15. 1. 2017.

Šidski Novogodišnji maraton 2017: zimska idila (i gratis tirada o sportskom ponašanju i ekologiji)


Vojvođanski trekeri već su odavno navikli da takmičarsku sezonu otvara Novogodišnji maraton u Šidu, prvog januara po Julijanskom, a četrnaestog po Gregorijanskom kalendaru. Od ove godine, četvrte kako se maraton održava, na ovoj stazi imaju prilike da se okušaju i takmičari u Treking ligi Srbije.

Uz novu dugu stazu od cela 42 maratonska kilometra, standardno dobru organizaciju i odličnu posećenost, i ove godine (skoro) sve je bilo kako se samo poželeti može, ali najjači utisak i možda najpozitivnija stvar koja je obeležila Novogodišnji maraton ove godine su bili vremenski uslovi - po prvi put je Novogodišnji maraton održan u pravom zimskom ambijentu, i reklo bi se konačno baš onako kako je prvobitno zamišljen.


Kao nekoga ko je učestvovao u svim dosadašnjim izdanjima Novogodišnjeg maratona u Šidu, iskreno me je obradovala vest o novoj dugoj stazi kojom se konačno ispunio san idejnog tvorca ove akcije Slobodana Lalića - Deleta da šidski maraton i po dužini staze postane pravi maraton.

Nova "zelena" staza čak je i premašila standardnu maratonsku dužinu za tristotinak metara, pa se sada možda može pričati i o šidskom ultramaratonu, ali obično je bolje biti skroman u ambicijama.




Mislim da sam o staroj dugoj stazi od 32 kilometra (koja je i dalje deo maratona, ali više nema takmičarski karakter) do sada pisao dovoljno opširno i detaljno, pa ne bih i ovog puta gnjavio sa dobro poznatim detaljima. Razlika je jedino u delu staze kroz izletište Lipovača, koji sada pravi mali krug kroz šumu umesto da direktno preseče prema putu za manastir Privina Glava.

Ostatak staze, osim nove deonice koja se sa raskrsnice šumskih puteva iznad izvora Josina voda spušta do lokaliteta Šatorište u blizini Kukujevaca i vraća nazad do Sota, potpuno je isti kao i prethodnih godina, pa ne bih na njega trošio previše reči.





Istini za volju, novi dodatak stazi je verovatno i najmanje atraktivna deonica šidskog maratona, jer osim što pruža dobar pogled na Kukujevce, Bačince i njihovu (ne naročito živopisnu) okolinu uglavnom vodi kroz njive, manjim delom kroz šumu i put je prilično dugačak i monoton.

Da li je vredelo za postizanje famozna 42 kilometra, diskutabilno je, ali u širem području ograničenom lovnim rezervatima i državnom granicom pitanje je da li je uopšte postojala druga opcija. Sudeći po odzivu takmičara i utiscima posle pređene staze, niko nije imao ozbiljnijih zamerki, pa mi se čini da će, kakva god bila, šidska "zelena" staza ubuduće zaživeti kako treba.






Zamerke na markaciju koje su se mogle čuti na cilju lično nemam, možda zato što mi je staza dovoljno poznata, a možda i zato što nisam iz onog tabora kojem je markacija dobra samo kad se pojavljuje na svakih desetak metara.

Sva skretanja i lomljenja staze bila su sasvim dobro obeležena, a i na onim mestima gde možda i nije bilo oznaka na par desetina metara teško da je neko mogao doneti odluku da siđe sa staze. Pogotovo ako je pratio tragove u snegu - što nas dovodi do onog najbitnijeg: snega!




Trebalo je da prođu četiri godine da se meteorološke kockice sklope na pravi način pa da Novogodišnji maraton konačno postane i pravi zimski.

Kažu da se odrasle osobe raduju snegu samo ako ne voze kola i imaju nekog drugog ko će ga čistiti, i iako moram da se priznam da se i sâm prepoznajem u toj definiciji, iskreno sam se obradovao kad sam na maratonsko jutro zatekao zavejan auto.

Za razliku od prethodnih godina, ovog puta ga je bilo sasvim dovoljno da mu čak ni sunce koje se pojavilo oko podneva ne može ništa, a uspeo je čak i da pokrije večito blato na potezu Molovin - Sveta Petka. Pa koga je onda briga za konstantno blago proklizavanje i mokre noge kad pod đonovima škripi i krcka! Prava pravcata zimska idila.





A da ne bude da kao dežurno zakeralo nemam baš nikakve zamerke, prvo ću se požaliti na to što ovog puta na cilju nije bilo najboljih fruškogorskih krofni, čiji miris sam prosto mogao da osetim tokom druge polovine staze.

Međutim, najveće zamerke ne idu na račun organizatora već pojedinih učesnika.

Stara narodna umotvorina kaže da ne pada sneg da pokrije breg već da svaka zverka pokaže trag, pa se tako u belom pokrivaču jasno moglo videti gde je neko "uhvatio krivinu", a prostora je bilo da se staza skrati i za dva, tri kilometra, ko poznaje ovaj teren. Ne smem da tvrdim da je skraćivanje značajnije uticalo na konačan poredak na cilju, ali ako je to uradio bilo ko od prvih desetak takmičara onda imamo na delu nesportsko ponašanje najgore moguće vrste.

Obično planinari u ovakvim situacijama kažu da ti koji skraćuju stazu lažu samo sebe, ali ja se s takvim stavom ne slažem, jer takvi lažu i druge, a pre svega one koji im na kraju dodeljuju bodove za pređenu kilometražu koju nisu zaista prešli i bodove za plasman koji nisu realno postigli...




Druga zamerka učesnicima je mnogo veća.

Uopšteno gledano, srpski sport je rasadnik elementarne nekulture i bahatosti, i u situaciji kada se Planinarski savez Srbije upire iz petnih žila da promeni stav javnosti o planinarstvu kao o amaterskoj hobi aktivnosti i izdejstvuje da se svaki planinar smatra za sportistu, ova boljka se nažalost sve više širi i među planinarima, ili možda bolje reći "planinarima".

Zaista mi nije jasno zašto je nekima (mnogima!) toliko teško da papirić od pojedene čokoladice stave u džep i ponesu ga do prve kante za smeće. Možda ih tih par grama celofana toliko usporavaju na stazi, a možda ih jednostavno samo boli ćošak za prirodu koju će ionako neko očistiti za njima?

U jurnjavi za što boljim rezultatom, samoj po sebi potpuno neprimerenoj planinarstvu kao aktivnosti, kao da su mnogi zaboravili šta to zapravo znači biti poštovalac prirode...




Na pojedinim delovima staze, a najviše posle punktova na kojima su deljene čokoladne bananice i voda, umesto markacije mogao se pratiti trag od bačene ambalaže po stazi, posebno upečatljiv u svežem snegu.

Neko će reći da to ne rade pravi sportisti, posebno ne planinari, ali kao neko ko učestvuje u ovakvim trkama već niz godina ja ću reći, da, to rade baš oni koji se najviše izdaju za sportiste i da, to rade planinari. I reći ću još da je svako ko je juče bacio i najmanji papirić na stazu jedno neotesano govedo kome je mesto u smeću, a ne među ljudima a kamoli u prirodi, pa neka se naljuti ko hoće.

Ostaje za utehu samo da verujemo da takvi ipak ne čine većinu učesnika treking lige i da je pitanju samo kućno (ne)vaspitanje pojedinaca, a ne masovna pojava. A rešenje problema (iako Pravilnik Treking lige Srbije preti diskvalifikacijom i zabranom učešća u narednom kolu za kršenje ekoloških pravila) nije na vidiku...




Sve u svemu, ako se zanemari bahatost pojedinaca, četvrti Novogodišnji maraton u Šidu ostavio je najpozitivnije moguće utiske.

Nova duga staza je taman dovoljno zanimljiva i taman dovoljno teška da će sigurno privlačiti nove učesnike i narednih godina, a organizatori su još jednom pokazali da su na visini zadatka održavanja jedne ovakve akcije.

Ono u šta sam siguran je da ćemo se i narednih godina vraćati u Šid, a voleo bih da to bude opet i u pravoj novogodišnjoj atmosferi, sa vedrim nebom i snežnom podlogom.

Ali i sa manje smeća, ako je ikako moguće...



GPS trek velike staze koji je napravila ekipa Planinari Slaninari možete preuzeti sa sledećeg linka: https://www.wikiloc.com/wikiloc/view.do?id=16010657



2 коментара:

  1. Никако ми није јасно зашто кoд нас, у добром броју случајева, закони физике не важе. Како је могуће да кад се из амбалаже одвади корисни део одједном та иста амбалажа толико отежа да је ни снагатори не могу више носити већ је морају бацити, Учио сам, некада, да је БРУТО = НЕТО + ТАРА а код нас често испадне да је ТАРА >>> BRUTO

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ispada da je nekima takva računica sasvim ispravna... Iskreno mislim da svakome ko je makar jednom nešto počistio više neće pasti na pamet da prlja za sobom, tako da je sve to samo plod kućnog vaspitanja. Neko ko je navikao da se za njim čisti i pere uvek će misliti da za njim dolazi neko ko će pokupiti smeće, a što je najgore tako obično i bude.

      Namerno nisam hteo da fotografišem smeće jer ne želim da se fokusiram na ružne stvari, ali možda je umesto ovih lepih pejzaža trebalo samo da postavim slike bačenih flaša i kesica od čokoladica i bananica. Možda bi se tada bar neko zapitao.

      U svakom slučaju, hvala na gostoprimstvu i odlično realizovanom maratonu, kao i uvek do sada. Viđaćemo se svakako i narednih godina u Šidu, a valjda će do tada bar kod nekih proraditi savest i svest da prirodu treba čuvati ako hoćemo da joj se vraćamo...

      Избриши