Đorđu (Maksimu) Brankoviću, koji je na mestu titularnog despota nasledio svog strica Vuka Grgurevića 1486. godine...





Istorija je kao i obično malo manje romantična, pa bar stotinak godina pre dolaska Brankovića u Srem pominje Kupinik u poveljama ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, a u ruke Brankovića smešta ga već početkom XV veka. Pouzdano se ipak zna da su Brankovići Kupinik dodatno utvrdili i dali mu konačan izgled, sa pet visokih kula i dubokim šancem, koji će zadržati do svog pada 1521. godine. Imena svih "sremskih" Brankovića utkana su duboko u tradiciju ovih krajeva, neraskidivo povezana sa istorijom nekih od najstarijih manastira na Fruškoj gori, pa možda i nije toliko bitno precizno utvrditi ko se od njih prvi utvrdio u sremskoj ravnici...





Još dublje u močvarnoj ravnici Obedske bare nalazi se još jedna crkva. Prema još jednoj legendi, od drveta barke kojom su nakon pada srpske despotovine u Kupinovo doplovila braća Đorđe i Jovan Branković sa svojom majkom Angelinom Komninom izgrađen je na jednom ostrvcu u dubini močvare manastir Obed (za čije ime se veruje da potiče od reči "beda", sa značenjem - "močvara"), po kome je i cela Obedska bara dobila ime. Današnja crkva, posvećena Majci Angelini, podignuta je 2008. godina na mestu na kom se pretpostavlja da se nalazio srednjovekovni manastir, i za vreme visokog vodostaja zaista se do nje može doći samo čamcem...





Mi smo ipak ovu našu posetu Obedskoj bari završili obilaskom Kupinika, a posetu crkvi Majke Angeline ostavili smo za neku drugu, manje močvarnu a više sunčanu priliku. Malo li je i ovoliko? Za drugi put ostaće i obilazak sremačke etno kuće u Kupinovu, koja je ovog puta ostala zatvorena zbog vanrednog stanja... A tek koliko staza kroz srce rezervata će sačekati neke naše nove korake... Ali ne zadugo. Jedno ovako zanimljivo mesto, a toliko blizu, šteta je ne posećivati češće. Novi planovi već se prave...



DOPADA VAM SE OVAJ TEKST? PRATITE BLOG perpetuuM Mobile I PREKO FACEBOOKA:


Нема коментара:

Постави коментар