6. 11. 2018.

Miljakovačka šuma: Netaknuta priroda među betonskim blokovima


Glavni grad Srbije ne može se pohvaliti naročito velikim procentom javnih zelenih površina u građenom tkivu, a i ono malo gradskih parkova teži da bude što uređenije i primerenije savremenom homo urbanusu, pa je tako većinu od devetnaest beogradskih šuma moguće prošetati uzduž i popreko a da se ni u jednom trenutku ne siđe sa betonskih staza.

Međutim, mada se čak i u najnehumanijim gradskim naseljima poput novobeogradskih nekakvo zelenilo tu i tamo probija između asfalta i betona, malo koji deo grada može da se pohvali pravom netaknutom prirodom u svom dvorištu, kao što to može Miljakovac.


Miljakovačka šuma nije ni najveća ni najposećenija, svakako ne ni najpoznatija, a verovatno ni najočuvanija beogradska šuma. Pa ipak, verovatno nigde drugde u Beogradu, bar što se urbanih naselja tiče, nije moguće izaći iz stana i bukvalno dva minuta kasnije biti u potpunoj divljini vekovne šume u koju kao da ljudska noga nikad nije kročila... ako na neka mesta uopšte i jeste.





Miljakovačka šuma predstavlja ostatak velikih šumskih prostranstava Šumadije, po kojima je ovaj region i dobio ime, a koja su što urbanizacijom što širenjem obradivih površina danas gotovo u potpunosti uništena.

Današnja šuma zapravo čini poslednje ostatke poseda manastira Rakovica, pa je zato neko naziva i Manastirska šuma.




Zanimljivo je da je današnja površina šume očuvana naporima sa tri strane, koje su delovale svaka za sebe i sa različitim pobudama ali sa istim ciljem.

Dok je manastir Rakovica pokušavao da vrati što veći deo svog poseda putem restitucije, stanovnici Miljakovca usprotivili su se krčenju i uništavanju šume od strane nelegalnih graditelja, da bi na kraju grad Beograd prepoznao prirodne vrednosti ovog područja i 2010. godine konačno zaštitio šumu kao spomenik prirode.





Ipak, za razliku od drugih šuma u Beogradu i okolini, Miljakovačka šuma je nekako uspela da se ne pretvori u klasično izletište, načičkano klupama i stolovima i ozidanim ognjištima za roštiljanje.

Vrlo mali deo uređen za izletnike proteže se uglavnom duž Miljakovačke ulice, dok su najgušće šume hrasta, bukve, graba i pokojeg bora ispresecane tek sa nekoliko utabanih zemljanih staza. Jedna od njih je i markirana, a kažu da vodi čak do Avale...






Između staza, Miljakovačka šuma krije svoje tajne, koje mogu ali i ne moraju stvarno postojati: ilegalno groblje kućnih ljubimaca, nemačke rovove iz II svetskog rata, skrovišta narkomana, zabranjene zone vojnog poligona, žrtveni oltar opasne sekte, pravog pravcatog vampira...

Šta se od ovoga zaista može naći u Miljakovačkoj šumi, neka znatiželjnici otkriju sami. Ako smeju...






Međutim, iako je Miljakovačka šuma danas pod zaštitom, najveća opasnost joj nažalost preti od dojučerašnjih čuvara...

Poslednjih godina, stanari okolnih zgrada sve više pokreću inicijative da se šuma prokrči, kultiviše, da se staze betoniraju i osvetle... U jednom delu šume uređena je kružna trim staza, a šikare i nisko rastinje se polako iskorenjuju...

Po svemu sudeći, lako se može dogoditi da se jedan ovakav biser netaknute prirode u srcu grada relativno uskoro pretvori u običan i bezličan gradski park, možda bezbedniji za noćne šetnje, ali sigurno i manje vredan od "obične" šume...





A povodom toga ne može se učiniti ništa. Kao što su stotinama godina ranije stanovnici ovih krajeva izmenili lice Šumadije u pokušaju da naprave sebi prijatnije mesto za život, tako će bez sumnje i današnji ili sutrašnji žitelji Miljakovca modifikovati šumu prema svojim zamislima, dok guste krošnje stoletnih stabala ne ostanu samo u sećanjima...

Priroda ionako ne priliči savremenom društvu - može se čovek u njoj pokvasiti, isprljati nogavice, uplašiti neke zmijice ili strašnog mraka...





Priroda i grad nemaju ništa zajedničko, ali ponekad, samo ponekad mogu da koegzistiraju jedno pored drugog i da jedno drugo ne ugrožavaju. Zato ovakve džepove divljine u urbanom pejzažu treba čuvati i ceniti.

A kome se ne silazi sa betona ima staza na Kalemegdanu i Tašmajdanu koliko mu volja...




Нема коментара:

Постави коментар