20. 1. 2021.

Fruškogorske zimske čarolije: Gore-dole oko Stražilova


Obično to tako ide: još nismo čestito ni sabrali utiske sa poslednje ture, a već smo počeli da planiramo sledeću...

Sneg je došao kao poručen. Ima onih koji ne vole januar i bele zimske vragove, ali za prave ljubitelje prirode ne postoji loše vreme za šetnju.

Postoji nešto iskonsko u uživanju u snegu, u načinu na koji beli pokrivač priguši zvuke i boje, i bar na trenutak čitavom svetu podari iluziju spokoja. Nešto što makar na jedan dan ume da nas vrati u detinjstvo, kada je sve oko nas bilo potpuno novo, nepoznato i uzbudljivo.

A ako na jedan takav dan izaberemo i neke slabije posećene staze, ugođaj je potpun.

Sveobuhvatna belina, večito potcenjena tišina. Čitava planina samo za nas.


Nekako mi je uspelo da alarm za buđenje podesim na čitav dan kasnije. Budim se sa zakašnjenjem od skoro celog sata, srčem vrelu kafu dok pravim sendviče i mažem cipele voskom. Što bih to radio uveče pred spavanje kad mogu ujutro, natenane...

Ostali su, naravno, kao zapete puške. Nedeljni fruškogorski ventil se ne propušta. Poruke stižu, i taman kad sam pomislio da ću se izvući sa tek desetak minuta kašnjenja izlazim i zatičem potpuno zavejan auto...

Početak dana obećava...

Izgleda da su se i putari uspavali, ili ih je po običaju iznenadio sneg usred januara. Uz Venac milimo u koloni, a nizbrdo klizimo kao na sankama.

Pravac - Stražilovo!

Stražilovo
Restoran "Brankov čardak"


Izletište nedaleko od Sremskih Karlovaca, ušuškano između strmih brda, vekovima inspiriše pesnike, pa što ne bi i planinare?

Ipak, upućenost prosečnog planinara u zanimljivosti oko Stražilova završava se na maratonskim i transverzalnim stazama, na potezu između planinarskog doma i groba pesnika Branka Radičevića, ali naše planove ipak privlače neki malo manje utabani pravci.



Brankov grob

Naravno, poseta Stražilovu bez poklona senima velikog romantičara prosto nije celovita, pa na samom početku krećemo odmah uzbrdo ka Brankovom grobu. Usput pomalo sečemo serpentine uređene staze, tek da ekipa nasluti šta ih do kraja dana očekuje...

Malo je koja planina puna grobova kao Fruška gora. Sigurno najpoznatije počivalište, i verovatno na najlepšem mestu, zaslužio je upravo Branko. Ni trideset godina života bilo mu je dovoljno da u pesmi učini Stražilovo i Frušku goru besmrtnim, i Fruška gora mu se odužila večnim pogledom ka njemu toliko dragim Karlovcima...




Od Brankovog groba jaka staza vuče uzbrdo ka grebenu Fruške gore, ali naša nas je prvo spustila na suprotnu stranu brda, pa izvukla na greben dolinom potoka Kamenac.

Zašto lakše ako može teže?

Još ako je nizbrdica strma i klizava, taman da malo proradi adrenalin, još bolje.





Do grebena izbijamo okolnim putem, dok krupne pahulje sve više magle vidik. Partizanski put utonuo u tišinu deluje više kao nekakav snežni hodnik nego kao saobraćajnica koja ume da bude prometna.

Mi se ipak ne zadržavamo dugo na fruškogorskom bilu. Prvo odvajanje nazad ka severu spušta nas niz bočni greben Kusak.





Nekada davno, Kusak je bio poznat po livadama sa kojih su se otvarali pogledi ka istoku i susednom stražilovskom grebenu, ali je vremenom otvorene kosine preuzeo divlji bagremar...

Gusto, tanko granje jedva ponegde propusti pogled, ali zato u ledenom ambijentu stvara sliku kakva dolikuje najlepšim ruskim bajkama... Carević Ivan koji bi se probio kroz ovakvu šikaru sigurno bi pobedio i zmaja, ili barem žar-pticu.

Kusak



Sa grebena Kusak staza se spušta u dolinu Suvog potoka kojom možemo nazad ka Stražilovu, ali je mi pratimo u suprotnom smeru. Uz ne potpuno suvo korito Suvog potoka uzbrdo vodi jaka staza koja se postepeno sužava kako odmičemo dalje, i na kraju sasvim nestaje.

Iz doline se izvlačimo prateći puteljke šumskih zverki kojima je prvi sneg poslovično otkrio trag. Sve to spada u male tajne vodiča koje grupa ne mora da zna. Većina ne zna ni da smo na suprotni greben izašli jedva stotinak metara od mesta sa kog smo počeli da se spuštamo niz Kusak. Mi koji znamo prepoznajemo se po značajnim pogledima i prigušenim osmesima.

Kilometar manje ili više nekima ne znači ništa. Nekom jezgru ove naše male ekipe, svaki kilometar - ma, svaki korak - nova je prilika da vidimo nešto novo, da duže uživamo u prirodi i njenim lepotama.




Ceo ovaj potez između Brankovog groba i Astala slabije je poznat čak i nekima koji redovno pešače fruškogorskim stazama, pogotovo u poređenju sa pravim planinarskim "autoputevima" koji ga opkoljavaju. Pa opet, i ovde se mogu zateći neke poodavno neobnavljane markacije, zeleno-bele oznake stražilovske staze zdravlja i unikatne plave kružnice u crvenom kvadratu danas praktično neuhvatljive "Staze Vilenjaka".

Najviša tačka ovog bočnog grebena naziva se Crkvište, i mada na samom terenu ne postoje arheološki ostaci nije teško zamisliti da je ovde u neko davno zaboravljeno vreme zaista mogla biti seoska crkva nekadašnje naseobine po kojoj se obližnji predeo naziva Selište, a koju je takođe odvajkada izbrisala gumica istorije...


Crkvište

U severnom podnožju ovog grebena mogli smo se odlučiti da polako završavamo turu i okrećemo nazad ka Stražilovu, ali nikome još uvek nije bilo dosta snežnih čarolija.

Spuštamo se zato u korito Karlovačkog potoka, do napola urušene kamene brane i zaleđenog Karlovačkog slapa. Obližnji Stražilovski vodopad, na mestu ušća bezimene pritoke u Karlovački potok, u zimsko doba prestaje da postoji, pa ćemo njega ponovo potražiti nekom sledećom, prolećnom prilikom.


Brana na Karlovačkom potoku

Karlovački slap
(Foto: Goran Tile Tintor)

Iz potoka "na mišiće" izlazimo još jednim okrajkom "Staze Vilenjaka", koji ovde predstavlja više generalnu zamisao negu pravu stazu...

Grebemo uzbrdo zaleđenim prosekom kroz lepu četinarsku šumu, malo na dve malo na četiri noge. Na nekoliko kratkih minuta, ceo ambijent neodoljivo podseća na neke mnogo ozbiljnije visine.

Ko kaže da Fruška gora ne može da pruži prava planinarska uzbuđenja, taj jednostavno nema pojma.






Na brdu Direk, koje ruže razvaline kasarne srušene u bombardovanju 1999. godine, naša zajednička priča se ipak privodi kraju.

Nove poznanice Dragana i Marija odlučuju da je za njih dovoljno i ovoliko lomatanja po fruškogorskim ledinama i jarugama. Istini za volju, i bilo bi dovoljno svakome iole normalnom, ali mi smo prosto zapeli da ceo snežni dan, verovatno jedini takav u ovoj sezoni, iskoristimo do maksimuma.

Direk


Širokim putevima između zavejanih oranica Selišta uvlačimo se ponovo u šumu i brzo stižemo do Masne ćupe, mesta na kom je pre bezmalo celog veka, na Đurđevdan 1924. godine, grupa novosadskih planinara odlučila da osnuje prvo vojvođansku planinarsku organizaciju, nazvanu upravo po sremskoj planini. Samo tri godine kasnije, i rumski planinari dobijaju svoje društvo, čiju zastavu i mi danas s ponosom razvijamo.

Koliko je još planinarskih družina, što formalnih što neformalnih, nakon toga osnovano u fruškogorskim šumama, ne može se ni pobrojati...


Selište

Masna ćupa


Od Masne ćupe nazad do Stražilova i površni poznavaoci fruškogorskih staza mogli bi se snaći i vezanih očiju, i većina bi ovde i završila jednu ovakvu turu.

Spustili bi se na Direk, možda bacili koji pogled ka okolnim brdima, pa prateći maratonska srca brzo stigli nazad do omiljenog izletišta. Ako bi Brankov čardak radio (kao što ovih dana ne radi) ugrejali bi se toplim čajem ili kuvanim vinom, i onako zajapureni zaputili kući, srećni nakon ispunjenog dana...







Ali ima tu usput još jedno brdo. Ni po čemu posebno upečatljivije od drugih u okolini, osim po možda malo strmijim obroncima koji se uzdižu nad desnom obalom Karlovačkog potoka. Đinđoš mu je ime.

Na mestu gde se staza do vrha Đinđoša odvaja od glavnog puta ka Stražilovu, zastajem. Moje je da pitam, ali znam unapred ko će kako odgovoriti.

Desetak minuta žestokog grebanja uzbrdo (sa gratis proklizavanjima), najupornija šestorka razvija zastavu po treći put. Možda Đinđoš nije nikakvo penjačko dostignuće, ali za prave sladokusce svako brdo je pobeda za sebe...



Đinđoš


Posle skoro dvadeset kilometara pešačenja, eto nas ponovo i na Stražilovu. Kao da smo prepešačili pola planine, a istovremeno i kao da se nismo ni makli s mesta - za ceo dan se od Stražilova nismo udaljili više od dva i po kilometra vazdušnom linijom!

I dok izletište vrvi od posetilaca, nekim stazama samo malo dublje u šumi skoro da niko i ne prolazi. Ma koliko inače bila pitoma, Fruška gora na samo korak od najuređenijih šetališta krije pravu pravcatu divljinu, a još par koraka dalje postoje mesta na koje ljudska noga nikad nije kročila. U to sam više nego siguran.



A kao što se duh prirode najbolje oseti baš u toj (makar prividnoj) samoći, tako se i u zimskim čarolijama više uživa na mestima gde su pre nas sneg isprtile samo šumske životinje, ako i one...

Možda zime poslednjih godina nisu ono što su nekad bile. Snega skoro i da nema a i kad padne ne zadržava se dugo. Ledeni vetar koji seče kao brijač i debeli minus od kog pucaju grane i rumene se obrazi odavno više ne navraćaju u ove krajeve.

Ali samo ponekad, još uvek kockice umeju da se sklope za jedan pravi zimski dan, kad ceo svet oko nas postane beo i bezbojan, i kompletna realnost deluje tako daleko, tako nebitno... Jednog takvog dana, ponovo ćemo imati šest godina i neće nas ni milom ni silom naterati da uđemo u kuću pre mraka!

Možda su se naše zimske igre nakon svih tih godina malo promenile, ali želja za igrom je još uvek tu.

A lepše igralište od Fruške gore teško da bismo mogli i da zamislimo...



Oni koji više vole da prate staze nego da prave sami svoje puteve, mogu da ponove istu ovu turu pomoću ovog treka: https://www.wikiloc.com/hiking-trails/fruska-gora-strazilovo-kusak-crkviste-seliste-masna-cupa-direk-dindos-64163564

Možda deluje pomalo nasumično, i možda sve ove putanje i nisu baš staze u pravom smislu reči, ali bar je sve sto posto provereno. Bezbedna avantura, za oprezne avanturiste. Šta čovek može više da poželi?



2 коментара:

  1. Veći deo ture sam lično prošao i stvarno je lepo mada nije bilo snega. Preporučio bih da se sa Masne ćupe spusti u potok i popne na Veliki Kusak, zanimljiva staza obeležena plavo/crvenom markacijom.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Da, to je takozvana Vilenjačka staza, vrlo zanimljiva mada malo zapuštena. Ceo taj kraj je jako lep, između jako frekventnih staza a opet zavučen i miran. :)

      Избриши