Na oko trideset kilometara od Arilja, prema Ljubišu i Zlatiboru, nalazi se Visoka, jedno od onih planinskih sela bez pravih ulica, sa kao posvađanim kućama razbacanim po okolnim brdima. Bez žute table sa imenom naselja putnik teško da bi mogao i da pretpostavi da ulazi u naseljeno mesto.
Selo Visoka nije naširoko poznato ni po čemu, ali se u njegovoj neposrednoj blizini, nekoliko kilometara nizbrdo uskim asfaltnim putem punim serpentina, nalazi jedno mesto koje bi se s pravom moglo nazvati skrivenim - Visočka banja.
Visočka banja, lokalitet u kanjonu Velikog Rzava sa termalnom vodom koja izbija na više mesta iz stena koje se strmo uzdižu nad koritom reke, poznata je u narodu od davnina, a kao lečilište zvanično se koristi od tridesetih godina prošlog veka.
Ipak, čini se da šira javnost Visočku banju tek upoznaje poslednjih godina, posebno sa pojavom tekstova na internetu koji je opisuju kao mesto nestvarne lepote i nezaobilaznu stanicu svih ljubitelja prirode.
Neki postovi na društvenim mrežama nakalemili su joj i jedan od onih otrcanih nadimaka - "srpski Tajland", očigledno potekao od nekog ko Visočku banju nije nikad video uživo, a tu južnoazijsku državu ni na razglednici... Kao uostalom i ogromna većina onih koji slikovitim mestima u Srbiji obožavaju da prišiju neki zvučni strani toponim...
U stvarnosti, Visočka banja je jedna blago interesantna mikrolokacija za koju je više nego dovoljno odvojiti sat vremena za obilazak i kupanje, uz eventualno još toliko za ručak.
Za nešto duži izlet ovde jednostavno nema ni prostora ni sadržaja. Od kraja asfalta do betonskih bazena nema ni kilometar staze (sa simpatičnim drvenim mostom i pešačkom platformom iznad reke), dok su sami bazeni prilično malih dimenzija (oko četiri sa deset metara, i oko metar dubine) pa se mogu koristiti baš samo za brčkanje.
Ali, od klasičnog banjskog čvarenja ovde nema ništa: voda konstantne temperature oko 27 stepeni Celzijusa za prosečnog posetioca je zapravo hladnjikava, mada je u poređenju sa ledenim Velikim Rzavom (koga mnogi smatraju najčistijom rekom u Srbiji) i više nego topla... Kažu da je voda u ovim termalnim kadama pogodna za lečenje reume, nervnih, srčanih i očnih oboljenja, ali i da se ne preporučuje boravak duži od 20 minuta. Posle toga, jedino što preostaje je povratak u civilizaciju...
A iako u okolini ima zanimljivih terena za planinarenje, oni su uglavnom totalno neuređeni i primereni samo ozbiljnijim avanturistima, a sam kanjon je dalje od banje neprohodan i na svaku planinarsku kombinaciju dođe kao slepo crevo...
Od turističke infrastrukture na samom kraju puta postoji jedan prijatan restoran, sa hladnim pićem, roštiljem i svežom pastrmkom, za upotpunjavanje hedonističkog ugođaja.
Međutim, stiče se utisak da će prosečnog srpskog turistu Visočka banja ostaviti ravnodušnim, ako ne i razočarati...
Pitanje je da li se banja može preporučiti i za skretanje s puta, jer putem od Arilja prema Zlatiboru preko Visoke retko ko i ide osim lokalaca koji sličnih kupališta uz Veliki Rzav imaju i više nego dovoljno, a svima ostalima apsolutno nije usput ni za gde i da bi joj se uopšte prišlo iz bilo kog drugog dela Srbije mora se ciljano ići baš do nje...
A preporučivati nekome da samo zbog Visočke banje dolazi u ovaj kraj nema baš mnogo smisla...
U najkraćim crtama, ako se nađete u okolini Arilja ili istočnom zaleđu Zlatibora i imate slobodnog vremena koje ne znate kako da iskoristite, ako odvojite par sati za obilazak Visočke banje - nećete pogrešiti.
Ali, ako dolazite ovamo samo zbog ovog lokaliteta, obavezno planirajte da vidite još nešto, jer će vam za to ostati i vremena i izletničkog apetita.
Za razliku od pravog, "spski Tajland" će vrlo brzo iscrpeti sve što ima da ponudi putniku koji očekuje mnogo...
Нема коментара:
Постави коментар