Iz pretežno ravničarskog reljefa Slavonije na severoistoku Hrvatske izdiže se grupa planina koje su u davna vremena bile ostrva u Panonskom moru.
Mada bi neko gledajući sa strane mogao da pomisli da je u pitanju jedna planina, geografski je ovaj masiv podeljen na više delova koji čine planine Psunj, Papuk, Krndija i Požeška gora, a po nekima i Dilj, čiji najviši vrh ne dostiže petsto metara nadmorske visine.
Papuk, među slavonskim planinama druga po visini, po mnogo čemu je jedna od najatraktivnijih u čitavoj Hrvatskoj, sa izobiljem planinarskih staza punih zanimljivosti, što istorijskih što prirodnih, koje dolaze do punog izražaja u jesenjem koloritu...
Slavonske planine nalaze se u samom centru ove oblasti između Drave i Save, potkovičasto raspoređene oko Požeške kotline.
Papuk zatvara kotlinu sa severne strane, i kao prirodna barijera štiti je od hladnih severnih vetrova. To je u kombinaciji sa mnogobrojnim izvorima uslovilo blagu klimu i plodnu zemlju u njegovom zaleđu, zbog čega je ovo područje bilo naseljeno još od neolita.
O starini Papuka svedoči i njegovo ime za koje se smatra da je keltskog ili čak praindoevropskog porekla, mada je u srednjovekovnim izvorima planina bila poznata i kao Požeški Snježnik.
Izuzetne prirodne i stvorene vrednosti Papuka uticale su na to da ova planina od 1999. godine bude zaštićena kao park prirode. Njegov značaj u međunarodnim okvirima prepoznao je i UNESCO, koji je 2007. godine proglasio Papuk za globalni geopark, kao prvo područje sa ovim prestižnim zvanjem na teritoriji bivše Jugoslavije.
![]() |
(Foto: Zdravko Bikicki) |
Istorijske baštine na Papuku ima mnogo. Tačan broj ostataka srednjovekovnih utvrđenja na padinama Papuka do danas nije preciziran, jer neke ruševine duboko u šumi nisu do kraja istražene, a za neke od onih koje su poznate ne zna se da li su predstavljale delove drugih utvrda ili su bile zasebne građevine.
Jedna od tih tvrđava je takozvani Ružica grad iznad naselja Orahovica, koji sa površinom od oko 6000 kvadratnih metara čini najveći utvrđeni grad u Slavoniji i jedan od najvećih u celoj Hrvatskoj, a svrstava se i u najznačajnije fortifikacije srednjovekovne Ugarske kraljevine.
Prvi istorijski pomen Ružica grada datira iz XIV veka, ali se veruje da je i stariji, što se može zaključiti i po stilovima gradnje najstarijih slojeva zidina.
![]() |
(Foto: Zdravko Bikicki) |
O Ružica gradu postoji i nekoliko legendi, i sve su u suštini sasvim arhetipske.
Po jednoj, na mestu koje je odabrano za izgradnju grada nalazilo se vilinsko gumno, i sve ono što bi preko dana bilo sazidano vile bi preko noći razgradile, sve dok vlastelin nije uspeo da uhvati jednu od vila po imenu Ružica i uzida je u temelj, nakon čega je grad počeo da niče. Ali, kad je gradnja završena, sa najviše kule se obrušio kamen i ubio vlastelina na mestu, a ime žrtvovane vile nastavilo je da živi u imenu grada...
Po drugoj legendi, Ružica je bilo ime ćerke kneza, gospodara grada, koji je poginuo u boju zajedno sa svojim sinovima. Kako nije ostalo muškog naslednika da preuzme vlast nad gradom, napravljen je veliki turnir kako bi se unesrećenoj Ružici pronašao muž. Na turniru je pobedio jedan gotski vitez, a Ružica je umesto udaje za stranca izabrala smrt, bacivši se sa vrha najviše kule, i od tada je grad poneo njeno ime...
U realnosti, grad je od XIV do početka XVI veka bio u posedu niza hrvatsko-ugarskih velikaša (ni za jednog od kojih nije zabeleženo da je imao ćerku po imenu Ružica), a od sredine XVI do početka XVII veka su ga držali Turci, od kada je napušten i prepušten zubu vremena...
Ali, i pored očigledne neodržavanosti, ruševine i dalje ostavljaju impozantan utisak.
![]() |
(Foto: Zoran Udovčić) |
U planinarskom smislu, Papuk je do kraja osamdesetih godina prošlog veka bio omiljeno odredište izletnika iz čitave Jugoslavije. Starije generacije planinara i danas se rado sećaju pohoda na najlepšu planinu Slavonije, ali - skoro isključivo u davno prošlom vremenu koje se više neće ponoviti...
Nažalost, tradiciju posećivanja slavonskih planina od strane srpskih planinara prekinuo je rat. Sam Papuk se krajem 1991. i početkom 1992. godine našao u središtu bitaka između snaga Hrvatske i Republike Srpske Krajine, iz kojih je hrvatska strana izašla kao pobednička. Ožiljci rata danas nisu toliko vidljivi u fizičkom smislu koliko u mentalitetu, ponajviše u otvorenom zazoru nezanemarljivog dela srpske javnosti, uključujući i mnoge planinare, prema izletima u Hrvatsku uopšte, samim tim i na slavonske planine.
Planinarski savezi Slavonije i Vojvodine pokušali su ponovo da uspostave veze među prekograničnom planinarskom akcijom "Po Panonskim gorama", čija ideja je bila da hrvatski i srpski planinari svake godine naizmenično jedni drugima budu domaćini na planinama Panonske nizije. Ipak, ovu lepu zamisao je posle samo nekoliko izdanja zaustavila pandemija koronavirusa, nakon čega akcija iz ko zna kojih razloga više nije održavana...
Ali, to ne znači i da panonski planinari sa dve strane Bosuta i Dunava nisu dobrodošli jedni kod drugih. Naprotiv, planinare iz Srbije i danas na Papuku dočekuju bez ikakve rezerve i uz veliku dozu radoznalosti i pitanja o planinarskim stazama, izletištima, smeštaju, a i stariji hrvatski planinari pričaju o druženjima na srpskim planinama sa istom setom...
![]() |
Izletište Jankovac |
Pristup vrhovima Papuka najčešće se vrši sa dve strane, sa juga iz mesta Velika ili sa severa iz mesta Slatinski Drenovac, odakle ima oko pet kilometara asfalta do izletišta Jankovac, turistički najposećenijeg lokaliteta na Papuku.
Izletište Jankovac formirano je oko nekadašnjeg poseda grofa Josipa Jankovića (1780-1861), koji je na proplanku širokom oko dvesta a dugom oko petsto metara početkom XIX veka podigao lovačku kuću i lepo uredio prostor oko nje. Opremio je staze za pešačenje, pregradio potok i tako napravio malo veštačko jezero koje je poribio pastrmkom...
Na mestu današnjeg Jankovca pre toga je radila nemačka staklarska kolonija, koja je radila od sredine XVIII do prve polovine XIX veka. Od kolonije je ostalo samo nekoliko starih grobova, ali se i sama prašina papučkih staza zbog visokog sadržaja kvarca još uvek na nekim mestima presijava na suncu poput stakla...
![]() |
Staklarsko groblje |
U stenama koje okružuju proplanak Jankovca nalazi se i nekoliko manjih pećina. Iz jedne od njih, Jankovački potok izvire kao već formiran vodotok.
Drugu pećinu je grof Janković namenio za svoje večno počivalište, i tu je i sahranjen u sarkofagu od crvenog mermera. Grofov grob oskrnavljen je tokom I svetskog rata, a obnovljen je tek 2010. godine, s tim što je umesto dve ploče sa natpisima na mađarskom i crkvenoslovenskoj ćirilici izvedena samo jedna, sa tekstom na savremenom hrvatskom...
U trećoj pećini je prema legendi boravio hajduk Maksim Bojanić, koji je sredinom XIX veka sejao strah i trepet među Turcima i otimao blago od bogatih i delio ga siromašnima, zbog čega je stekao nadimak "slavonski Robin Hud".
Bespuća Papuka očigledno su pogodovala raznim odmetnicima, pa je tako mnogo godina posle hajduka Maksima sa ovog područja delovao još jedan sličan razbojnik - Jovan Stanisavljević Čaruga, verovatno najpoznatiji bandit Kraljevine Jugoslavije, a papučke šume bile su utočište i prvim slavonskim partizanskim odredima.
![]() |
Izvor Jankovačkog potoka |
![]() |
Grob grofa Jankovića |
![]() |
Pećina hajduka Maksima (foto: Goran Tile Tintor) |
Najslikovitiji deo "Grofove poučne staze" vodi kroz mali kanjon Jankovačkog potoka, čije stene nesvakidašnjih boja i oblika otkrivaju geološku prošlost Papuka.
Na ovom potezu nalazi se i vodopad Skakavac, sa 35 metara visine najviši vodopad Slavonije i jedan od najviših u Hrvatskoj.
Zanimljivo je da Skakavac ipak nije u potpunosti delo prirode - današnji slap nastao je tako što je grof Janković prilikom uređenja izletišta skrenuo deo potoka preko visokih stena kanjona, i zato par stotina metara pre vodopada Jankovački potok ima dva paralelna toka...
![]() |
(Foto: Goran Tile Tintor) |
Zaostavština grofa Jankovića danas živi najviše zahvaljujući lepom izletištu koje je on uredio za austrougarsko plemstvo a u njemu sada uživaju posetioci iz celog regiona.
Ulaz u izletište Jankovac se plaća 3 € po osobi (uz realno smešan popust od 10% za prethodno najavljene organizovane grupe), za šta se direktno dobija samo celodnevni parking (jer se do izletišta može doći i mimo rampe sa naplatom, planinarskim stazama), ali za razliku od nekih naših zaštićenih prirodnih područja u koje se ulaz naplaćuje, čiji upravitelji ne mogu da nađu za shodno ni da pokupe smeće a kamoli da ulažu u infrastrukturu, staze Papuka i van Jankovca besprekorno su uređene, opremljene i čiste, pa cena ulaznice ne ostavlja utisak bačenih para.
Naprotiv, toliko zanimljivosti na jednom malom prostoru koliko obuhvata "Grofova poučna staza", duga tek oko dva kilometra, samo po sebi je vredno dolaska na Papuk.
O tome koliko su pešačke staze na Papuku uređene dovoljno govore upozorenja rendžera da je staza od Jankovca prema vrhu Kožić hrast (708 m.n.v.) teško prohodna zbog "mnogo srušenog drveća", dok u stvarnosti na čitavoj toj stazi od oko tri kilometra dužine ima ukupno četiri ili pet srušenih stabala koja se vrlo lako mogu preskočiti ili zaobići. Ali, u sistemu koji pristupačnost potencira ne samo na papiru, i toliko je mnogo...
I dok se manja debla očigledno uklanjaju sa staze, ona veća i vrednija, koja svedoče o viševekovnoj starosti papučkih šuma, zadržavaju se tu gde su pala, što ide dotle da na nekim mestima postoje prave pešačke platforme kako bi se ona zaobišla...
Ni o funkcionalnoj opremljenosti staza ne treba previše trošiti reči - Papuk je toliko dobro markiran i obeležen putokazima da je gotovo nemoguće zalutati, a GPS uređaji i aplikacije sa trekovima praktično su nepotrebni...
![]() |
Platforma preko starog debla na "Grofoj poučnoj stazi" |
![]() |
"Srušena stabla" na usponu ka vrhu Kožić hrast |
![]() |
Vrh Kožić hrast (708 m.n.v.) (foto: Zoran Udovčić) |
Najviši vrh Papuka nosi isto ime kao i cela Planina i nalazi se na nadmorskoj visini od 953 metra. Međutim, za planinare je ovaj vrh nedostupan od 2003. godine, jer je tada na njemu izgrađen jedan od pet NATO radara na teritoriji Hrvatske.
Vrh Ivačka glava (913 m.n.v.) danas je najviši na koji se može izaći na jednoj planinarskoj turi, a kondiciono srednje težak uspon nagrađen je sjajnim pogledima na sve strane sveta sa otvorenog kamenitog proplanka.
Stariji planinari sećaju se da je na malom vrhu nekad stajao drveni vidikovac sa kog je, kako kažu, po vedrom danu pogled sezao čak do Fruške gore i planine Meček kod Pečuja u Mađarskoj. Ali, i sadašnja panorama, sa vrhovima Papuka u prvom planu, svrstava Ivačku glavu u najlepše vrhove Papuka, i šire.
![]() |
(Foto: Danijel Kukić) |
![]() |
Najviši vrh Papuka (953 m.n.v.) |
![]() |
Vrh Ivačka glava (913 m.n.v.) |
![]() |
Planinarsko društvo Pokret Sremska Mitrovica na Papuku |
![]() |
Vodički tim |
Ne postoji tačan spisak vrhova viših od petsto metara na Papuku, ali samo letimičnim pogledom na kartu dalo bi se zaključiti da se taj broj meri desetinama, uz bar još toliko zanimljivih lokaliteta na njegovim stazama ili skrivenih duboko u šumama.
Za prvu posetu ovoj planini izobilja dovoljno je uključiti još i vrh-vidikovac Nevoljaš (739 m.n.v.), koji je među izletnicima daleko popularniji od Ivačke glave, što zbog lepog pogleda što zbog lakše dostupnosti, jer od asfaltnog puta do vrha ima tek oko kilometar široke zemljane staze praktično bez uspona.
Tek sa dvospratne drvene platforme na Nevoljašu može se najbolje sagledati more šume i prostranstvo nekadašnjeg panonskog ostrva, kojem bi se moglo posvetiti mnogo više od jedne planinarske ture i za čije puno upoznavanje ne bi bile dovoljne ni godine istraživanja...
![]() |
Vrh Nevoljaš (739 m.n.v.) |
Iako možda tako ne deluje, neke granice su danas sve otvorenije i sve ih je lakše preći, i to više one u glavama nego one izmišljene linije na papiru.
Posle decenija pauze, iz razloga koji su sve osim planinarski, Papuk se sve češće može naći u planovima planinarskih društava iz Srbije, kao što i planinarska društva iz Hrvatske ponovo posećuju srpske planine. Ipak, do pune normalizacije odnosa između dva naroda u svim sferama proći će još dosta vremena, ali će u tome značajnu ulogu sigurno odigrati planinari, izletnici i putnici, kao ljudi najotvorenijeg duha.
Za to vreme, izuzet iz konteksta politike i savremene istorije, Papuk je planina koju itekako vredi posetiti, i koja se može preporučiti svima. Od jednosatne šetnje "Grofovom poučnom stazom" do celodnevnog pešačenja dubokim šumama, na Papuku će svako naći doživljaj po svojoj meri i svako će se ovde osećati kao kod kuće. Uostalom, kao što bi i trebalo u prirodi...
![]() |
(Foto: Danijel Kukić) |
Нема коментара:
Постави коментар