8. 12. 2022.

Na planini, na Jelici... (jesenje impresije)


Jugozapadnim obodom Čačanske kotline, kao prirodna granica između Šumadije i starovlaških planina, prostire se planina Jelica. Na prvi pogled neupečatljiv šumoviti greben u senci mnogo poznatijih Kablara i Ovčara, Jelica je čuvenija po četničkim pesmama nego kao planinarska destinacija, ali u krugovima ljubitelja prirode zaslužuje mnogo jaču reputaciju od toga.

Jelica nije planina superlativa, ali ima praktično sve što bi se moglo poželeti na jednom planinarskom izletu: šume, stene, vidikovce, lagane i zahtevne, markirane i nemarkirane staze, i mnogo jedinstvenih mikrolokacija kakve postoje samo ovde i nigde drugde...


I pored mnoštva zanimljivosti koje ima da ponudi namernicima, Jelica je široj javnosti gotovo nepoznata, a za to može da se zahvali putevima koji vode do nje, ili nedostatku istih. Po mnogo čemu centralna tačka Jelice - manastir Stjenik, pristupačan je samo putničkim automobilom ili sličnim manjim vozilom, dok se do obližnjeg sela Banjica može prići minibusom (velikim autobusom ne može ni toliko), pa zato i većina planinarskih grupa kreće na uspon upravo odatle.

Čak i po merilima planinskih bestragija, manastir Stjenik retko je zabito mesto. Možda tri kilometra uskog (ali osim toga sasvim solidnog) asfaltnog puta od najbliže civilizacije i ne zvuči tako zavučeno, ali ako kažemo da duž ta tri kilometra puta jedva da postoji par mesta gde se mogu mimoići dva automobila, da se s jedne strane puta pruža kameni zid a sa druge jarugetina duboka više desetina metara, da je nagib na nekim mestima skoro nesavladiv za slabije motore i da je prevalentna misao vozača dok prilazi manastiru "kako ću se izvući odavde", već se stvara malo jasnija slika...

Manastir Stjenik osnovala su po predanju braća Mrnjavčevići pred Maričku bitku, a današnja crkva izgrađena je na samom početku XIX veka. Mada mnoge manastire odlikuje jedinstvena atmosfera, Stjenik je mesto vrlo neobične energije koju grade guste bukove šume, stenovite litice koje se nadvijaju više preteći nego zaštitnički i domaće životinje poput svinja i ovaca koje slobodno šetaju kaljavom portom...



(Foto: Zoran Držaić)
Pećina Svetog Jovana Stjeničkog

Planina Jelica mesto je legendi koje se prepliću sa istorijom i zajedno gube u izmaglici vremena.

Jedna od njih (suštinski sasvim arhetipska) govori i o nastanku imena planine: prelepu devojku Jelicu iz Gruže oteli su Turci i poveli za Sarajevo putem preko planine; kad su došli do vrha visokih stena, devojka se otrgla iz kolone i bacila niz liticu, i od tada narod čitavu planinu zove njenim imenom...

Jelica je poznata i po pripovestima o Svetom Jovanu Stjeničkom, mitskom igumanu manastira Stjenik iz XV veka oko čijeg postojanja se ne slažu istoričari i crkvena predanja. Ono što se ne može poreći je da su stene iznad manastira pune malih pećina - isposnica, od kojih se jedna naziva imenom Svetog Jovana, dok je sve ostalo vezano za njega (uključujući uopšte i njegov status sveca) u domenu mitologije...





Većina planinarskih staza na Jelici polazi od manastira, a kao i na većini planina u okolini Čačka za njihovo trasiranje i održavanje zaslužan je eluzivni Ratko Rabrenović, o čijoj pojavi se mišljenja drastično razmimoilaze.

Dok je trud koji taj jedan čovek ulaže nesumnjivo vredan pohvale, same staze često prate neku samo njemu znanu logiku, ukrštaju se i upliću na potpuno neočekivane načine, i iako se možete pouzdati da će vas dovesti negde često ne možete baš biti sigurni gde će to biti i na koji način...

A takve su uglavnom i staze na Jelici - dobro uređene ali i pune iznenadnih obrta kad ih najmanje očekujemo. Ali i planinarenje bi samo po sebi bilo dosadno kad bi bilo apsolutno predvidivo...





Ipak, ono što je na Jelici najinteresantnije su kontrasti kojima ova planina obiluje.

Široki zemljani putevi za čas se preobražavaju u uzane stazice po ivici kamenitog odseka. Stoletne šume u koje ni u poznu jesen ne prodiru zraci sunca odjednom se otvaraju u vidikovce sa kojih vidik seže desetine kilometara daleko. Čak i po jesenjoj izmaglici koja sužava granice vidljivosti vizure ostavljaju bez daha.





Najviši vrh Jelice, Crna stena (koji je - čisto poređenja radi - sa svojih 929 metara nadmorske visine pedesetak metara niži od Ovčara ali četrdesetak metara viši od Kablara), zapravo je jedan mali proplanak usred šume, ali nedaleko od njega krije se još jedan izuzetan stenoviti vidikovac sa kog vredi baciti pogled, a koji bi neko možda i propustio.

Čini se da je čitava Jelica takva - prepuna skrivenih kutaka pored kojih ako samo malo ne poslušamo šesto i po čulo možemo proći ni ne sluteći da postoje, nesvesni lepote koja obitava na samo korak ili dva iza prividne običnosti. A ova osobina može se fraktalno primeniti i na planinu u celini...

Vrh Jelice - Crna stena (929 m.n.v.)
(Foto: Zoran Držaić)



Na potpuno drugu stranu od vrha u odnosu na manastir, krije se jedna od najvećih zanimljivosti Jelice - Stjeničko okno - otvor u steni koji bi neki pogrešno označili kao prerast.

Neko bi rekao prava planinarska avantura/minijatura, i oko toga bi se verovatno svi složili.

Stjeničko okno zjapi kao prozor iz monolitnog kamenog zida, soba sa pogledom ka nečemu - ili ničemu, potpuno je nebitno jer kod ovog okna (a kao i kod mnogih planinarskih staza) daleko više ispunjava sam put nego krajnji cilj.






Neko bi stazu do Stjeničkog okna nazvao zahtevnom, neko opasnom, neko nebezbednom. Sve to zavisi od ličnog doživljaja. Suve činjenice kažu da se na stotinak metara staze i po dužini i u visinu smenjuju blatnjave strmine, siparne padine, uske police nad skoro vertikalnim liticama, obezbeđeni i neobezbeđeni detalji.

Ono što ostaje između činjenica i što je malo teže opisati rečima je osećaj koji pruža ovako neočekivana atrakcija na planini koja ne obećava mnogo više od obične pitomine, a onda izvlači iz rukava jednog takvog aduta.

Potpuno subjektivno mišljenje - samo zbog ovoga je vredelo poteći put do Jelice. A vredelo bi vratiti se zbog još mnogo, mnogo toga...


(Foto: Zoran Držaić)



Jako, jako retko mi se dešava da odmah posle akcije poželim da se vratim na neku planinu i obiđem je još detaljnije, i to valjda dovoljno govori koliko me je Jelica prijatno iznenadila. Pritom sam svestan koliko toga nismo uspeli da vidimo u jednom prekratkom kasnom jesenjem danu, i sigurno nisam svestan koliko toga još mora da postoji u njenim bespućima...

Možda Jelica na prvi pogled nije naročito zanimljiva i atraktivna planina, ali je ovo mesto zapravo prepuno lepota koje čekaju da budu otkrivene, idealna kulisa za planinarske priče koje tek čekaju da budu ispričane...




Нема коментара:

Постави коментар