31. 10. 2024.

Mračni turizam: Ples Zalonga


Mračni turizam relativno je nov fenomen, prvi put opisan sredinom devedesetih godina prošlog veka, fokusiran na mesta povezana sa smrću i velikim tragedijama: poprišta krvavih bitaka, gubilišta, mučilišta, groblja i grobnice...
 
Glavna odlika lokaliteta koji se obično označavaju kao odredišta mračnog turizma je to što, za razliku od klasičnih turističkih destinacija, primoravaju posetioce da se aktivno suoče sa strahotama ljudske situacije i, posredno, sopstvenom prolaznošću.

Planina Zalongo na zapadu Grčke mogla bi biti poznata po mnogo čemu - antičkim ruinama, slikovitim selima, starim manastirima, prelepim pogledima na čitav Epir i obale Jonskog mora od Parge do Preveze - ali umesto svega toga ovu malenu planinu obeležila je jedna od jezivijih crtica grčke istorije - "Ples Zalonga"...


Udaljena najmanje petnaestak kilometara od magistralnih puteva kojim turisti iz naših krajeva stižu u severni deo Jonske regije, planina Zalongo (Ζάλογγο) ni po čemu posebnom ne izdvaja se iz nepreglednog brdovitog prostranstva Epira. Tek po jakom suncu, odsjaj velike strukture od svetlog kamena na jednom od njenih vrhova može privući pogled namernika.

Oblast oko planine Zalongo naziva se Suli (Σούλι). Iako je ova oblast bila naseljena još u antičko doba (o čemu svedoče ruševine velikog grada Kasope iz IV veka pre naše ere), Suli se pod tim imenom prvi put pominje u XVIII veku, kao dom plemenske zajednice Suliota (grčki Σουλιώτες, albanski Suljotë), etničke grupacije albanskog porekla, pravoslavne vere.

Poreklo imena Sulija nije jasno utvrđeno, ali savremeni istoriografi smatraju najverovatnijom pretpostavku da koren imena čini stara albanska reč sul, koja može da označava stražaru, osmatračnicu, ali i planinski vrh.





Narod Sulija upisao se u istoriju žestokim borbama protiv turskih osvajača krajem XVIII i početkom XIX veka, odolevajući naporima ozloglašenog Ali-paše Janjinskog da pripoji njihove zemlje svom Janjinskom pašaluku odmetnutom od sultanske vlasti.

Ali-paša (1740 - 1822), i sam poreklom Albanac, ostao je upamćen po okrutnoj vladavini i prisilnoj islamizaciji epirskih Albanaca i Cincara, ali i nesvakidašnjim političkim strategijama - između ostalog i savezima sa Rusijom, Francuskom i Velikom Britanijom, zahvaljujući kojima je održavao svoj pašaluk praktično nezavisnim od ostatka Otomanske imperije više od trideset godina. Lord Bajron, koji je boravio na Ali-pašinom dvoru 1809. godine, nazvao ga je "muslimanskim Bonapartom", hrabrim i velikim vojskovođom, ali i nemilosrdnim tiraninom odgovornim za mnoga užasna zlodela...

Opsada Sulija trajala je više od deset godina, a vrhunac je dostigla između 1800. i 1803. godine, kada je otpor Suliota konačno slomljen. Sa sve manje municije i hrane, snage Suliota su se početkom zime povukle u tvrđavu Kugi (Κούγκι). Ono što će Sulioti doživeti do kraja decembra 1803. uporedivo je samo sa antičkim tragedijama.







Sedmog decembra Sulioti su kod tvrđave Kugi pretrpeli veliki poraz. Onesposobljeni za dalje ratovanje, odlučili su da pregovaraju sa Ali-pašom oko uslova predaje.

Dvanaestog decembra sklopljeno je primirje, i sporazum kojim je Ali-paša garantovao slobodan prolaz svima koji bi želeli da napuste Suli. Sulioti su počeli masovno iseljavanje. Većina ih se uputila ka zapadu, prema obalama Jonskog mora, Pargi i Krfu. Manje grupe krenule su ka jugu, prema Peloponezu, i istoku, dalje ka unutrašnjosti kopna.

Šesnaestog decembra poslednji preostali suliotski ratnici digli su u vazduh barutanu u tvrđavi Kugi dok se u njoj nalazila i otomanska vojska. Prema grčkim izvorima, tvrđava je izgorela tako što se suliotski monah po imenu Samuel zapalio iz protesta prema uvredama od strane osvajača, od kojih su većina bili albanski muslimani.

Osamnaestog decembra Ali-pašine snage napale su jednu od grupa koje su se povlačile ka istoku. Grčki izvori tvrde da je Ali-paša time prekršio primirje. Turski izvori opravdavaju odmazdu za vojsku izginulu u Kugiju. Posledice tog napada bile su toliko užasne da je pitanje odgovornosti zapravo potpuno nebitno.

Napadnuti Sulioti sakrili su se u manastir u podnožju planine Zalongo. Ali, ubrzo shvativši da manastirski zidovi neće uspeti da ih odbrane, žene i deca su se povukli u planinu iznad manastira, ostavljajući muškarce da brane odstupnicu. Kada su pali svi muškarci, napadači su se uputili ka ženama okupljenim na vrhu visoke litice.

Kasniji navodi, ali ni tadašnja svedočenja ne slažu se oko toga koliko je suliotskih žena bilo na toj litici. Većina izvora pominje broj od oko pedeset ili šezdeset, uz oko petnaestoro dece, a ponegde se navodi da ih je bilo više od sto. Koliko god da ih je bilo, sve verzije - i grčka i turska i albanska i kasnija prepričavanja širom Evrope - slažu se oko njihove sudbine.

Shvativši da im se spremaju ropstvo i mučenje, žene Sulija uhvatile su se za ruke i - uz pesmu i igru! - sa decom u naručju zajedno skočile sa litice u smrt.






Vesti o masovnom samoubistvu žena Sulija odjeknule su Evropom. U narednih nekoliko godina, celokupna evropska javnost stala je na stranu Grčke u njihovoj borbi za oslobođenje od Turaka. Među prvim dobrovoljcima i najistaknutijim borcima rata za nezavisnost Grčke koji je buknuo 1821. godine bili su upravo Sulioti, koji su se do kraja rata potpuno identifikovali sa grčkim narodom.

Sećanje na žene Sulija ostalo je u narodnim pesmama, koje su nadahnule borbu za oslobođenje i ostale večito utkane u nacionalnu ličnost Grka. U narodnom predanju ovaj događaj je nazvan "Ples Zalonga", i pod tim imenom je poznat i danas.

Trećeg februara 1830. godine Grčka je konačno dobila sopstvenu samostalnu državu, prvi put nakon Srednjeg veka. Za to su u ne maloj meri bili zaslužni i hrabri Sulioti.

Danas su Sulioti potpuno asimilovani i njihova autentična kultura i jezik više ne postoje. Ali, u današnjoj Grčkoj Suli ima gotovo mitološki značaj, i mnogo Grka će s ponosom istaći (stvarne ili izmišljene, bliže ili dalje) rodbinske veze sa Suliotima i njihovom davno nestalom zemljom...





Početkom pedesetih, ideja o izgradnji spomenika ženama Sulija na planini Zalongo prvi put je izneta na jednom sastanku učitelja osnovnih škola u Prevezi. Ono što je zamišljeno kao skromna akcija prikupljanja sredstava od škola i opština prefekture Preveza, u kojoj se nalazi Zalongo, brzo se pretvorilo u panhelensku inicijativu koja je omogućila podizanje monumentalne skulpture.

Apstraktna skulptura koja predstavlja šest stilizovanih ženskih figura u kolu, visoka trinaest a duga osamnaest metara, građena je od 1954. do 1960. godine, od armiranog betona obloženog pločama od belog krečnjaka, po nacrtima znamenitog vajara Jorgosa Zongolopulosa (1903-2004) i arhitekte Patroklosa Karantinosa (1903-1976). Skoro sav materijal za izgradnju spomenika dopremljen je ručno, uz 410 kamenih stepenika od manastira Svetog Dimitrija u podnožju do vrha litice.

Iako priča o ženama Sulija nije opštepoznata van granica Grčke, procenjuje se da spomenik na planini Zalongo poseti preko trideset hiljada turista svake godine, odajući time počast Suliotima i njihovom doprinosu oslobođenju Grčke, a posredno i čitave južne Evrope, od viševekovne otomanske okupacije.

Stajanje na ivici ambisa odakle su žene Sulija skočile u smrt stvara pomešane utiske, među kojima preovladava jeza uporediva sa onom na mestima najvećih istorijskih tragedija.

Mali broj namernika produži od spomenika još par stotina metara dalje od litice, uskom stazicom kroz gust šumarak, do stare crkve posvećene Svetim Arhangelima. Ovde su sahranjeni neki od suliotskih boraca protiv Turaka, mnogi u neobeleženim grobnicama. Neobično teška atmosfera vlada malim proplankom, mrtvu tišinu ne remeti ni pesma ptica, i čovek se oseća nepozvano i nedobrodošlo...

Ali, ovakva mesta i ne treba da izazivaju prijatna osećanja...





Iako je "Ples Zalonga" izvršio nemerljiv uticaj na definisanje nacionalnog identiteta Grčke u jednom prelomnom istorijskom trenutku, savremeni grčki istoričari se prema ovom događaju ipak odnose sa mnogo izraženijim kritičkim stavom nego što bi se moglo očekivati.

Tako je tokom XX veka stvoren konsenzus da do tragedije na Zalongu verovatno ne bi došlo da Sulioti nisu digli u vazduh tvrđavu u Kugiju, kao i da je u masovnom samoubistvu učestvovalo mnogo manje žena nego što sugeriše predanje - najverovatnije dvadeset dve žene sa šestoro dece, uz još dva slična pojedinačna slučaja u neposrednoj okolini Zalonga u istom vremenskom okviru.

Ali, proverljivi podaci ne mogu da umanje neizbrisiv trag koji je ova istorijska epizoda ostavila u grčkom nasleđu, niti da ublaže impresije koje ostaju dugo posle posete Zalongu...



Ne smatram sebe zaluđenikom za mračni turizam, ali imao sam prilike da budem na mnogo mesta koja bi se mogla svrstati u tu kategoriju - u raznim tamnicama, katakombama, lagumima, koncentracionim logorima, kosturnicama, unutrašnjostima grobnica, na mestima strašnih bitaka, masovnih pogubljenja, streljanja, avionskih nesreća i bizarnih smrti, u ruševinama za koje se vezuju morbidne priče...

Po osećaju koji stvara, Zalongo je u rangu sa bilo kojim od tih mesta.

Naravno, širom Evrope postoji i previše spomenika stradanju nedužnog naroda, ali ih nema mnogo posvećenih ženama koje su svoju sudbinu uzele u sopstvene ruke, i na tako užasan način...

A opet, za razliku od mnogih drugih mesta sličnog zlokobnog duha, Zalongo je mesto koje se može posetiti i bez prethodnog znanja, a za prosečnog turistu možda je tako i bolje. Tako se prelepi pogledi sa planine i veličanstveni spomenik možda mogu doživeti bez knedle u grlu...

I kao i obično na ovakvim mestima, jako je teško izvući nedvosmislene zaključke i pouke. Ono sa čime će ih svako od nas napustiti - ako je iole normalan - je svest o tome koliko smo svi pojedinačno prolazni i nebitni u velikom poretku stvari, koliko smo svi kolektivno sposobni za zlo i koliko nam je malo za to potrebno... Jedino što možemo da učinimo povodom svega toga je da se suočimo sa sopstvenim mrakom i ne dozvolimo mu da on vlada nama, u nadi da se jedan "Ples Zalonga" - ali i hiljade drugih nasumičnih činova besmislenog nasilja - nikad više neće ponoviti...



Нема коментара:

Постави коментар