15. 10. 2020.

Vidikovci Vidliča: Kozji kamen i Basarski kamen


Stara planina toliko dominira istočnom Srbijom u svakom pogledu da mnogi često zaboravljaju da u njenoj neposrednoj okolini postoje i druge planine.

Jedna tako zapostavljena planina je i Vidlič, isprečena između masiva Stare planine i Pirotske kotline, uprkos tome što se na njenim obroncima nalazi jedan od najpopularnijih vidikovaca istočne Srbije - Kozji kamen.


Vidikovac Kozji kamen, sa kog se kao na dlanu vidi skoro čitavo Zavojsko jezero koje razdvaja Staru planinu i Vidlič, za kratko vreme je postao jedan od najprepoznatljivijih prizora za domaće ljubitelje prirode. Ali, i pored toga većina ga još uvek pogrešno smatra delom Stare planine, a to što ne znaju ni na kojoj planini se nalaze ne sprečava razne influensere da se guraju oko drvene ograde samo da bi napravili što bolji selfi...

Kad smo na putu ka selu Rosomač prolazili pored mesta gde se od glavnog puta odvaja staza ka vidikovcu, izbrojali smo dvadeset parkiranih automobila. Nije to ništa, rekli su nam kasnije lokalci, obično ih ima pedesetak, nebitno da li je radni dan ili vikend.





Iako su pirotski planinari oduvek znali za ovo mesto, Kozji kamen se proslavio tek poslednjih godina, sa ekspanzijom fotografija sa vidikovca po društvenim mrežama, i vrlo brzo je prešao put od lokaliteta nepoznatog široj javnosti do neizbežne stavke na listama najvećih prirodnih lepota Srbije. Mora se priznati, s punim pravom.




Za razliku od nekih drugih odredišta u prirodi koja su u poslednje vreme na glasu među srpskim turistima, Kozji kamen ipak nije samo instant atrakcija.

Od asfaltnog puta do vidikovca ima oko tri i po kilometra, malo uzbrdo, malo nizbrdo, malo prašnjavim kolskim putem, malo kozjom stazicom punom neravnog kamenja...


Kozji - nema laži, nema prevare
Kozji kamen (1181 m.n.v.)


Za nekoga nenaviknutog na mnogo šetnje sasvim respektabilan poduhvat, za prosečnog planinara lagan zalogaj. Ali u svakom slučaju, panorama je vredna svakog koraka: Zavojsko jezero sa meandrima reke Visočice od koje je jezero nastalo, selo Pakleštica, padine i grebeni Stare planine...

U vidiku od kog zastaje dah može se uživati bukvalno satima.

Naravno, s obzirom na njegovu popularnost, teško je imati pogled sa Kozjeg kamena samo za sebe, ali ako se dovoljno porani ujutro i to je moguće.






(Foto: Marko Jovanović)


Ono što većina turista ne zna je da na Vidliču postoji još jedan sjajan vidikovac, ništa manje dostupan ali i ništa manje atraktivan.

Moglo bi se reći da Basarski kamen po mnogo čemu predstavlja suprotnost Kozjem kamenu - nalazi se sa druge strane grebena, gleda na potpuno suprotnu stranu sveta, što se tiče turističke infrastrukture potpuno je neopremljen, ali što je najuočljivije - neposećen.

Dok se na Kozjem kamenu izletnici smenjuju kao na traci, u isto vreme se na Basarskom kamenu može dremati satima u potpunoj samoći, miru i tišini...

Zašto je to tako, teško je reći. Pogled sa Basarskog kamena nije ništa manje širok i otvoren - dobro, nema jezero, ali ima čitavu Pirotsku kotlinu i dolinu Nišave, a ako to nekome nije dovoljno onda stvarno ne znam šta je dovoljno.

Pirotsko skijalište



Najkraći uspon do Basarskog kamena nije ništa duži od uspona na Kozji kamen, istini za volju jeste u proseku dosta strmiji, ali i dalje mnogo ispod one nevidljive granice gde bi se mogao nazvati napornim. 

Od pirotskog skijališta i doma pirotskog planinarskog kluba koji nosi ime po planini Vidlič, staza je lepo markirana i bez problema vodi do samog vidikovca, prvo kroz gustu bukovu šumu a zatim širokim livadama do poluraspadnute repetitorske kućice odakle pogled odjednom puca ka jugu...

(Pirotski planinari će istaći i drugu trasu uspona - direktno iz centra grada, koja na desetak kilometara dužine savladava punih hiljadu metara uspona i predstavlja ipak malo ozbiljniju turu, koju ćemo pribeležiti kao ideju za neku drugu priliku...)





Kao i za Kozji kamen, i za Basarski kamen je vezano nekoliko pogrešnih mišljenja. Mada neki planinari tvrde da je to najviši vrh Vidliča, to zvanje je rezervisano za nešto istočniji vrh Guvnište (ili Golemi vrh) koji nadvisuje 1377 metara nadmorske visine Basarskog kamena za tek nešto više od trideset metara.

A osim toga, plato oko repetitora i nije najviša tačka Basarskog kamena - ona se nalazi nekoliko stotina metara dalje ka istoku, okružena šumicom i sitnim rastinjem i potpuno neupečatljiva, pa nije ni čudo da je planinari obično zanemaruju...



Basarski kamen (1377 m.n.v.)

Ipak, ne može se poreći da vidikovac na Basarskom kamenu zavređuje više pažnje nego što mu se pridaje, bar u najširim krugovima javnosti.

Na primeru vidikovaca Vidliča najbolje se vidi prava moć (i nemoć) društvenih mreža - dok je jedan vidikovac toliko popularan da će neko samo zbog njega preći i više stotina kilometara, drugi jednako lep vidikovac na jedva pet kilometara vazdušnom linijom od njega potpuno je zapostavljen, samo zato što je manje puta postovan, tagovan i lajkovan...

Na sreću nas koji svoje itinerare ipak krojimo malo staromodnijim metodama...


(Foto: Marko Jovanović)

Ono što je najzgodnije u priči o Kozjem i Basarskom kamenu je da se oba ova vidikovca mogu obići za jedan dan, i da se opet stigne u Pirot na vreme za ručak.

Nećemo baš moći da se pohvalimo da smo upoznali Vidlič za to vreme, ali definitivno ćemo moći da kažemo da smo osetili makar delić atmosfere ove planine nepravedno skrajnute iz planinarskih planova.

Taman toliko da poželimo da se ovamo vratimo. A to je i više nego dovoljno.




2 коментара:

  1. Marko Bojković16/10/20 18:11

    Izvanredne fotke! Uspele su da dočaraju pogled sa vidikov(a)ca! (Meni to baš jako retko kada pođe za rukom, nažalost...)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala, Marko! I ja sam obično nezadovoljan svojim fotkama, retko kad uspeju da prenesu pravu atmosferu, ali za ove mislim da su ispale sasvim pristojno. :)

      Избриши