2. 10. 2020.

Trem u jesenji dan


Uspon na Trem, najviši vrh Suve planine, važi za jednu od kondiciono najtežih planinarskih tura u Srbiji. Čak i u najlakšoj varijanti do vrha se savladava punih hiljadu metara visine, ali pošto na stazi nema tehnički zahtevnih detalja ovaj uspon je vrlo popularan kod planinara, kako onih iskusnijih tako i potpunih početnika.

A s obzirom na to da za tu muku sledi nagrada u vidu sjajnog pogleda, prilično je teško pogoditi dan da do vrha ne sretnete baš nikoga. Pa ako se baš slučajno zadesi da imate planinu samo za sebe - uživanje je zagarantovano!

Ovog leta, sezona godišnjih odmora za nas je prošla bez morskih talasa. Ipak, ono što je za nekoga propalo leto za nekoga je samo nova prilika - pun rezervoar, šator i vreće u gepeku i mape i trekovi u telefonu, i avantura može da počne.

Suva planina nije bila ni prva ni najvažnija stanica našeg ovogodišnjeg putešestvija, ali kad smo već bili u prolazu zašto ne bismo iskoristili priliku? Poziv gorostasnih vrhova koje je Jovan Cvijić svojevremeno nazvao "Alpi na jugu Srbije" čuje se izdaleka.

(Foto: Marko Jovanović)


Suva i prohladna noć bila je idealna za noćenje u planini, malo iznad zamandaljenog planinarskog doma na izletištu Bojanine vode.

Još pre doručka ispentrali smo se na metalnu osmatračnicu - vidikovac nedaleko od jedinog suvoplaninskog skijališta. Daleko ispod nas, grupica planinara upravo je kretala u suprotnom pravcu u odnosu na naše planove. Daleko iznad, kamene gromade su čekale.

Oblačno jutro nije ulivalo mnogo poverenja, ali planina je obećavala lep i ispunjen dan...





Zbog velikih visinskih razlika na relativno malim distancama, Suva planina je vrlo atraktivna i za planinske trkače, od kojih neki stazu od Bojaninih voda do Trema prevaljuju i za manje od sata.

Mi se nikuda nismo žurili. Naša je bila svaka kupina pored staze, svako lepo mesto za sedenje. Ceo dan, cela planina samo za nas.




Nažalost, uživanje malo kvari jedan detalj koji polako postaje standardan na prirodnim lokalitetima u Srbiji koji privlače veliki broj posetilaca: kante za smeće duž staze ne samo da su prepune, već se oko nekih formiraju i prave male deponije! Često u prirodi uhvatim sebe da kao debil skupljam tragove "ljubitelja prirode" (kojima nije problem da na izlete nose pune rančeve čokolada, bombona, sokića, ali im je očigledno preteško da sa sobom vrate i praznu ambalažu), ali jednim ovakvim smetlištem morale bi da se pozabave komunalne službe a ne naivni entuzijasti...

Na kraju krajeva, moglo bi se reći da su komunalci i krivi za ove ružne pojave, jer da oni nisu usred šume postavili kantu koju po svemu sudeći nemaju nameru da prazne ni to smeće se ne bi našlo tu. Ovako izletnici prođu, vide mesto za odlaganje otpadaka, odlože isti i razmišljaju da će neko nekada doći da tu kantu i isprazni... A kad se film ubrza nekoliko nedelja (meseci) unapred, imamo šta da vidimo...



Ali mi ne damo da nam ovi prizori upropaste dan. Život ionako nije šarena šećerlema, i ono ružno samo pojačava utisak lepog kad do njega konačno dođemo. A čim kročimo na prevoj Devojački grob i pukne pogled ka Tremu sa jedne i Sokolovom kamenu sa druge strane, sve druge slike postaju tako daleke i nebitne...





I opet ne žurimo. Izležavamo se u senci jednog drvceta, merkamo jedva vidljivu stazu uz greben kao odsečen nožem.

Vrhovi kao da se rukom mogu dohvatiti, ali podleći toj iluziji bila bi velika greška. Devojački grob tek je pola puta, ima još da se guli do oblaka...




Tek kad od Devojačkog groba krene uzbrdo, čovek shvati koliko je Trem zapravo daleko, i koliko je pejzaž Suve planine varljiv... Planinari vole da kažu da na Trem ideš, ideš, i taman pomisliš da je ono sledeće brdo vrh, a kad se popneš na njega vidiš da iza ima još jedno brdo... i tako tri puta.

Istina je naravno malo drugačija - tako je bar pet-šest puta! Oni koji su ranije bili na Tremu to znaju, onima koji se prvi put penju na najviši vrh Suve planine ume da deluje malo demorališuće... Ali onda kad se jednom uoči stub od kamenih blokova, sva težina u nogama nestaje i ostaje samo osećaj ispunjenosti i radosti.


(Foto: Marko Jovanović)



Čovek nije ptica, i najbliže što se može približiti slobodnom letu je na vrhovima planina.

Penjemo se ne da bi svet video nas, nego da bismo mi videli svet.





A sa jednog vrha koji toliko dominira okolinom kao Trem kao da se zaista vidi čitav svet.

Čak i kroz izmaglicu prohladnog dana kao na dlanu prostire se dolina Nišave, omeđena sa suprotne strane toliko potcenjenim Svrljiškim planinama, naziru se vrhovi Rtnja i Stare planine, nagoveštaji Niša i Pirota...






U toj lepoti i samoći mogli bismo ostati satima, danima, ali šibajući vetar brzo nas podseća da je naše mesto ipak u dolini...

Ipak, pogled se i na spuštanju sam vraća u visine, privučen nekom nevidljivom magnetnom silom...


(Foto: Marko Jovanović)

Greben Suve planine jedan je od najmoćnijih oblika reljefa u čitavoj Srbiji, i nije ni čudo da privlači toliko namernika.

Na čuvenom zimskom usponu na Trem desetine i stotine ljudi gura se na stazi do vrha. Oni koji znaju da ovaj vrh postoji i drugih dana u godini, rado će ga posećivati svakom prilikom.

Ali, malo ko će pogoditi baš taj pravi, magični trenutak da ima jednu od najlepših planinarskih staza u Srbiji samo za sebe. Možemo pažljivo da biramo dan, ali na kraju dan je taj koji će izabrati nas.




Jedino što će nam ostati je da poželimo doviđenja toj silini od kamena i crvenkaste prašine. I to do skorog viđenja.

I da, da pokupimo svoje đubre za sobom! Jer niko to neće učiniti umesto nas. To je najmanje što možemo da učinimo da se zahvalimo planini.




Нема коментара:

Постави коментар