19. 6. 2017.

Pedeset nijansi: Jastrebac (Treking liga Srbije 2017)


Prva polovina sezone 2017 Treking lige Srbije uspešno je završena trkom na planini Jastrebac kod Kruševca. Nešto više od sto učesnika okušalo se na stazama standardne tri dužine, ali i sa ćudljivim meteorološkim uslovima koji, po svemu sudeći, ne samo da nikome nisu ozbiljnije zasmetali nego su samo doprineli da ovogodišnje peto kolo bude jedna od najdinamičnijih i najzabavnijih treking trka ikad održanih na ovim prostorima.

Koliko god da prošlogodišnjim izdanjem jastrebačkog trekinga nisam bio impresioniran, toliko sam ove godine kruševačku planinu napustio prepun najlepših mogućih utisaka. Pogotovo kad imam u vidu koliko je od samog starta sve mirisalo na totalnu katastrofu, bar za rumski treking tim, ali na kraju se četvoro najtvrdoglavijih ipak našlo u kolima na putu za Jastrebac. Možda nedovoljno da bi se odbranio visok plasman kluba na tabeli lige, ali za sjajnu trku sasvim potaman.




Naravno, meteorolozi ne bi bili meteorolozi kad bi nešto i pogodili, pa smo tako umesto u "sunčano do 11 časova" ispred doma "Žarko Žarić" stigli u pedeset nijansi oblačne sive sa kapljicama koje su sve intenzivnije rosile guste jastrebačke šume. Većamo kako da se pripremimo za stazu i odlučujemo se za laganu varijantu: majica, šorts i patike, pa šta bude.



Ne računajući istrajnu Bilju koja samo pešači, svestan sam da sam danas najslabija karika trkačkog dela ekipe Borkovca. Željko po prvi put učestvuje u treking ligi, iako iza sebe ima više polumaratona, pa se brine da li će izdržati svih tridesetak kilometara velike staze. Pred sam start kaže da treba da uhvatimo jedan konstantan tempo i da ga se držimo tokom cele trke, međutim već u prvim kilometrima njegov tempo se za mene ispostavlja kao prebrz - gubim ga iz vida već tokom prvog uspona i do kraja trke ga više nisam ni video. Još neko vreme držim se uz Tileta, koji ove godine niže dosta dobre rezultate, ali me i on uskoro ostavlja.




Bolovi u domalom prstu desne noge koje osećam još od trke na Popovici (što naravno ne tretiram ničim ozbiljnijim od standardnih analgetika) počinju da me muče i primoran sam dosta da usporavam na nizbrdicama, pa me tu mnogi sustižu i prestižu. Nije mi od pomoći ni teren koji kombinuje klizavo blato, duboke lokve, mokru travu i sitno rastresito kamenje, a ni kiša koja pojačava i u jednom trenutku počinje da sipa kao iz tuša. Hladnog.



Na koji sekund razmišljam o kiši i magli koje me prate iz akcije u akciju ove godine, ali brzo uspevam da se isključim iz svega i samo instinktivno šljapkam po baricama. Kontrolne tačke dolaze i prolaze, pa polovina trke stiže i pre nego što sam očekivao, a onda se menja i vreme. Sva sreća pa su meteorolozi za ovaj dan teško omanuli, jer je umesto pojačanja kiše od 11 časova (što bi trku verovatno pretvorilo u plivačku, a ne pešačku) granulo sunce koje je do kraja uspelo čak i da osuši i stazu i takmičare... bar one koji su imali sreće i brzine da stignu do cilja pre drugog talasa. Srećom, mi smo svi u tome uspeli.




Iako je trka bila dovoljno zabavna i sa šljapkanjem bo barama i sprintom svim deonicama iole izloženim kiši, tek u drugoj polovini došlo je vreme za pravo uživanje. Tek kad je Jastrebac sinuo svim mogućim nijansama shvatam koliko sam od prošle godine gajio pogrešno mišljenje o ovoj planini i prepuštam se svim lepotama njenih šuma...




Osim dugog, konstantnog i dosadnog uspona do kontrolne tačke kod spomenika na vrhu Garvanuša, ostatak staze trčim uprkos bolovima u prstu i kolenu, pa čak i prestižem neke od kolega. Ipak, svako suparništvo ovde ostaje samo na papiru - u trekingu je normalno da bodriš onoga koga pretičeš na stazi, a ako vidiš da se neko muči zastaneš i vidiš šta se dešava umesto da samo protrčiš svojim putem. Postoje ipak neke stvari bitnije od bodova i plasmana...




Poslednjih sedam kilometara istrčavam koliko je u mojoj moći, Željko i Tile već čekaju na cilju. Na kraju, moj rezultat i nije toliko loš, ali drugi su naravno bili mnogo brži. Valjda je promena vremena svima išla u korist. Ono što mogu sigurno da kažem je da je meni lično retko koja staza ovoliko prijala i fizički i psihički, pa i kao učesnik staze a i kao član Komisije za planinarski treking mogu da budem više nego prezadovoljan, a i ponosan na plasman kolega iz kluba. Možda smo već sad ispali iz trke za prva tri mesta u konkurenciji klubova, ali još uvek imamo potencijala da tu i tamo nekome pomrsimo račune, onako drugarski...



Ono što sada sledi je letnja pauza u obe treking lige i oko dva meseca odmora, za mnoge zasluženog s mukom. Naravno, do tada nećemo sedeti skrštenih ruku, ali to su već neke druge priče koje ćemo pričati kad na to dođe red...



Vidimo se 5. avgusta u Kupusini, ili 20. u Kosjeriću, u zavisnosti od toga ko koju ligu preferira. Do tada pozdrav svim kolegama trekerima, bilo vojvođanskim bilo srbijanskim. Iskoristite leto na najbolji način. Aktivno!



Dopada Vam se ovaj tekst? Pratite perpetuuM Mobile i preko Facebooka.

2 коментара:

  1. I tebi kao "dežurnom zakeralu" obe treking lige želimo odmor od "zakeranja" i da uživaš tokom leta u nešto drugačijim aktivnostima.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Zakeraću malo na drugom mestu, ali biće sličnih aktivnosti i tokom leta. Vidimo se u Kupusini. :)

      Избриши