20. 5. 2019.

Dalje zelenim srcem Srbije (Prvih 50 kola je najteže)


Četvrto kolo Treking lige Srbije za 2019. godinu održano je prošlog vikenda na planini Jastrebac kod Kruševca. Standardno dobri domaćini iz kruševačkog kluba koji nosi ime ove planine nisu ni ovog puta omanuli, a retko kišoviti maj razmaknuo je oblake na taman dovoljno vremena da uslovi za trku budu stvarno idealni. Nisu izostali široki pogledi, dobri rezultati i razlozi za slavlje, između ostalog i jedan lični jubilej potpisnika ovog teksta - pedeset trka u trekerskoj karijeri.

Posle tri odlično organizovane trke (o kojima sam svojevremeno pisao), iluzorno bi bilo smatrati da će i četvrti treking u organizaciji PSK "Jastrebac" biti lošije realizovan. Kruševljani ne samo da su održali visok nivo organizacije nego su neke stvari čak i poboljšali, pre svega količinu i asortiman okrepe (koje ni prošlih godina nije manjkalo) - reklo bi se da su po pitanju okrepe Čačani na Kablaru postavili neke nove standarde i lepo je videti da se i drugi trude da dostignu i premaše tu lestvicu.





Uvek sjajna muzika se iz planinarskog doma preselila i na stazu, tačnije na jednu (ali vrednu) kontrolnu tačku, pa ostaje da se nadamo da ćemo sledećih godina slušati stari dobri hard rok na celoj jastrebačkoj stazi. Kad smo kod staze, ostala je ona nezgodna deonica od sedam kilometara jednoličnog širokog puta između KT5 i KT6, ali ako će nam to biti jedina zamerka na celu organizaciju, onda se može reći kako prave zamerke zapravo ni nema...





Kao i svake godine, sve što je trebalo da funkcioniše i na stazi i van nje funkcionisalo je besprekorno, a najbitnije je možda to što su ovako dobro izvedena kola već postala standard Treking lige Srbije i to što novi takmičari neće imati prilike da iskuse neki organizacioni debakl kakvih je umelo da bude prethodnih godina. Po svemu sudeći, toga će se sećati samo prekaljeni veterani treking lige...




Za jednog od takvih koji piše ovaj tekst, ovogodišnjim jastrebačkim kolom Treking lige Srbije zaokružena je cifra od ukupno pedeset nastupa što u Treking ligi Srbije, što u Vojvođanskoj treking ligi (računajući i promo kola i treking štafete). Zreo za penziju ili za trocifreni skor, pitanje je sad...




Da li je u pitanju neka vrsta rekorda ne znam (ubeđen sam da postoje i takmičari sa više učešća), i iskreno uopšte mi nije bitno. Ono što jeste bitno je da sam za sve te godine, čini mi se, uspeo da ispunim onaj prvobitni moto Vojvođanske treking lige, a to je da se upornost isplati. U mom slučaju ne u vidu medalja i ličnih uspeha, već u stvaranju dobrog i složnog tima, upoznavanju nekih divnih mesta i još divnijih ljudi i privlačenju mladih nada koje će ovu priču nastaviti i posle nas. Treba li više od toga?






Planina koju zovu najšumovitijom na Balkanu i zelenim srcem Srbije u potpunosti je opravdala oba svoja nadimka, a u kombinaciji sa vedrim nebom i mekanom zemljom za trčanje (gostoljubive domaćine da ne i pominjem), sve u svemu stvorila je ambijent i iskustvo za pamćenje. Da sam mogao da biram gde i kako ću zaokružiti jedan tako lep jubilej teško da bih izabrao bolje. Još draže mi je što je i ceo prošireni sastav Borkovca, cirka 60 ljudi, napustio kruševačku planinu prepun samo pozitivnih utisaka. To je valjda i najbitnije, ono zbog čega smo uopšte u ovoj priči...



A priča nema kraj. Put vodi i dalje, iza našeg horizonta. Na nama je samo da odlučimo da li ćemo ga pratiti ili ne. Ali nekako imam utisak da će dani koji dolaze sami dati odgovor na tu dilemu...



DOPADA VAM SE OVAJ TEKST? PRATITE BLOG perpetuuM Mobile I PREKO FACEBOOKA:

Нема коментара:

Постави коментар