21. 2. 2018.

Tara, neki drugi uglovi


Kada čovek godinama posvećuje svoje slobodno vreme putovanju i planinarenju svojim neposrednim i posrednim okruženjem, neumitno će, hteo - ne hteo, neka mesta posetiti više puta.

Tara, po mnogima najlepša srpska planina, spada u ona mesta koja se rado viđaju iznova. Međutim, čak i najzanimljivije destinacije mogu da postanu dosadne ako se stalno vraćamo jednim te istim atrakcijama.

Srećom, bogatstvo Tare uvek ostavlja dovoljno izbora za ljubitelje prirodnih lepota i može se svaki put sagledavati iz nekih drugih uglova...


Izuzimajući Frušku goru, Tara spada u planine koje sam najčešće imao prilike da posećujem.

Prvog puta sećam se kao kroz maglu, u fragmentima: zima osamdesetpete-šeste, sa ćaletom na nekoj sindikalnoj ekskurziji, hotelska soba sa pogledom na hidroelektranu na Perućačkom jezeru, vidikovci okovani snegom... U svežijim uspomenama su Dani planinara u Rastištu, šatorovanje u centru Mitrovca na pešačkoj turi zapadnom Srbijom... Uvek rado prolažene staze, dobro poznati pogledi.

Dve i po godine od poslednje posete, za sretenjske praznike smo ponovo na Tari. Ista meta, isto odstojanje, a sada nešto potpuno drugačije. Staze kojima se ređe ide, pogledi koje nećete videti na razglednicama i magnetima za frižidere.





Olovno nebo dočekuje nas snegom u porti manastira Rača. Red istorijsko-verskog turizma, da ne kažem manastiringa, uvek dobrodošao na turama sa izletnicima kojima su čisto turističke lokacije bar podjednako važne kao i uživanje u prirodi.

Manastir Rača, koji je po predanju u XIII veku osnovao kralj Dragutin, značajna je tačka na istorijskoj mapi Srbije: za vreme turske vladavine ovde se nalazio veliki prepisivački centar, posle velike seobe račanski monasi obnovili su tada opusteli manastir Beočin na Fruškoj gori; tokom II svetskog rata u Rači je sačuvano neprocenjivo Miroslavljevo jevanđelje, koje je ukopano ispod oltara preživelo spaljivanje manastira 1943. godine, a posle rata je tu kao monah služio i budući srpski patrijarh Pavle...

Današnja manastirska crkva podignuta je u prvoj polovini XIX veka, i to je treća po redu crkva u Rači, nakon što su obe pređašnje razarali Turci. Obnovljena crkva građena je u svemu po ugledu na prvobitnu, zidanu po načelima rane raške škole sa snažnim uticajima primorske romanike, i ubraja se u najveće građevine ovog stila.

Uz crkvu je sredinom XIX veka prizidana visoka kula zvonara u romanskom maniru, koja je lepo uklopljena uz arhitekturu crkve. To se nažalost ne može reći za zidne slike urađene tehnikom al secco, zarobljene negde između raškog stila crkve i pro-evropskih baroknih trendova u vreme slikanja, koje dosta umanjuju utisak koji građevina ostavlja spolja, kao ni za jedan te isti motiv Hadži Melentija Stevanovića, prvog starešine obnovljenog manastira posle oslobođenja od Turaka, sa mačem u jednoj i krstom u drugoj ruci - koji se ponavlja na najmanje tri mesta u porti, sa upitnim umetničkim vrednostima...

Za podrobnije posmatranje nije bilo vremena, valjalo je požuriti i smestiti se u bazu za tri dana pešačenja u prirodi i snegu...








U smiraj dana stižemo u naselje Krnja Jela, udaljeno oko kilometar i po od Mitrovca, centra turizma na Tari.

U svako doba godine Tara vrvi od posetilaca, ali najviše ih je zimi, mada za razliku od drugih popularnih zimskih destinacija u Srbiji nema ozbiljnih skijališta i terena za zimske sportove...

Razloge iz kojih turisti toliko vole Taru u zimsko doba verovatno treba tražiti na mnoštvu širokih uređenih šumskih puteva, kakvi ne postoje na većini drugih planina. Ma koliko nam u letnjim uslovima smetalo to što ka svim iole bitnim lokalitetima na Tari vodi bar jedan makadamski put, zimi su ovi pravci idealni za pešačenje, pristupačni čak i onima koji nisu navikli na dugo hodanje po snegu...





Jutro prvog dana namenjenog za pešačenje osviće vedro, malo vetrovito - i mnogo hladno.

Tura je planirana spram spremnosti (dosta šarolike) grupe, pa tako odluka pada na vrh Omar (1286 m.n.v.) - vidikovac ka zapadu, kanjonu Dervente i Zvijezdi, koju neki smatraju delom Tare a neki zasebnom planinom.

Kroz kanjon Dervente prosečen je put koji spaja Bajinu Baštu i Predov krst, visoravan u centralnom delu Zvijezde, ali i pored asfalta ovaj kanjon važi za jedan od najnepristupačnijih predela ne samo na Tari nego u čitavoj Srbiji, a tako deluje i iz ptičije perspektive...










Bajkovit zimski dan, kao poručen za šetnju po škripavom snegu, na pojedinim mestima sa nanosima dubljim od metra, iskorišćen je do maksimuma.

Kao da fantastičan pogled sa Omara nije bio dovoljan, na kraju smo neplanski produžili stazu i do čuvene Banjske stene.

Pogled na Drinu i Perućačko jezero sa najpoznatijeg tarskog vidikovca privlači i one koje je inače nemoguće sresti u prirodu, i obično je prilaz do vidikovca zakrčen kolima i kvadovima a za slikanje kod drvene ograde čeka se u redu. Ali, usred zime situacija je malo drugačija, pa se u panoramama može uživati bez guranja i nervoze...








Drugo jutro nas je dočekalo vedrinom, međutim umorna grupa je uslovila i kraću stazu - svega nekoliko kilometara do vidikovca Oštra stena, manje poznatog ali itekako zanimljivog pogleda na dolinu Drine i Perućac.

Do Oštre stene nije teško doći, od Mitrovca se samo prati asfaltni put na zapad ka Osluši i u jednom trenutku pojavljuju se putokazi koji nas vode tačno gde treba... Kritična deonica su samo poslednjih stotinak metara vrlo strme staze kroz šumu, koja je samo nezgodna zbog snežne podloge, inače ni to ne bi trebalo da predstavlja problem iole agilnom pešaku.

Pogled je nagrada za svaku muku, ako je muke i bilo - Drina i Perućačko jezero kao na dlanu, a na suprotnoj strani doline put za hidroelektranu i pokoji automobil koji zvrnda između tunela kao igračka. 

Definitivno ugao Tare koji se ređe viđa.








U povratku pre Mitrovca skrećemo na put ka Mokroj gori i završavamo u zaseoku Sekulići, možda ne toliko živopisnom kao veštačka "etno sela" koja poslednjih godina niču po Srbiji kao pečurke posle kiše, ali svakako sa očuvanim duhom starog tarskog sela, uprkos bezličnoj "o-ruk" arhitekturi koja nije mimoišla i ove krajeve.

Najveće atrakcije sela su lokalitet Tankosin grob, usamljeno počivalište lokalne seljanke koja je ovaj svet napustila pre više od 130 godina, i drvena crkva novijeg datuma, potpuno neautentična ali i ne i antipatična...









Poslednjeg dana pešačenja jutro je maglovito. Pada sneg. Hladno je.

Nema se vremena za duže ture, pa prtimo šumskom stazom samo do Mitrovca.

Nedaleko od edukativne staze oko dečjeg centra mališani prave Sneška Belića. Stariji kupuju med, slatko, vino i rakiju od uličnih prodavaca.

Vraćamo se kroz rezervat Crveni potok, u kojem realno nema šta da se vidi pod snežnim pokrivačem. Čak ni znamenita Tepih livada nije ništa više od običnog proplanka prekrivenog belim čaršavom. 

Vreme za povratak kući prikrada se tiše od tarskih medveda probuđenih iz zimskog sna grajom planinara...









Mnogi će reći da je Tara najlepša planina u Srbiji, a kako lepota nije objektivna stvar, svakako će biti u pravu.

U mnoštvu interesantnih lokaliteta ove lepotice teško je napraviti pravi izbor koji bi mogao stati u samo nekoliko dana. Zato smo sigurni da ćemo se ovamo vraćati iznova i iznova, ponovo posećivati omiljena mesta ali i upoznavati nova.

Osećati se tarski makar na još nekoliko dana. Jer osetiti i videti Taru itekako vredi, iz kojeg god ugla.





A kad se budemo vratili, svakako ćemo se potruditi da vidimo i neke nove poglede, neke druge uglove, ali možda nam i posluže ovi GPS trekovi:
Prvi dan: Krnja Jela - Omar - Banjska stena - Mitrovac - Krnja Jela:
https://www.wikiloc.com/mountaineering-trails/tara-krnja-jela-omar-banjska-stena-mitrovac-22798578
Drugi dan: Krnja Jela - Mitrovac - Oštra stena - Sekulići - Krnja Jela:
https://www.wikiloc.com/mountaineering-trails/tara-krnja-jela-mitrovac-ostra-stena-sekulici-22798736
Treći dan: Krnja Jela - Mitrovac - Crveni potok - Krnja Jela:
https://www.wikiloc.com/hiking-trails/tara-krnja-jela-mitrovac-crveni-potok-22798809



Нема коментара:

Постави коментар