28. 5. 2019.

Zasavica treking 2019: Sunce, travuljina i magarci


Poslednjeg vikenda u maju 2019. godine održan je i prvi treking na Zasavici. Specijalni rezervat prirode našao se u kalendaru Vojvođanske treking lige, i pored toga što Vojvodini pripada samo administrativno ali ne i geografski. Domaćini iz šabačkog planinarsko-alpinističkog kluba Čivija potrudili su se da ugoste planinare i trkače sa svih strana, ali se stiče utisak da i pored sasvim solidne organizacije nisu baš svi otišli kući srećni i zadovoljni...

Za osam godina koliko postoji kod nas, treking je prešao dalek put od relativno opskurne planinarske discipline do vrhunske atrakcije u prirodi za sportiste i rekreativce svih profila. Prvih nekoliko godina cela ova forma nadmetanja tražila je svoju ličnost, neki organizatori su se snašli bolje od drugih, i kad se podvuče crta može se zaključiti da je treking kao takmičenje preležao većinu "dečijih bolesti". Verovatno se više nikad neće ponoviti neke baš loše realizovane trke kakvih je umelo da bude u prošlosti, ali se s vremena na vreme još uvek pojavljuju organizatori sa vrlo opuštenim stavom prema organizaciji, što često ume da bude na samoj granici kiksa... Za vrlo malo, PAK Čivija Šabac nažalost spada u takve...

Pre svega, morao bih da naglasim da kolo na Zasavici uopšte nije bilo organizovano loše (štaviše, u poređenju sa nekim, hm, iskustvima iz prošlosti bilo je prava pesma), ali je zbog nekih propusta koji posle ovoliko godina jednostavno ne bi smeli da se ponovo pojavljuju krajnji utisak, iako generalno pozitivan, znatno slabiji nego što bi trebalo da bude.




Specijalni rezervat prirode Zasavica vrlo je zanimljiv lokalitet, kako po prirodnim odlikama tako i po samom nastanku. Prostor rezervata nalazi se između reke Zasavice, duge tridesetak kilometara, koja se kreće nekadašnjim koritom Save gotovo paralelno sa nekada najvećom jugoslovenskom rekom, da bi se ulila u nju kod Mačvanske Mitrovice.

Teren čine uglavnom močvarne livade, planski naseljene autohtonim životinjskim vrstama ovog podneblja, uključujući konje, magarce, mangulice, podolce, nekoliko desetina vrsta ptica, ali i dabrove, koji su pre petnaestak godina ovde ponovo naseljeni nakon što su stotinak godina ranije potpuno istrebljeni.







U vizitorskom centru rezervata većinu ovih životinja moguće je videti izbliza, što slobodne po livadama, što u posebnim boksovima. Istini za volju, neke je moguće i probati u obliku nekog od lokalnih specijaliteta. (Naročito je cenjen magareći sir, koji se ne proizvodi nigde drugde na svetu, a zbog specifičnog načina proizvodnje je i izuzetno skup: tričavih hiljadu evra za kilogram.)

Dodajte na to mogućnost jahanja, vožnju brodićem, kulu sa vidikovcem, hladovinu trščanih senica i imate jedno divno mesto za uživanje za čitavu porodicu.





Problem sa trekingom na Zasavici je u tome što je sve što od prirode zaista vredi videti već obuhvaćeno rezervatom i nalazi se u krugu od par kilometara od vizitorskog centra.

Ipak, trebalo je nekako nakupiti 36 kilometara za veliku stazu (srećom pa su organizatori odustali od prvobitnog plana sa čitava 42), a to je postignuto spajanjem raznih kolskih i asfaltnih puteva, njiva, nasipa ili prosto bespuća kroz močvarne šikare. Doduše, pitanje da li je ova trka uopšte bila potrebna Vojvođanskoj treking ligi, ili je cela ova manifestacija mogla da prođe samo kao druženje planinara/ravničara iz Vojvodine i Mačve, ostaje bez jasnog odgovora...

Samoj trasi se nema šta naročito zameriti; takva je kakva je, možda ne previše atraktivna ali stiče se utisak da su autori staze iskoristili ono što su imali na raspolaganju najbolje što su mogli.






Međutim, staze nije dovoljno samo trasirati i obeležiti, staze se moraju i urediti, što je u sveopštem metežu pripreme organizatorima nekako promaklo. Tako je jedna dobra trećina velike staze (na sreću po učesnike srednje i male koji nisu išli ovom deonicom) provučena uglavnom nasipom, sa travuljinom do kolena kroz koju se nije moglo čestito ni hodati, a kamoli trčati... Pošto će neki kritike na račun nepokošene trave oceniti kao razmažene, skrenuću pažnju na to da nije u pitanju samo komocija već i sveukupna bezbednost takmičara.

Od visoke trave ne vidi se da li na stazi ima neka rupa ili kamen za koji se može zapeti (a bilo je i padova), u travi se možda krije neka zmija kojih u ovo doba godine ima mnogo u blizini reka (a iako u vojvođanskoj ravnici nema otrovnica i ujed smuka može itekako da izazove ozbiljne zdravstvene probleme), krpelje da ne pominjemo...

Siguran sam da domaćinima nikako nije u interesu da im gosti slome nogu ili zakače lajmsku bolest, ali sam isto tako siguran da im ništa od toga nije palo ni na kraj pameti, što samo po sebi nije dobro... Pogotovo ako se ta travuljina nalazi uglavnom na nasipu kuda može da prođe traktor sa kosilicom, a kamoli jedan čovek sa kosom ili trimerom...





Ako na fizionomiju staze organizatori nisu mogli mnogo da utiču, još manje su mogli da utiču na vremenske uslove, a ako je dan pred trku prognoza predviđala 98% prekrivenost oblacima iznad Vojvodine i Mačve, onda su se ona preostala dva procenta baš namestila tačno iznad Zasavice... Retko vreo dan, čak i za standardne varljivog kraja maja, prosto je tražio žrtve za sunčanicu i opekotine, a jedini hlad ostao je u prvoj trećini staze, među baruštinama u kojima su falili samo Vijetkongovci ili kajunski traperi da upotpune dojam...

Nažalost, osvežavajuće tečnosti bez boje, mirisa i ukusa poznate pod nazivom voda, koja je mogla doneti kakvo-takvo olakšanje, prosto nije bilo dovoljno za sve takmičare... Možda ja lično ne bih smeo da se žalim, jer sam na svim kontrolnim tačkama uspeo da je zateknem, ali ako je u trenutku kad sam ja kao dvadeseti na velikoj stazi overavao tačku na njoj bilo svega još litar-dva vode, a iza mene još 30-40 trkača samo na veliko stazi i ko zna koliko još na srednjoj i maloj, to samo znači da je većina učesnika ostala žedna...




Neki će naravno naći i opravdanje (pa nije organizator mogao znati da će biti toliko toplo i da će se toliko vode popiti), ali dostupnost vode na kontrolnim tačkama trebalo bi posmatrati vrlo tautološki: ako je nema dovoljno za sve, isto je kao i da je nema uopšte.

Neko može biti brži, neko sporiji, neko može odabrati kraću stazu pa stići na okrepnu stanicu pre nekoga sa duže staze, ali vode mora biti jednako za svakoga. Svi učesnici su na startu jednaki, platili su jednake kotizacije i trebalo bi da im budu omogućene jednake pogodnosti na stazi; ako samo za jednog zafali čaša vode, onda imamo favorizaciju jednog dela takmičara i celo takmičenje postaje neregularno... 

Na stranu loša procena količine vode, ostala okrepa je bila na sasvim solidnom nivou. Voće, slatkiši, kikiriki, na nekim tačkama je čak bilo i sokova. Granica između odlične i slabe organizacije nekad je vrlo tanka, dovoljno je da na jednom mestu nešto ne štima kako treba da sav drugi trud propadne.




Ali krajnji utisak, onaj koji će ostati kad budemo pričali o ovoj trci, ipak je više pozitivan nego bilo šta drugo. Tome su doprineli dobri rezultati (svi juniori Borkovca okitili su se medaljama, a nove članice tima su izdominirale u ženskoj seniorskoj konkurenciji), ali i ipak izuzetne prirodne lepote kojima, mora se priznati, Zasavica obiluje.

Iva Jevtić - zlatna juniorka na maloj stazi
Mia i Lenka Malešević - zlatna i srebrna juniorka na srednjoj stazi
Joca Malešević - zlatni junior na srednjoj stazi
Nikola Sekulić - zlatni junior na velikoj stazi
Milica Krstić i Jovana Kulušić - zlatna i srebrna seniorka na velikoj stazi

Kada se jednog dana bude pisala istorija trekinga na ovim prostorima, premijerna trka na Zasavici biće upamćena po pržećem suncu, visokoj travi na stazi, prelepom ambijentu vizitorskog centra, i realno sasvim prosečno organizovanom kolu. Ali u vreme kada se domaćini prosto nadgornjavaju ko će više ugoditi učesnicima i kada se i od onoga što smo mislili da ne može bolje pojavi nešto bolje, prosečno jednostavno nije dovoljno dobro. 

Srećom, da sve prođe kako se samo poželeti može Šapčanima nije falilo mnogo, pa će valjda i ovi propusti biti ispravljeni u nekom sledećem izdanju ove trke...



A da li ćemo ponovo doći na Zasavicu, pitanje je koje se i ne postavlja. Ovo izletište itekako zaslužuje da se vidi i oseti svim čulima, u svakoj prilici, i sigurno nećemo čekati sledeći treking da bismo ga posetili ponovo. Toliki magarci baš nismo.



DOPADA VAM SE OVAJ TEKST? PRATITE BLOG perpetuuM Mobile I PREKO FACEBOOKA:

2 коментара:

  1. Marko Bojković1/6/19 12:55

    Zapažanja iskusnog (50+ trka) trekingaša! Evo, sad imaju crno na belo šta treba da poprave, pa ako nema napretka moraćete izgleda i vi iz Borkovca da se angažujete u organizaciji - i red bi bio, ionako vam je pola ekipe iz Mitrovice. ;-)
    Nego fenomenalne su ti ove slike sa vidikovca, kao sa drona da su fotkane!
    A kad smo kod drona, priložio bih link na snimak dronom (početka) same trke, kao malu dopunu ovom tvom sjajnom opisu (kad već nisam bio na samom događaju):
    https://www.youtube.com/watch?v=75FedhV9f4A

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala, Marko! Očekivao sam da vidim i tebe, ali izgleda da ćemo se sresti na stazi tek u drugom delu sezone...
      Što se tiče zamerki organizatoru, jako mi je drago što ove propuste većina takmičara nije primetila, što znači da je organizacija ipak bila uspelija nego što to možda deluje iz mojih zapažanja. A što se tiče neke trke u režiji Borkovca, postoje ideje na tu temu ali dok ne odmaknu dalje od praznih priča neću ništa ni izokola da najavljujem... 8-)

      Избриши