11. 10. 2017.

Gde je, dođavola, taj Baurić?


Većina planinarskih društava objavljuje plan akcija u decembru, za narednu godinu, a ni rumski Borkovac nije izuzetak po tom pitanju. Kada je krajem prošle godine spisak tura za 2017. godinu predstavljen članovima kluba, mnogima su u oči prvo pali najzvučniji toponimi: Durmitor, Pelister, Vračanski Balkan, Zlatibor... Moglo se videti da su zadovoljni i ostatkom plana, ali jedno pitanje je ostalo: gde su, dođavola, Nemić i Baurić?

Za razliku od nekih drugih klubova, vodiči Borkovca u principu nemaju svako svoju akciju, već akcije vode oni koji su u tom trenutku slobodni. Ipak, uglavnom je lako zaključiti ko je od vodiča osmislio koju turu: ako je u pitanju neka atraktivna planina u bližem inostranstvu, to će najpre biti Neda, ako je lakša tura za uživanje u blizini, po mogućstvu u Vojvodini, to je sigurno drug Radić, a ako je neka čuka koju ni Google ne može da iskopa, onda to mora biti Đukićevo maslo. (Samo će vreme pokazati po čemu će se prepoznavati buduće akcije ovog čobanina-budale.) Pa tako nije bilo dileme ko je zamislio akciju "Nemić i Baurić", ali gde se ovi vrhovi nalaze mnogima je ostala misterija sve do objavljivanja pozivnog pisma.

Polazna tačka; jutro koje ne obećava mnogo...


Mi ćemo ovde odmah otkriti tajnu: Baurić je ime jednog grebena Bobije, u predelu poznatom kao Donja Bukovica, u okolini Ljubovije; Nemić je vrh iznad Ljubovije, vidikovac prema Drini.

Još uvek ne zvuči poznato? Nije ni čudo. Čak se i dobri poznavaoci planina zapadne Srbije retko odlučuju za obilazak ovih vrhova, a da li je to zbog manjka atraktivnosti ili jednostavno zbog blizine mnogo popularnijih vrhova u okruženju, ostalo je na nama da proverimo.




Već mnogo pre konačne najave odlučio sam da ovu stavku u kalendaru ne moram da ispoštujem po svaku cenu, a kako se datum bližio postajao sam sve sigurniji da će akcija proći bez mene. Gust raspored jakih tura pretio je da učini svoje. U četvrtak telefon počinje da zvoni, ispostavlja se da će idejni tvorac akcije ipak biti sprečen da je vodi, slede dogovori i nagovori, i u nedelju ujutro, sa jedva četiri sata sna posle naporne trke u Deliblatskoj peščari, eto me u autobusu koji hita ka Ljuboviji, naoružan GPS uređajem sa učitanom topografskom kartom, trekom iscrtanim samo na osnovu satelitskih snimaka terena i dobrom voljom...

Zaseoci napušteni ili samo zapušteni...


Sa polazne tačke između sela Donja i Gornja Ljuboviđa deluje kao da će dan biti tmuran i siv, ali kako se više penjemo sunce počinje da se probija kroz izmaglicu i demantuje najave sinoptičara, pa kolona mora čak dvaput da staje kako bi se skinuli nepotrebni slojevi odeće. Na stazi je četrdesetak ljudi, svi orni za poslednju jesenju planinarsku akciju, a atmosfera odavno nije bila tako vesela.

Brzo izlazimo na greben i pogled puca na dve strane, levo ka Torničkoj Bobiji i desno ka Bauriću; daleko iza krošnji izviruju i vrhovi repetitora na Nemiću. "Nećemo valjda skroz tamo ići?", pita neko; "Da li se vraćamo istim putem?", interesuje druge. Dan se pretvara u pravu sunčanu idilu, pa se nikome ne žuri.


Pogled na Torničku Bobiju

Međutim, postoji razlog zašto se pred akcije na terenu koji nije dovoljno poznat vodičima obično prave izvidnice, naročito ako za planiranu stazu ne postoje gotovi trekovi koje je neko ranije već snimio.

Da je to trebalo uraditi i na Bauriću postaje mi jasno još pre izlaska na greben, gde naš trek vuče dole u neku jarugu, a jak put nastavlja uzbrdo; u konsultujemo se na kratko i odlučujemo da napustimo trek, da ne mučimo ljude nizbrdo pa opet jako uzbrdo. Ionako se i ovim putem može tamo gde smo zamislili, bar tako kaže karta.

Ali kod uređenog izvora, uredno ucrtanog u kartu pod imenom Studenac, put počinje da se razlikuje od onog prikazanog na karti: na terenu zavija ulevo a na karti vodi samo pravo, u smeru u kom ne vidimo čak ni stazicu kroz gusto drveće...

Izvor Studenac



Dižem ruke i od karte i od treka i pratim intuiciju; nije to najpametnija odluka, priznajem, ali ispada na dobro – pratimo put koji postoji na terenu i izbijamo baš tamo gde bi izašao i onaj sa karte. Daleko da je to bila jedina takva situacija, ali dobar vodič bi svoje dileme trebalo da prećuti pred grupom, pa neću sad ni ovde da razglabam o tome. Uostalom, nije to toliko ni bitno, niti je sve to neko realno i osetio. 

Sva sreća pa je među učesnicima bilo dosta onih sklonijih istraživanju, kojima eksperimenti sa zaraslim puteljcima (tamo gde na karti stoji jak put) nisu teško pali, ali i onih izdržljivijih, kojima nije smetalo što se trasa zbog ovih nepredviđenih situacija produžila za cela tri kilometra...

Pogled na Sokolsku planinu


Nedugo po izlasku na greben, pred nama se ukazuje i prvi vrh u dnevnom planu: Mali Baurić (730 m.n.v.). Stajemo podno glavice na kojoj očigledno nema staze; kažem grupi da onaj ko neće do samog vrha može da sačeka tu na putu i ne mora da se probija kroz paprat i kupine, a živahni deda Panta već nestaje u rastinju mašući štapom kao neki ćosavi Gandalf...

Nekoliko minuta zapinjanja i saplitanja kasnije, skoro cela grupa stoji na vrhu koji izgleda kao da na njega ljudska noga nije kročila. Slikamo se za uspomenu i brzo bežimo ka putu dok nas nisu pojeli komarci, očigledno nervozni zbog iznenadnog buđenja...

Mali Baurić
Rastinje na vrhu

Ostatak grebena protiče u laganoj šetnji, bez naročitih uzbuđenja. Izlazimo na još jedan usputni vrh: Baurić grad (774 m.n.v.), koji je po prvobitnom planu trebalo samo da zaobiđemo.

Ime vrha, ali i simbol na karti koji označava ruševinu svedoči o postojanju naseobine u neka davna vremena, ali čije i iz kog perioda, to je već malo teže reći. Stojeći na vrhu, osim jasno vidljivog šanca oko nekadašnje utvrde ne može se videti da je ovde ikad postojalo nešto stvoreno ljudskom rukom. Koliko je vredno skretanja s puta, diskutabilno je, ali u svakom slučaju ne škodi videti.




Baurić grad



Korak po korak i približismo se i poslednjem vrhu. Sudeći po topografskoj podlozi, do vrha Nemić (797 m.n.v.) puta nema, ali to je samo zato što je karta očigledno crtana pre nego što su na vrhu izgrađeni repetitori, do kojih je provučen i kolski put, istini za volju tolikog nagiba da teško koje vozilo može da ga izvuče bez problema. Ipak, sudeći po uzdasima onih koji su prvi kročili na liticu iza repetitora napor je itekako vredeo.

Dole pod našim nogama prostrlo se široko Podrinje, sa druge strane talasa se Bosna. Ljuboviju i Bratunac deli reka koja odavde deluje kao da se može pregaziti, a preko nje se protegao most kršten kao Bratoljub, simbol bratstva među bivšim jugoslovenskim republikama: građen sa srpske strane, svečano otvoren pre nego što je završen, drugu obalu čak nije ni dotakao, gradilište napušteno... Toliko o bratstvu, da ne zalazimo u jedinstvo. Ali sa Nemića se to ni ne vidi, taman da ne kvari pogled...

Pogled sa Nemića
Bratunac, Drina i Ljubovija




A po silasku s vrha glad dolazi po svoje, udara nervoza. Kao za inat, putevi nisu ni tamo gde stoje na karti ni tamo gde prolaze na treku, već skreću kako samo oni hoće; vuku nas najdužim mogućim pravcima, pa onda odjednom izgubljene prečice iskaču iz šume, kao da se rugaju. Ali stižemo na vreme, ručak se još nije ohladio, a nažalost ni pivo u najbližoj prodavnici nije bilo u mnogo drugačijem stanju... Ali ko još sme da pokvari dan ovakvoj družini?

U podnožju Nemića
Staze kojima se ređe ide...
I konačno civilizacija!

"Ne znam za vas, ali ja sam se raspao", žalim se kolegama sa trekinga Jeleni i Zoranu dok sedimo na klupi zagledani u Drinu. "Pa video si da smo mi na kraju trčali", kažu.

Znam, presporo je ovo za nas – 18 kilometara za skoro osam sati – ali planinarenje ima nebrojeno mnogo oblika i lica i baš zato privlači toliki broj ljudi. Nije loše nekad i spustiti malo loptu. A vrhovi poput Nemića i Baurića kao da su stvoreni za to.

Malo ko će ovamo doći zbog atraktivnih pejzaža, još manje zbog težine uspona; površni izletnici radije će izabrati neku čuveniju destinaciju u blizini, a ovakva "tajna mesta" ostaće rezervisana za retke posvećenike. Sad, koliko sve to zaista vredi videti, potpuno je individualno, ali sigurno znam jednu stvar – sa Baurića se, bar od naše grupe, niko nije vratio razočaran. I još nešto: sad svi znaju gde se nalazi!




A ako bi još neko hteo to da proveri, možda mu posluži GPS trek. U lavirintu fantomskih puteva sigurno neće škoditi... https://www.wikiloc.com/wikiloc/view.do?id=20215236



DOPADA VAM SE OVAJ TEKST? PRATITE BLOG perpetuuM Mobile I PREKO FACEBOOKA:


2 коментара:

  1. Evo, pet godina kasnije, konstatovaću da imamo praktično ceo trek i sve ključne tačke unet u OpenStreetMap, što se da videti na Wikilocu. Što niste lepo pogledali u budućnost? :)

    ОдговориИзбриши