19. 1. 2017.

Šta se događa sa smećem u prirodi?


Razlaganje smeća u prirodi često je veoma dug proces.

U zavisnosti od vrste otpada, može proći od nekoliko dana do više decenija da se odbačena stvar u potpunosti razgradi na prirodan način, a vreme raspadanja nekih materijala do danas nije tačno utvrđeno, pa se tako smatra da neki otpaci ostaju u prirodi - večno.

Nemarno bačeno smeće ima višestruko negativno dejstvo na našu okolinu, pa je zato od ogromne važnosti razvijati ekološku svest najširih slojeva stanovništva od malih nogu.

Nažalost, kada i oni koji provode najviše vremena u prirodi često ostavljaju za sobom đubre i otpad, kako onda očekivati da oni koji prvi put odlaze na neki izlet čuvaju životnu sredinu?

Ali, dok neki to rade iz čiste bahatosti, drugi iz uverenja da će neko počistiti za njima, najviše je onih koji jednostavno ne znaju kakvog učinka ima to što će u žbun baciti omot od čokolade, plastičnu flašu ili koru južnog voća. Zato nikad nije naodmet podsetiti se šta se zapravo događa sa smećem u prirodi.


Različiti izvori navode različite periode raspadanja pojedinih vrsta otpada, ali uglavnom se možemo složiti oko nekih prosečnih vrednosti vremena koje je potrebno da bi se smeće u potpunosti razložilo u prirodnim uslovima.

Vreme razgradnje smeća koje izletnici najčešće ostavljaju za sobom dato je u sledećoj tabeli.



Vremena data u tabeli ipak nisu fiksna, jer vreme razlaganja smeća zavisi od faktora sredine, pa se tako na primer papir i metal brže raspadaju u vlažnoj sredini, dok sa druge strane voda usporava raspadanje sintetičkih materijala. Na brzinu razgrađivanja pojedinih vrsta smeća utiču još i izloženost sunčevoj svetlosti, mehaničke sile poput vetra i trenja, prisustvo bakterija, itd.

Iako neke stvari sa ove liste, pre svega organske materije, imaju prilično kratka vremena raspadanja, to ne znači i da njihovim bacanjem nećemo napraviti nikakvu štetu.



Ovo se najviše odnosi na kore banane i južnog voća, koje nikad ne bi trebalo tek tako bacati po prirodi. Popularna teorija koja kaže da tako lokalne životinje mogu da se naviknu na ukus voća koje kod nas ne raste i da onda više ne žele da jedu svoju prirodnu hranu samo je delimično tačna.

Naravno, životinje će se i posle degustacije egzotičnog voća vratiti na svoju normalnu ishranu, ali im ovakvi gastronomski izleti mogu izazvati razne digestivne i metaboličke poremećaje. Najveći problem je zapravo u pesticidima kojih je kora voća često puna, a koji su za većinu insekata smrtonosni. A ne treba posebno naglašavati šta se događa kada se iz lanca ishrane izvuče jedna karika, na ma koliko malom prostoru.

Situacija je malo drugačija sa domaćim voćkama, zato što se od njih baca unutrašnji deo koji ne sadrži pesticide, a uz malo sreće na odgovarajućem tlu i u odgovarajućim klimatskim uslovima iz koštice može i da iznikne mlada biljka.



Ono što nikako ne bi trebalo bacati u prirodi su metalne konzerve, folije, staklo i pre svega plastika

Vrste metala od kojih se prave limenke za hranu i piće namerno se biraju tako da budu što otpornije na koroziju pa se samim tim i raspadaju prilično dugo, a osim toga zgužvane i rasečene limenke imaju i oštre ivice i mogu da izazovu povrede životinja i ljudi.

Staklo je u prirodi praktično neuništivo, ali dok s jedne strane nije otrovno i ne vrši zagađenje zemljišta, kao slomljeno predstavlja veliki rizik za povređivanje.

Najštetniji uticaj na okolinu ipak ima plastika, koja se jedne strane razlaže vrlo sporo a sa druge čak i tako sporo razlaganje konstantno stvara čitav niz veoma otrovnih produkata koji vremenom završavaju u zemlji, vodi i biljkama koje kasnije završavaju na našoj trpezi.

Ako ste nekad videli da na plastičnoj ambalaži piše da je treba držati dalje od direktne sunčeve svetlosti znajte da to nije zbog sadržaja ambalaže već zato što UV zračenje razgrađuje samu ambalažu. Vrlo sporo, ali sa vrlo štetnim posledicama.

Skeptici će se naravno zapitati kako se zna da vreme raspadanja plastike iznosi i više stotina godina kad su veštački plastični materijali prvi put proizvedeni pre samo nekoliko decenija. Jednostavno, dok je za one materijale koje čovek poznaje od pamtiveka bilo lako utvrditi vreme raspadanja prostim posmatranjem, za veštačke materijale ovo je ustanovljeno laboratorijskim ispitivanjem.

Tako je, na primer, primećeno da nijednu vrstu fabričke plastike ne razlažu bakterije ali da UV zračenje ima uticaja na njihovu razgradnju na molekularnom nivou, pa su na osnovu toga procenjena vremena potpunog raspadanja matematičkim putem. Koliko će se ove procene pokazati tačnim, utvrdiće neka daleka pokolenja mnogo posle nas.

Ipak, bilo bi najbolje kada za više hiljada godina ne bi ni bilo predmeta od plastike u prirodi čije raspadanje bi se moglo posmatrati...



Od predmeta za svakodnevnu (uglavnom jednokratnu) upotrebu koji nam se mogu naći pri ruci na izletu ili kampovanju za prirodu su najštetnije - baterije.

Omotači baterija danas se prave od različitih limova koji imaju vreme raspadanja i više decenija, pa tako one mogu u prirodi ostati jako dugo. Međutim, ono što je najopasnije kod baterija je punjenje, koje se obično sastoji od jedinjenja na bazi metala (najčešće cinka, ali i teških metala poput žive ili alkalnih elemenata poput litijuma) koja mogu biti izuzetno otrovna i za čoveka, a kamoli za biljni i životinjski svet. Zato bi baterije bez izuzetka trebalo odlagati u kontejnere predviđene samo za njih.



Od skoro se sve više zatiče i nova vrsta smeća koje do pre nekoliko godina nije bilo u prirodnom okruženju - zaštitne maske za lice.

Ako i zanemarimo činjenicu da bi sredstva koja služe za prevenciju od zaraznih bolesti trebalo tretirati kao infektivni otpad (dakle, odlagati ih isključivo na mesta predviđena za to), potpuno je pogrešno mišljenje da je time što maske nisu predviđene za dužu upotrebu i njihov vek trajanja vrlo kratak. Naprotiv, sve medicinske zaštitne maske izrađuju se uglavnom od sintetičkih materijala (poput polietilena, polipropilena i vinila), i to obično u više slojeva, tako da se vreme potpunog razlaganja maski u prirodi procenjuje na - preko 450 godina!

Sa druge strane, pamučne maske koje mnogi koriste višekratno i samim tim čuvaju duže od medicinskih imaju značajno kraće vreme razlaganja - u zavisnosti od vlažnosti sredine i intenziteta UV zračenja, pamuk se u prirodi u potpunosti raspada već za nekoliko nedelja do nekoliko meseci... 

Ali, iako su zaštitne maske sve prisutnije u smeću, kako u prirodi tako i u urbanim sredinama, ostaje nada da je ovaj problem samo privremenog karaktera i da će nakon ukidanja pandemijskih mera nestati...



S obzirom da neke vrste organskog smeća ne škode (štaviše možda i koriste) prirodnoj sredini, jasno je da neke ostatke hrane možete bez bojazni odložiti negde u prirodi. Ipak, dobar savet bi bio da ako ste ikad u nedoumici da li smeće smete da bacite ili ne - ponesite ga sa sobom nazad u grad i odložite u kantu za smeće ili kontejner.

Još bolji savet bio bi da kod sebe uvek imate jednu kesu u koju ćete odlagati smeće dok ste u prirodi, a da za vama ostaje "samo polegla trava". Bolji način iskazivanja poštovanja prema prirodi ne postoji. 

Zato sledeći put kad u prirodi pojedete čokoladicu i popijete sokić razmislite na sekund šta ćete učiniti sa praznom ambalažom. Zapanjujuće je koliko jedna takva sitnica može da znači mnogo.

Sve što treba je samo malo svesti, a toliko valjda imamo svi. Zar ne?

_____________


Everest, 2015.

Ljudska bića, svesna svoje efemernosti, ne biraju sredstva u trci da iskuse što više od prekratkog života koji im je dat.


Ono što im više nije potrebno jednostavno odbacuju od sebe bez razmišljanja o posledicama, jer se većini puteva kojima prolaze ionako više nikad ne vraćaju. Paradoksalno je, ali po svemu sudeći i istinito, da je mnogima teže u rancu nositi praznu flašu ili kesicu bombona od pune.

Ali to nije nešto što se dešava samo kod nas - ovaj problem pogađa i najatraktivnije destinacije "ljubitelja" prirode, mesta koja bi trebalo pohoditi kao svetinje, pa su tako i neki od najviših planinskih vrhova na svetu odavno pretvoreni u prave pravcate deponije.

Na Everestu je, na primer, situacija sa smećem poprimila tolike razmere da od pre nekoliko godina vlasti Nepala uslovljavaju svakoga ko pokuša uspon da sa sobom spusti minimum devet kilograma smeća, ne računajući sopstveno. Koja je to zapravo količina, postaje jasnije kad se zna da prazna limenka teži svega petnaestak grama, a prazan tetrapak jedva nešto više.

Onima koji to ne učine sledi doživotna zabrana uspona na Himalaje sa nepalske strane. Oštra kazna?  Možda, ali posledice koje ovakva bahatost i nemar ostavljaju po planetu još su oštrije...



Нема коментара:

Постави коментар