4. 12. 2018.

Od Rume do Venca, Jelenačkom dolinom (putem kojim se ređe ide)


Ma koliko u poslednje vreme preferirao jače akcije, veće visine i kilometraže, uvek se nekako vratim mojoj Fruškoj gori, tamo gde je sve i počelo...

Jedina sremska planina jedna je od najnižih u Srbiji, pa je mnogi planinari zato potcenjuju, ne znajući da može da im pokaže mnogo više nego neke zvučnije planinarske destinacije. Zato rumski planinarski klub Borkovac tradicionalno započinje godišnji kalendar baš na Fruškoj gori, a ove godine sremskoj lepotici pripala je čast da Rumljanima zvanično i zatvori planinarsku godinu.


Proteklih godina rumski planinari pešačili su ka Fruškoj gori dolinama Kudoškog i Borkovačkog potoka, a ove godine red je došao na Jelenački, najistočniji od tri potoka na kojima se nalazi Ruma. 

Nažalost, Jelenački potok ujedno je i najmanje popularan, jer budući da na njemu ne postoje jezera, izletišta i slične zanimljivosti kao na ostala dva potoka, nikad nije bio naročito privlačan ljubiteljima pešačenja u prirodi.

Centar Rume
Borkovački prolaz

Međutim, to što je šetači obično izbegavaju ne znači i da Jelenačka dolina ne zavređuje da se njom prošeta.

Zatalasana sremska ravnica prošarana poljima i pašnjacima, od kojih neki predstavljaju autentične ostatke stare panonske stepe, put je kojim se ređe ide. A opet, ma koliko bila manje popularna i omiljena, Jelenačka dolina je možda isto toliko i živopisnija i zanimljivija za pešačenje od Borkovačke i Kudoške.

Ako ništa drugo, ovo je makar najkraći put kojim se od Rume do Iriga može doći peške, a da to ne bude opasno po život...

Ka starom Jevrejskom groblju...



Relativna (ali samo prividna) neatraktivnost staze i doba godine vrlo nezahvalno za šetnje u prirodi (kada niske temperature obećavaju crvene noseve i ukočene prste, a i najmanje otopljavanje najavljuje blato i klizanje) nisu ipak obeshrabrile dvadesetak članova rumsko-mitrovačke ekipe. Orna grupa krenula je iz centra Rume sa prvim zracima decembarskog sunca koje je slutilo na prijatnu vedrinu. 

Da ne zanemarimo i dolinu koja je klubu dala ime, iz Rume smo izašli Borkovačkim prolazom, koji asfaltnim putem preseca dolinu kod stadiona Slovena.

Često mi nešto upadne u oko kad pomislim kako je ovaj kraj izgledao pre samo dvadesetak godina, dok su ovde postojali samo prašnjavi zemljani put i mostić od drvenih pragova, ali to je priča za neku drugu priliku... Možda... Borkovački prolaz koji ja pamtim kao najlepše mesto na svetu ionako nema više kuda da pobegne...

Suvodol



Pored davno napuštenog i žalosno zapuštenog Jevrejskog groblja izbijamo na čistinu, preskačemo magistralni put lakše nego što mislimo (svejedno ne pokušavajte to kod kuće), bez potrebe za manevrima u Frogger stilu.

Vođstvo akcije na najvišem mogućem nivou - predsednik drug Radić, glavom i bradom, i sekretar drug Štimac, glavom bez brade - uvode grupu u dolinu, ali za početak ne Jelenačku. Između Borkovačkog i Jelenačkog potoka pruža se još jedna udolina, u kojoj nema vodotoka, pa joj otuda i ime - Suvodol

Sremačka strnjišta ispresecana zasadima oraha, poneki zaostali plod u travi, paperje oblaka navučeno preko dubokog plavetnila. Da smo se odmah vratili kući, šetnja bi i dalje ostavila vrlo lep utisak.


Jelenački potok



Ubrzo, konačno ulazimo i u Jelenačku dolinu. Jedini direktan vizuelni kontakt sa potokom imamo sa mostića koji neodoljivo podseća na nekadašnji prelaz preko Borkovačkog potoka kod stadiona. 

Jelenački potok, u koji se Borkovački uliva nekih 5-6 kilometara nizvodno, potpuno je neimpresivan, slabašan vodotok zarastao u šaš. Zimski raj za fazane, letnji za žabe i zmije. Samo još jedan sremski potok, simpatičan u svojoj običnosti koliko to samo sremski potoci mogu da budu.




Nedaleko od potoka pravimo pauzu u domu rumskog lovačkog društva Sremac, grupe Jelenci. Mada jutro nije toliko hladno, vruć čaj (ili kuvana rakija, ko šta preferira) itekako prija.

Zanimljivo je koliko mnogo planinara otvoreno ispoljava netrpeljivost prema lovcima, ali ne i prema paprikašu od divljači. Dok su za mnoge lovci prikriveni sadisti koji uživaju u oduzimanju nedužnih života (duuuuša!), bar oni koje imam priliku da poznajem lično iskreniji su ljubitelji i branitelji prirode od većine ratnika za prava životinja koje znam...

Postoji nebrojeno načina da se doprinese ovom svetu, ali stereotipi i generalizacije nisu među njima...






Put nas je ipak vodio dalje, kratki zimski dan trebalo je iskoristiti do kraja, a neka iznenađenja su još čekala svoj red.

Pratimo stazu dalje ka severu, ali umesto da direktno izbijemo u irišku industrijsku zonu zaokrećemo na brdo iznad leve obale potoka, gde nas čeka i prvo iznenađenje, i to vrlo neprijatno...





Gomile smeća, šuta, najrazličitijeg otpada. Između humki čitavi bulevari, plavi dim se vijori, klizavo blato pod đonovima, smrad gori od kuge, iriške...

Ako je ovo nekad i bila divlja deponija, odavno se to odomaćilo. A najstrašnije je možda to što ovo okuženo zemljište nije nekad bilo pustinja i jalovina, već upravo ona iskonska panonska stepa, koja bi bilo gde drugde verovatno bila zaštićena kao spomenik prirode najvišeg stepena zaštite.

Ako ovaj narod ima jedan talenat, to je onda da se opogani na ono najvrednije što ima. A posle će nam opet biti krivi vladari iz senke, novi svetski poredak, tajna društva...

Ko ne ceni sebe, nije vredan ni da ga cene drugi. Ne može biti prostije od toga.





Kako se približavamo Irigu tako se pejzaž lagano transformiše. Šetnja ovim pašnjacima je šetnja kroz praistoriju sremske ravnice.

Možda nije nešto najlepše što se na ovoj turi može videti, ali svakako je nešto što se najređe viđa. A sve to na samom obodu Iriga, dostupno svakome ko želi da vidi...





Prizori panonskih pašnjaka i Fruške gore na horizontu popravlja negativne utiske od pre samo par kilometara, a lagana šetnja centrom "fruškogorske prestonice" briše i ostatke gorkog ukusa u ustima i kiselog mirisa u nozdrvama. Teško je zamisliti u šta bi se ovaj simpatični gradić pretvorio da njegov razvoj nije zauvek zaustavila kuga 1795. godine. 

Opaku bolest preživela je jedva šestina stanovnika Iriga; tada jedan od najvećih i najnaprednijih srpskih gradova nikad se nije u potpunosti oporavio od ove pošasti, a tadašnji broj stanovnika jedva je uspeo da dostigne krajem prošlog veka...

Ipak, iriška kuga je tema za sebe, kojoj treba posvetiti mnogo više pažnje. Nekom drugom prilikom.







Odlično raspoloženje grupe zacementirao je ručak organizovan u vikendici dugogodišnje članice Borkovca, uvek vedre i vesele Smilje Pešić.

Smene generacija neminovne su i u planinarskim društvima, a Borkovac je jedno od retkih koje uspeva i da zadrži starije i da privuče mlađe naraštaje, i to upravo ovakvim prigodama: dok su jedni pešačili, drugi su u Smiljinoj vikendici priredili pravu pravcatu gozbu! Topla gibanica i kotlić à la Ljuba Mirković, zaliven dobrim sremačkim vinom i zaslađen štrudlama s makom i orasima. Treba biti posebno alav pa poželeti još nešto.




Sve što je ostalo od štrudle dok sam stigao da je slikam...

Trebalo je posle ručka nastaviti dalje uzbrdo, ali svi smo bili samo za prileći. Nije ni čudo da je dobar deo ekipe odlučio da ovde završi svoju akciju.

Oni najuporniji zaputili su se ipak dalje ka Vencu, jednom od najnižih vrhova Fruške gore (mada nije ni da su ostali nešto mnogo viši). Trebalo je prestići sumrak. Manastir Novo Hopovo samo zaobilazimo, spuštamo se u dolinu Lipovog potoka ali nastavljamo najkraćim putem uzbrdo.

Lipov potok je ipak pravi planinski, brz i hladan, sa nekoliko skokova, pa bi i za izlazak veće grupe samim koritom trebalo više vremena nego što smo imali...

Kroz šiblje Hopovo




Uprkos tome što se grupa raštrkala posle ručka, zahvaljujući nekolicini drugara koji su nam se pridružili u Irigu na greben izlazi otprilike isti broj planinara koji je i krenuo iz Rume.

Jako me raduje što je u grupi bilo i dosta dece, još više što su se sva gurala da budu pri čelu kolone, a najviše što su imala sjajna pitanja o šumi i svetu oko sebe.

Na jedno mi je samo bilo teško da odgovorim: "A zašto je ova zgrada napuštena?", pitao je Smiljin unuk Nikola kad smo prišli hotelu Iriški Venac...

Zašto je toliko toga oko nas tako napušteno? Zašto nam je uvek lakše da odbacimo stvar koja se može opraviti i umesto nje kupujemo ili pravimo drugu, bio to par cipela ili hotel na najlepšem mestu na Fruškoj gori?

Valjda će ova deca nekad imati odgovore...




Ove godine ispunio sam neke velike planinarske i putničke želje. Bio sam ponegde, video ponešto, bio ispunjen doživljajima i utiscima.

Od cele godine, neke od najsnažnijih utisaka poneću baš sa Fruške gore, a visoko mesto na toj listi biće prizor "Slobode" na Iriškom vencu okupane poslednjim zlatnim zracima sunca.

Što se tiče akcija kluba, ova skromna mala lokalna šetnja ostaće mi sigurno u sećanju kao najlepša ove godine. Ostalo je još samo ufotkati se za uspomenu i lagano završiti klupsku sezonu...

Ponekad je za savršenu akciju dovoljno izaći u sopstveno dvorište.




Mnogi od nas jure za atrakcijama svetskog glasa a da pre toga nisu čestito obišli ni najbližu okolinu, nesvesni da se možda baš iza njihove kuće krije mesto vredno pogleda.

Ne mora to biti pogled od kojeg zastaje dah, dovoljno je da nam izmami diskretan osmeh.

A ako ne upoznamo sopstveni kraj, kako možemo upoznati bilo koji drugi?



Za one koji bi možda želeli da upoznaju Jelenačku dolinu sami, tu je i GPS trek, uz napomenu da ova staza nije ni jedina, a verovatno ni najlepša od mnoštva puteva duž Jelenačkog potoka...

Dignite se iz fotelje, izađite iz kuće i istražujte. Kad ćete ako ne sad?




2 коментара: