23. 2. 2021.

Skrivena mesta Fruške gore: Rakovačka Gradina, Dumbovačka pećina, stari beočinski kop


Posle toliko godina lutanja njenim stazama, neko bi pomislio da bi Fruška gora mogla da prestane da nas inspiriše. Ali kako bi uopšte nekome mogla da dosadi kad su njena brda prepuna skrivenih mesta za koja malo ko zna, a sigurno i nekih koja još čekaju da budu otkrivena?

Kad planinari pričaju o malo poznatim lokalitetima na Fruškoj gori, obično su to neka mesta daleko od dometa prosečnog izletnika, ali ipak pravim poznavaocima fruškogorskih staza dobro znana. U ovoj turi obilazimo neke zanimljivosti koje se zaista retko posećuju, mada su dostupne praktično svima.

Ne zato da bismo pokazali kako poznajemo sremsku planinu bolje od nekog drugog (mene lično apsolutno ne interesuju takva nadmetanja), već da bismo neke njene male tajne približili drugima, da svi zajedno upoznajemo Frušku goru da bismo je više voleli.


Turu započinjemo u Rakovcu, naselju najpoznatijem po istoimenom manastiru čija okolina takođe krije neke veoma zanimljive (i ne baš svima poznate) znamenitosti. Otprilike u ovo vreme prošle godine obilazili smo i napušteni kamenolom Beli majdan i isposnicu uklesanu u steni (između ostalog), ali ovog puta idemo na drugu stranu Rakovca, do mesta za koje zna još manje ljudi, iako ga je mnogo lakše pronaći.

Sam centar Rakovca označava trokraka raskrsnica u čijem jednom uglu se nalazi mesna zajednica, u drugom vrtić, a u trećem - ruševine.




Arheološki lokalitet Gradina predstavlja višeslojno nalazište zaštićeno kao spomenik kulture od velikog značaja. Najstariji nalazi na ovom mestu potiču iz neolita, vidljivi su i fragmenti rimske vile iz III veka, ali najveći deo kompleksa čine ruševine srednjovekovnog benediktinskog samostana.

Samostan Dombo prvi put se pominje u istorijskim izvorima u XIII veku, ali se smatra dosta starijim, što potvrđuju i tragovi romanske bazilike na čijim temeljima su podignuti danas najuočljiviji ostaci gotske crkve. Zanimljivo je da su graditelji crkve i ostalih građevina koristili materijal iz starijih epoha koji su nalazili na licu mesta, pa su tako osim rimskih opeka u zidove ugrađeni i razni raspareni dekorativni komadi koji nas prosto pozivaju na igru pronalaženja.





Prema istorijskim spisima, samostan je u XV veku dobio i zaštitne bedeme, što ipak nije sprečilo Turke da ga već u XVI veku razore skoro do temelja. Delovi zidina koji su promakli Turcima konačno su srušeni početkom XVIII veka, po odredbama Karlovačkog mira. Tek stotinak godina kasnije se oko ruševina formiralo današnje naselje, zvano i Novi Rakovac budući da je stari deo sela u to vreme već postojao oko pravoslavnog manastira, oko tri kilometra južnije.

Nažalost, rakovačka Gradina ispoljava mnogo simptoma boljki koje muče slične lokalitete širom Srbije: uprkos zaštiti države i vidljivim restauratorskim radovima, nalazište je neobezbeđeno i neodržavano, puno smeća, na terenu postoji samo jedna informativna tabla sa bukvalno par rečenica najšturijih mogućih podataka, a kustosi i vođene ture su ovde misaone imenice. Ali i pored toga ruševine ostavljaju snažan utisak i vredi ih videti.




Dalje nastavljamo uzbrdo, širokim kolskim putem između livada i oranica ka brdima Čardak i Krvavić, sa kojih se pružaju lepi pogledi na severnu stranu, ka Dunavu i Novom Sadu.

Ubrzo ulazimo u šumu i stižemo i do Vrata raja, čvorišta šumskih staza koje najbolje znaju učesnici Fruškogorskog ultra ekstremnog maratona, i to ne nužno po lepom...







A kad smo već tu, spuštamo se i do Dumbovačkog vodopada. Verovatno najpoznatiji fruškogorski vodopad mi odavno ne smatramo skrivenim mestom ali za mnoge je on i dalje prava egzotika, pa zašto ga ne bismo posetili kad smo već u blizini?

Na kraju krajeva, ovo je jedan od onih kutaka Fruške gore koji čoveku nikad ne može da dosadi...





Ipak, oni pravi skriveni biseri tek nam predstoje. Pratimo potok nizvodno do Dumbova, nekada zasebnog sela koje je danas zvanično deo Rakovca.

Možda se sama dolina Dumbovačkog potoka ne može nazvati skrivenim mestom, ali je lepota njene guste šume koju seče vijugavi vodotok definitivno vrlo potcenjena...






Na samom obodu Dumbova stižemo konačno do jedne prave tajne poslastice. U brdima iznad poslednjih kuća u dolini Dumbovačkog potoka, jedva desetak metara iznad puta a opet potpuno skrivena od radoznalih pogleda, nalaze se dva napuštena rudarska okna. Malobrojni istraživači koji uopšte znaju za njih zovu ih i Dumbovačke pećine, mada su više nego očigledno napravljena ljudskom rukom.

"Dumbovačke pećine" nije teško pronaći, ali samo ako tačno znate šta tražite. Do ulaza ne postoji prava staza, a s obzirom na to da je okolina poprilično zarasla u šiblje nemoguće je slučajno naleteti na njih u šetnji. Ulaz u veće okno na prvi pogled liči na brlog neke krupnije životinje, i deluje kao da čovek ni ne može da se uvuče unutra. Međutim, kada se prvih nekoliko metara (puzeći) spusti nizbrdo, otvara se tunel visok skoro dva metra, širok oko dva i po, a dugačak - ko zna koliko...





Mi smo pratili tunel nekih dvestotinak metara u dubinu i nismo uspeli ni da mu nazremo kraj. Do mesta dokle smo stigli prošli smo jednu krivinu i dva bočna kraka, od kojih je prvi dugačak desetak metara a drugi očigledno mnogo duži, i sluti na pravi lavirint podzemnih hodnika. Dalje se nismo usudili da idemo, ne toliko zbog mogućeg urušavanja već zbog mnogo neprimetnije a daleko veće opasnosti - nedostatka kiseonika, budući da unutra nema ni daška promaje...

Nekih stotinak metara južnije od velikog okna nalazi se drugo, manje, za koje kažu da je dosta zarušeno pa nismo ni pokušavali da ga pronađemo.

(Foto: Zoran Udovčić)

Dumbovački rudnici napušteni su od pamtiveka, i danas se ne zna ni ko ih je napravio ni šta je iz njih iskopavano. Neki od lokalaca kažu da se tunelima može izaći skroz na drugu stranu brda prema Rakovcu, kao i da se negde u dubini nalazi neko podzemno jezero, ali niko to nije zapravo video već su svi čuli od nekoga, ko je čuo od nekoga...

Dva okna rudnika, dve Dumbovačke pećine, više nagoveštavaju nego što zapravo otkrivaju. Ne toliko čega sve može biti u utrobi tog brda, koliko šta se sve još može kriti u bespućima Fruške gore i čekati neke nove istaživače...






Ponovo na svetlu dana, nastavljamo dalje nizbrdo ka glavnom delu Dumbova i na kraju izbijamo na magistralni put koji spaja naselja na severnom obodu Fruške gore. Ovde smo mogli da zalomimo nadesno i vratimo se nazad u Rakovac, ali kad smo već tu odlučili smo se da vidimo još jednu ne toliko poznatu atrakciju, po konceptu dosta sličnu dumbovačkim pećinama ali po izgledu totalno drugačiju...

Kod prvih kuća na ulazu u Beočin skrećemo levo sa glavnog puta i ulazimo u usku ulicu. Asfalt se ubrzo pretvara u makadam, a makadam u kolski put, i idući lagano uzbrdo možemo da previdimo puteljak koji se sa ovog puta odvaja nadesno, naizgled nikuda bitno. Prateći ovaj puteljak pred nama se odjednom otvara stari kop Beočinske cementare.



Površinski kopovi Beočinske cementare čine najveće područje rudne eksploatacije na Fruškoj gori, mada zbog relativno male dubine kopanja u odnosu na širinu ne deluju toliko drastično kao kamenolomi poput rakovačke Kišnjeve glave ili Belog kamena kod Bešenova.

Stojeći usred amfiteatra napuštenog nalazišta laporca, može nam se možda na prvi pogled učiniti da se nalazimo na nekoj prirodnoj širokoj livadi. Jedino što će nam ukazati na to da je ovo mesto nastalo ljudskim delovanjem biće stepenasto odsečene bele litice, i skoro pravilan četvorougaoni oblik jezerceta u dnu kopa.




Kad se nabrajaju jezera Fruške gore, siguran sam da se niko neće setiti jezerceta u starom beočinskom kopu. Možda zbog njegovih malih dimenzija (jedva oko 80 sa oko 120 metara, što je i dalje duplo veće od Popovičkog jezera, na primer), možda zbog male dubine (tek oko metar), možda zbog toga što očigledno nije prirodno (mada je nastalo na potpuno isti način kao i Ledinačko jezero i jezero Beli kamen, koja odavno važe za fruškogorske znamenitosti).

Tek, simpatično jezerce koje zovu još simpatičnijim imenom Zekino jezero nezasluženo se ne pominje na spiskovima fruškogorskih jezera, za razliku od nekih koja su na tom spisku zacementirana a u stvarnosti odavno zabarena ili isušena...

Zekino jezero nikad neće privlačiti kupače i influensere, i uvek će biti nadohvat ruke svima, a opet će se retko ko opuštati posmatrajući odraz neba na njegovoj površini u blaženoj tišini ovog mesta... Pravda za Zekino jezero!




Obilazak starog beočinskog kopa završavamo usponom na brdo Oštra glava na njegovom severozapadnom obodu, sa kog se pruža lep pogled sa jedne strane ka kopovima cementare i središnjem delu Fruške gore, a sa druge ka Beočinu i Futogu...




Iako ga nadmorska visina od skromna 192 metra ne svrstava u planinske vrhove, Oštra glava po mnogim svojim karakteristikama više ostavlja utisak pravog planinskog vrha nego svi čotovi Fruške gore zajedno. Možda nije čuka na koju se neizostavno treba popeti, ali ljubitelje lepih pogleda neće razočarati.





Oštra glava ipak nije i poslednja malo poznata zanimljivost Fruške gore koju ćemo posetiti na ovoj turi. Ka Rakovcu ćemo se vratiti uz magistralni put (između Beočina i Dumbova postoji pešačka staza uz put, ali je od Dumbova prema Rakovcu nema, pa do prve rakovačke ulice treba preći nekih 150 metara ivicom puta, uz obavezan oprez), a onda nazad ka centru kroz naselje Stručica.

Usred naselja, na jednoj praznoj parceli između kuća, naići ćemo na veliki betonski spomenik na mestu pogibije partizana Stanka Paunovića Veljka, Đorđa Markovića Đilasa i Zencela Hunjadija zvanog Kurir Franja. Monumentalan, značajan, a opet u tako skučenom okruženju toliko neupadljiv i neugledan, verujem da bi mnogi samo prošli tim putem a da ga uopšte i ne primete...

Od toliko spomenika narodnooslobodilačkoj borbi na Fruškoj gori, prosto je nepojmljivo da je jedan od najvećih ujedno i jedan od najmanje poznatih...





Turu završavamo tamo gde smo je i započeli, ispred rakovačke Gradine, ništa pametniji nego nekoliko sati ranije ali možda bogatiji za neka nova iskustva, neke nove vidike.

Utisak koji će nam uvek ostati posle ovakvih tura je to koliko Frušku goru zapravo ne poznajemo, i koliko još treba da je upoznajemo... Koliko još skrivenih mesta imamo da otkrijemo, a koliko je tek onih koja će odoleti i upornijim istraživačima...




A ako neko posle čitanja poželi i sam da poseti ova skrivena mesta, poslužiće mu GPS trek ove ture:



7 коментара:

  1. Marko Bojković24/2/21 19:16

    Sjajan tekst i slike! Informativno i inspirišuće! Svaka čast!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala, Marko. Fruška gora je sama po sebi uvek inspirišuća, ovo je samo mali uvid u neka mesta koja ne poznaje veliki broj ljudi. A planiramo i još ovakvih tura uskoro. :)

      Избриши
  2. Andrija Lavrek26/2/23 14:06

    Zar posle 2 godine samo 1 komentar? Onda i to pokazuje koliko su ljudi zainteresovani za Frušku goru, tj. koliko su lenji da po njoj prošetaju, nešto vide, saznaju, da se odmore... Autoru se i ja zahvaljujem za odličnu "reportažu".

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala! :)

      Na sreću, nisu samo komentari pokazatelj zainteresovanosti, ipak je ovo bio najčitaniji tekst na blogu u 2021. godini (i pored tekstova o nekim naizgled mnogo atraktivnijim planinama u Srbiji i šire), a znam i za neke ekipe koje su išle kako po ovom tako i po nekim drugim trekovima sa ovih naših tura.

      Ali na kraju krajeva, ako sam i samo jednu osobu inspirisao da se zavuče malo dalje od glavnih markiranih staza smatraću da ovo što radim ima smisla. :)

      Избриши
  3. Sjajan teks, citam ga tek nakon sto sam obisao vodopad. Jako me je zainteresovala pecina, ako moze neko kratko objasnjenje gde je, pa da probam da je nadjem. Hvala!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala na komentaru!

      Na kraju teksta se nalazi link sa GPS trekom u kom je obeležena i tačna lokacija Dumbovačke pećine, ali nije problem ni da se nađe bez treka.

      Kad se dolazi do vodopada iz pravca Beočina i Dumbova, pred sam ulazak u šumu nailazi se na jedno račvanje puteva, od kojih desni krak produžava dolinom potoka ka vodopadu, a levi ide malo uzbrdo i oko njega se nalazi nekoliko kuća. Velika pećina se nalazi u brdu, nekih stotinak metara direktno iznad prve kuće sa leve strane. Teren je malo zarastao i nema staze, a pećina se ne vidi sve dok se ne dođe direktno ispred ulaza tako da treba malo procunjati, ali je u principu lako pronaći.

      Negde u okolini nalazi se još jedan manji kop, ali kažu da je mnogo više zarastao i da je tunel urušen posle samo nekoliko metara, tako da njega nismo ni pokušavali da nađemo, ali možda Vama bude zanimljivo da potražite. :)

      Srećno!

      Избриши
    2. Hvala na odgovoru, na zalost nisam dobio obavestenje o istom. Nasao sam pecinu uz pomoc mape. Kola sam ostavio kod pecine Beli Majdan i nakon sto sam nju obisao obisao sam Rakovacko jezero, Ledinacko jezero, Perinu pecinu. Od Perine pecine sam se vratio u Rakovac i odatle do Dumbovacke pecine. Na zalost nisam nasao taj mali kop, bilo je vec kasno a i pesacili smo dobrih 11-12 sati sa pauzama. Kupio sam go pro pa mozda napravim video o tim mestima koje sam obisao. Sve najbolje!!

      Избриши