27. 1. 2015.

Sveti Sava - prvi planinar


Sveti Sava (oko 1175 - 1236), svetovnim imenom Rastko Nemanjić, jedna je od najistaknutijih ličnosti srpske istorije. Po predanju, kao najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje, mladi Rastko je sa petnaestak godina napustio dvor i zamonašio se na Svetoj gori, gde je dobio monaško ime Sava.

Istorija ga pamti kao utemeljitelja i prvog arhiepiskopa autokefalne Srpske pravoslavne crkve, monaha, književnika i zakonodavca. U narodu se slavi pre svega kao prosvetitelj i narodni učitelj, kako ga predstavljaju mnogobrojne legende.

Ipak, malo je poznato da je Sveti Sava bio i jedan od prvih planinara, ne samo srpskih već i svetskih!


Pre izvesnog vremena sedeo sam sa prijateljem, teologom, kad nas je priča navela na temu o planinarenju. Tada sam prvi put čuo da je Sveti Sava bio prvi srpski planinar.

S obzirom na polu-šaljiv ton našeg razgovora do tada, a i na razne pripovesti o Svetom Savi (koje između ostalog govore i kako je učio narod da pravi sir, suši meso i gradi prozore na kući), smatrao sam to za još jedno od mnogih narodnih verovanja o ovom svetitelju i nisam tome pridavao značaja. Tek nekoliko dana kasnije počne to da me kopka, krenem malo da istražujem, i na svoje iznenađenje shvatim da je moj prijatelj bio u pravu.

"Žitije Svetog Save", transkript iz 1739. godine


Prema tvrdnjama više domaćih istoričara, "Žitije Svetog Save" monaha Teodosija nesumnjiv je dokaz da je srpski svetitelj izvršio jedan od prvih uspona na planinske vrhove u zabeleženoj istoriji.

Ova hagiografija, nastala između 1290. i 1292. godine na osnovu jednog starijeg žitija Svetog Save koje je napisao monah Domentijan, kazuje kako se Sveti Sava nedugo po dolasku na Svetu goru godine popeo na vrh planine Atos, odnosno Svete gore. Za ovaj podvig istoričari smatraju da je najverovatnije ostvaren oko 1195. godine, iako se u Teodosijevom "Žitiju" ne pominju konkretni datumi.

Šta tačno piše u ovom delu?
"Odmorivši se malo vremena s njima, zamoli od igumana blagoslov da ga pusti kako bi se poklonio i video manastire, i iz ovih da se popne na vrh Atona, i da vidi kako žive samotnici i da ga blagoslove. Iguman odobri molbu njegovu, poslavši s njim bratiju iskusnu u ovom njegovom traženju. (...) Odavde se pope na davno mu željeni Aton, gde prinese Bogu kolenoklanjanje i noćno stojanje i mnoge molitve iz dubine srca, i radosnim i toplim suzama dovoljno taj sveti vrh odaždivši, koja li blagodarenja ne govoraše Bogu, koji ga je udostojio da se popne na njega. I obišavši svuda taj sveti vrh, i sagledavši na padinama gore i u njezinu podnožju mnoge isposnika, sišavši sa gore ispitao je njihov najsuroviji život, i videvši njihovo pustinjačko i bezmetežno življenje čuđaše se i veseljaše se i u duši uzrastaše što se udostoji videti takve Božje ljude."

Da bi se shvatila veličina ovog podviga, ovde treba reći i koju reč o planini Atos. U pitanju je visoka planina, sa najvišim vrhom na 2030 metara nadmorske visine, koji se ubraja u takozvane ultraprominentne vrhove, to jest one kod kojih apsolutna visinska razlika između podnožja i vrha iznosi više od 1500 metara. I u današnjim uslovima, ovakav uspon se smatra značajnim rezultatom, a pre više od osam vekova to je bilo izuzetno dostignuće.

Planina Atos


Međutim, planinarski pohodi Svetog Save ne završavaju se usponom na vrh Svete gore. Dalje u svom spisu Teodosije navodi i uspon na planinu Tavor (588 m.n.v.) u Galileji, prilikom hodočašća u Svetu zemlju:
"Odatle stiže i na svetu goru Tavor, i u crkvi mesto sveto sa suzama vrelim i svesvete gore vrh obilazeći celivaše, gde Hristos preobrazivši se pokaza učenicima svojim božastva svojega slavu, malu zraku — koliko mogahu odneti, odakle i glas Očev iz oblaka svetla, kako mu svedoči da je on njegov sin vazljubljeni."
Sveta gora Tavor


Teodosije kasnije navodi još jedan Savin uspon, ovog puta na Sinajsku goru (2.285 m.n.v.):
"A sveti dođe i u Svetu Goru Sinajsku, i ušavši u manastir u crkvu Presvete Bogorodice pokloni se na mestu svetom... (...) Sa mnogim umiljenjem hvaljaše Boga, koji ga je udostojio da i na taj željeni i sveti vrh uziđe i da se pokloni, i da takva strašna, čudna i sveta dela Božja na njemu vidi. Ispunivši se veseljem duhovnim, i veoma obogativši se, radosno u manastir siđe. Provevši svu svetu četrdesetnicu u manastiru u postu s bratijom, svake subote ushođaše na sveti vrh i ispunjavaše tamo svenoćno stojanje u nedelju u pesmama i molitvama, i svršivši svetu i božastvenu službu opet u manastir ka bratiji dolazeći ostajaše, zavolevši veoma njihov dobar život u Bogu."
Sinajska gora

Sveti Sava time postaje prvi planinar u zabeleženoj istoriji, više od veka pre prvih planinarskih poduhvata Dantea Aligijerija 1311. godine, skoro sto pedeset godina pre uspona Frančeska Petrarke na Mon Vantu 1336. godine i gotovo punih šest stotina godina pre prvog uspona na Mon Blan, koji su 1786. godine ostvarili Žak Balma i Mišel Pakar, čime po mnogima zvanično počinje istorija planinarstva.

Svaki pomen planinarenja u pravom smislu reči (odnosno, uspona na planinu koji je sam sebi cilj) pre Svetog Save ostaje u domenu legende ili nagađanja, poput predanja o usponu Filipa V Makedonskog na danas nepoznatu planinu na Balkanu sa koje je pokušao da vidi i Jonsko i Egejsko more odjednom, ili teorija o "ledenom čoveku" Eciju (Ötzi), čije je telo staro preko tri hiljade godina pronađeno na preko 3000 metara nadmorske visine u tirolskim Alpima, a za koga nikad nije tačno utvrđeno šta je zaista radio u tim visinama...


Takođe, za ime Svetog Save vezuje se i mnogo planinskih toponima širom Balkana, i sva ta mesta je po legendi on pohodio. Vrhovi Savin kuk na Durmitoru, Savina greda na Sinjajevini, Savino brdo na Zlatiboru, Savina glava između Ljubovije i Valjeva, izvori Savina voda ili Savinac na više planina, samo su neki od njih.

U ovom kontekstu bi trebalo pomenuti i nekoliko isposnica Svetog Save, po pravilu uklesanih u nepristupačnu stenu, od kojih su najpoznatije u planinama Kablar, Jadovnik (iznad manastira Mileševa) i Radočelo (iznad manastira Studenica), od kojih se za poslednju pouzdano zna da je služila svetitelju za molitvu u osami.

Sve ovo previše je da bi se moglo tek tako zanemariti kao obična narodna praznoverica.

Savin kuk na Durmitoru


Iako se Sveti Sava danas slavi prvenstveno kao zaštitnik školstva, mnogo planinarskih društava u Srbiji takođe vezuje svoje tradicionalne akcije za Savindan (27. januar). Da li zbog njegovih planinarskih poduhvata ili ne, to već treba pitati one koji su te tradicije ustanovili.

Jedno je sigurno: lik i delo Svetog Save neodvojiv su deo istorije srpske državnosti i srpskog nacionalnog identiteta, poštovani i od strane vernika i od strane onih koji to nisu. A u mnoštvu dela koja mu se pripisuju, od kojih neka zadiru u domen čiste fantazije, ideja o Svetom Savi kao prvom planinaru nije ni toliko neverovatna kao što zvuči na prvi pogled.

A ako se već Teodosijevo "Žitije Svetog Save" uzima kao validan izvor za proučavanje istorije srednjovekovne Srbije, ne postoji razlog zašto se ne bi smatralo i autentičnom potvrdom Savinih planinarskih dostignuća.



(Izvor svih navoda: "Žitije Svetog Save", Teodosije Hilandarac, prevod na savremeni srpski jezik Lazar Mirković, Srpska književna zadruga, Beograd, 1984.)



9 коментара:

  1. Идеја да је Свети Сава први европски планинар покренуо је планинар - историчар Илија Петровић из Новог Сада и већ 2007. године у спомен на тај догађај организована је акција СТОПАМА СВЕТОГ САВЕ СРПСКОГ ПО СВЕТОЈ ГОРИ АТОНСКОЈ. Водећи људи у Планинарском савезу Србије нису препознали ту људску жељу Светог Саве /тада монах Сава/ да се попне на један тако истакнути врх и све је пало у заборав до ове године када се припрема друга акција под истим именом са поласком 16-ог маја.
    https://www.youtube.com/watch?v=U-7zf_8ko4Q
    https://www.youtube.com/watch?v=17jcrCDKJeM
    https://www.youtube.com/watch?v=v6ZEDUU86ZA
    https://www.youtube.com/watch?v=j6Og7jxSft8

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala na komentaru i na zaista vrednim informacijama. Nadam se da će ova prava hodočasnička akcija postati tradicionalna i tako na najlepši način odati počast Svetom Savi i kao planinaru.

      Избриши
    2. И била је тако замишљена али се економска ситуација одразила на покретаче те акције у којој су сви плаћали своје трошкове па се нико није уграђивао како би џабе путовао. Поново су исти људи покретачи и организатори акције као подсетник осталима са надом да ће убудуће пролазити мање година између две акције него сада.

      Избриши
  2. Можда је требало поменути имена учесника те акције из 2007. године. Тек толико да се не забораве!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala na komentaru. Nadam se da će Dele ovo pročitati, pa da ćemo videti makar imena glavnih pokretača akcije. Ja bih ih vrlo rado objavio, kad bih znao...

      Избриши
  3. Идеју "СВЕТИ САВА - ПРВИ европски ПЛАНИНАР" први је, колико ја знам, покренуо Илија Петровић, историчар-планинар. Писао је на ту тему разним министарствима али ништа. Александар Аца Дамјановић после годину две понавља исту причу пишући министарствима спорта, вера ... и опет ништа. Затекао сам се код њега док му је тај текст био на столу, испричао ми целу причу на шта сам ја рекао "Ма, зај,,,те ви то, доста писања, направићемо то у пракси, организоваћу акцију...". Смислио сам наслов "Стопама Светог Саве по ..." На Светосавском излету 2007. објашњавам идеју Илији и он ме исправља додајући још једно "С" -Српског- јер је име Свети Сава носио и Свети Сава Освећени. Распитивао сам се код Драгана Ћирића, како иде са визама и осталим што је потребно за Грчку и Свету Гору и он хе рекао да се и њему поново иде и због свега што је урадио у организацији некако спонтано је постао вођа пута. Дакле на ходољубље СТОПАМА СВЕТОГ САВЕ СРПСКОГ ПО СВЕТОЈ ГОРИ АТОНСКОЈ 2007. ишли су Драган Ћирић, Богдан Суџум, Миладин Јарић, Милован Слијепчевић, др Вид Карлаш, Цветин Ристановић, Илија Алорић, др Милан Бреберина, Негомир Гајинов, Душан Томић, Мирко Жарковић, Владислав Ћурћин, Миломир Ћировић и др Слободан Лалић Деле.
    Ситуација је слична и ове године, Деле покреће акцију, Драган Ћирић прихвата а већ су се прикључили Ћиро Ћировић, Душан Томић, др Бреберина који су били и претходни пут.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Još jednom, hvala na vrednim informacijama. Iz nekog svog iskustva znam da od pisanja institucijama obično nema ništa, ali iskren entuzijazam može da promeni mnogo toga. Takve akcije, pogotovo ako postanu tradicionalne, mogu da učine mnogo više za priznavanje planinarskih podviga Svetog Save nego bilo kakva intervencija nekog ministarstva. Bravo za ideju!

      Избриши
  4. Идеју су подржали на Слету планинарских друштва Железничар у Сомбору али се није нашао носилац свега тога у некој личности, а због економске ситуације ја нисам могао да је наставим, подсећам да је акција тако организована да свако сноси своје трошкове на лицу места па је организатор имао и трошкове организације.
    Има и једна причица са тог ходољубља: Пошто је вођство пута и организације прешло на Драган Ћирића размишљао сам да не идем јер нисам имао довољно пара и за тај пут /поред свих мојих осталих активности/ но, опет, био сам идејни покретач целе акције око чије идеје су се окупили добри људи, махом моји планинарски пријатељи а ако нешто не буде у реду испашће да сам све то увалио Ћирићу,
    И тако, кренуо сам на пут...Кључног дана крећемо из Манастира Велика Лавра која је нешто изнад мора, пењемо се узбрдо до око 700мнв и онда по изохипси обилазимо Атос долазимо до раскрснице према Скиту света Ана лево према мору и десно горе за Панагију и врх Атоса. Панагија је на 1500мнв и то нам је био циљ за тај дан али пошто је било облачно, прогнозе лоше за сутра а имали смо довољно времена да довршимо успон остављамо ствари у Панагији и убрзо излазимо на сам врх, Атос 2033мнв. Тамо долази до опуштања и ја, бојећи се за камеру, први одлазим назад и на пар минута хода пре Панагије хвата ме киша која се касније изродила у пљусак тако да је група дошла скроз мокра....
    Уморним путницима када се стишало узбуђење, без светла, сем оног са чеоних лампи, није било тешко да утону у сан. Око поноћи буди ме раздражени глас који се орио тишином, мало-мало прозива Ћирића и после пар минута се све стишава. После неког времена, сат-два, све се понавља, само израженије, прва мисао "Да није пијан?'' али како време промиче све више заплиће језиком, ... /како време промиче требао би да је трезнији/ сину ми застрашујућа мисао ХИПОГЛИКЕМИЈА /пад нивоа шећера у крви /Немам ни једну ампулу Глукозе/ Не сме пасти у кому!" извлачим се из вреће и у том моменту се Ћирић продера на мене
    -Па, добро Деле, ко је овде лекар...
    -Видиш да устајем- одговарам и сви се насмејасмо
    -Како да те видим у мраку
    Прилазим оболелом, потврђујем првобитну дијагнозу и вичем
    -Шећера, има ли ко шећера... направите шећерну воду
    Неки се буне
    -Он је шећераш, треба му дати Инсулин
    Прекидам их
    -Ко је овде лекар, ко ће одговарати за њега
    Мук. Не волим да истичем да сам лекар а ово је једна од ретких ситуација у планини када нисам имао избора
    Борећи се са угроженим, уз Ћирићеву помоћ, дајем му кашикицу по кашикицу шећерне воде и коначно он се смирује отежано, али свесно проговара,
    -Хиипо... Хиипо
    -Знаш шта ти је - клима главом -Знаш шта треба да радиш - клима главом -онда пиј и једи. Пије слатку воду, неспретно отвара конзерву одбијајући помоћ...тек тада видим, цела група око нас, Идучи ка врећи пролазим поред Милана који ми се тихо обраћа "Деле, добро си препознао". Би ми драго.
    Све се смирује, гасе се чеоне лампе, једино његова трепери док полако кашиком сече месни нарезак и вади залогај по залогај.
    Да ли је то Божја промисао да упркос свему кренем на овај пут?

    ОдговориИзбриши
  5. Весна27/1/23 21:05

    ❤️🌍🌞
    Слава Богу, и хвала за ово дељење приче са нама.

    ОдговориИзбриши