4. 11. 2021.

Treking na Ovčaru 2021.


Poslednje subote u oktobru, trkom na Ovčaru završila se sezona Treking lige Srbije za 2021. godinu. 

Takmičenje koje ranije nisam propuštao (život je ono što se dešava dok smo zauzeti pravljenjem drugih planova, kako reče Lenon) ove godine završavam sa jednim jedinim učešćem. Zato ne mogu da komentarišem celu sezonu, ali mogu da iskomentarišem njen finiš. I to kakav finiš!


Do pre samo godinu i po dana nisam verovao da ću ovako nešto i pomisliti, ali kako vreme prolazi sve sam manje oduševljen ligaškim treking takmičenjima.

Ne toliko zbog samog nadmetanja i formata staza koliko zbog činjenice da su učesnici ovih ciklusa praktično osuđeni da iz godine u godinu prelaze jedne te iste staze; poslednjih godina sve je manje novih organizatora, a oni koji već tradicionalno organizuju ove trke drže se dobro proverenih trasa i jako retko ih osvežavaju ako za tim nema preke potrebe.




Izuzetak po ovom poslednjem pitanju je planinarsko društvo "Kablar" iz Čačka. Posle odlično organizovane trke na Kablaru 2019. godine, Čačani su ove godine predstavili potpuno novu stazu na planini na suprotnoj obali Zapadne Morave.

A iako Ovčar u planinarskim krugovima važi za manje atraktivnu od dve planine-bliznakinje, moram ovde da izrazim jedno krajnje subjektivno mišljenje: treking staza na Ovčaru lepša je od treking staze na Kablaru!








Da budem iskren, pre ove trke i sâm sam pomalo potcenjivao Ovčar u odnosu na Kablar. Ipak je Kablar pun izazovnih i zahtevnih staza i čuvenih vidikovaca s kojima jedan šumoviti Ovčar teško može da se meri, ili sam bar tako i ja mislio sve do pre nekoliko dana.

Od dve planine koje grade Ovčarsko-kablarsku klisuru, Ovčar je već na prvi pogled pitomiji, mirniji. Nije teško razumeti one koji bi se u potrazi za avanturom prvo okrenuli Kablaru. Ali, u planinarenju nije sve u avanturi, bitnije je uživati u svakom koraku prirodom koja nas okružuje, a Ovčar je (barem sudeći po ovoj stazi) za uživanje kao stvoren!



Vidikovac ispred velikog repetitora
Pogled prema Čačku

Iako na papiru staza možda ne deluje naročito elegantno, svako ukrštanje i upetljavanje itekako ima smisla na terenu, i stiče se utisak da su domaćini uspeli da pronađu baš onu neuhvatljivu idealnu trasu koja bi prezentovala ovu planinu na najbolji mogući način.

Možda se Ovčar ne bi mogao nazvati vrhunskom planinarskom atrakcijom, ali je pun prelepih prizora - guste, duboke šume, širokih livada, neočekivanih vidikovaca, ušuškanih manastira... Sve to spojeno je stazom koja nije ni predugačka ni preteška, koja pravi upečatljiv presek svega što Ovčar ima da ponudi izletnicima a opet jasno daje do znanja da ova planina u svojim nedrima krije još mnogo staza vrednih istraživanja...

Vrh Ovčara (986 m.n.v.)
Pogled prema Moravi i Kablaru


Vidikovac ispred malog repetitora

O samoj organizaciji ne bih trošio previše reči. "Kablaru" očigledno nije nikakav problem da ponovo realizuje celu akciju na visokom nivou kao pre dve godine, i to na potpuno novim stazama, koje ne dele ni jedan jedini metar sa onima koje su nam priredili pre dve godine!

Uz toplo čačansko gostoprimstvo, teško je ne osetiti se baš kao kod kuće. A moram da priznam da me je trideset i kusur kilometara druženja sa lokalnom ekipom manje-više najzaslužnijom za ovu sjajnu stazu - Nevena, Vojislav, Bojana i Miroslav - na trenutke podsetilo baš na ono kako je treking izgledao pre mnogo godina kad sam se i zaljubio u ovu disciplinu: lagano, bez žurbe, sa malo zastajkivanja i mnogo uživanja u svakom koraku...


Manastir Sretenje
Kablar



Poslednjih godina, u trekingu je sve manje druženja a sve više rivalstva i rezultatskih kalkulacija. Staze su tu da se mehanički istrče i već sutradan zaborave, i da se odmah okrećemo novim izazovima i novim nadmetanjima...

Retko kada dešava se da odmah po završetku jedne ovakve trke poželimo da se vratimo na istu planinu.

A opet, treking na Ovčaru je nekako bio drugačiji.

Ukratko, ovo je bila jedna "trka" sa dušom koju su mnoge treking staze nažalost izgubile...







Da li zbog same planine, da li zbog jesenje eksplozije boja, da li zbog svih onih stazica koje su nam privukle pažnju a nismo imali kad da se zavučemo i vidimo kuda vode, da li zbog atmosfere i celog doživljaja u sjajnom društvu, već nekoliko dana posle trke ne mogu da prestanem da u glavi vrtim planove za što skoriji povratak na Ovčar...

Bez jurnjave, bez tenzije. Onako kako jedna ovakva lepotica od planine zaslužuje da se doživi...

Odlične domaćine već imamo.




6 коментара:

  1. Одговори
    1. Poštovani, moje ime je Milan Mirković i autor sam svih tekstova i (ukoliko nije drugačije naznačeno) fotografija na ovom blogu. Pozdrav.

      Избриши
  2. Milanče, predivan tekst kao i uvek. I posle pročitanog, žao mi je što nisam mogla da idem sa vama.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Neće Ovčar nigde pobeći, idemo nekad uskoro u sopstvenoj režiji, natenane. ;)

      Избриши
  3. A baš sam se pitao kuda se zaputila sva ta masa što je stigla busevima...
    Evo moje razglednice s preke strane Morave:
    https://www.strava.com/activities/6187060329

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Sjajno! :) Jedan od buseva je bio naš, ali su moji iz kluba takođe išli na Kablar, samo nas dvojica smo bili na Ovčaru... U svakom slučaju, jedan jako lep dan na obe strane Morave. :)

      Избриши