Zaboravljamo ponekad da planinarenje ne mora uvek da bude avantura. Ne moramo se uvek lomatati po stenju i kamenju ili zavlačiti po bespućima. Ponekad nam treba nešto opuštenije, jedan mali reset.
Posle nekoliko vezanih akcija koje nisu baš išle po planu, poželeo sam jednu laganu turu bez ikakve potrebe za improvizacijom. (Dobro, priznajem, rekao sam dosadnu turu, ali niko zaista ne želi dosadne ture, zar ne?) I kao pravi izbor lokacije Rudnik se sam nametnuo.
Najviša planina Šumadije dovoljno je blizu da ima smisla posetiti je na jedan dan, dovoljno velika da zadovolji naše apetite za pešačenje, puna raznih zanimljivosti (niko zaista ne želi dosadne ture), a opet pitoma i kao stvorena za puštanje mozga na pašu.
Na Rudniku sam ranije bio samo jednom, i to u maglenom zimskom ambijentu u kom nismo uspeli ništa naročito da vidimo, i ostala je želja da ovu planinu obiđemo i u toplije doba godine, i uverimo se u sve njene znamenitosti i lepote koje su tada ostale skrivene od naših očiju. I tako, bez previše najavljivanja, došao je na red i na to...
