16. 9. 2016.

Visoko na Visokim Tatrama



Kao najseverniji i najviši deo Karpatskog lanca, Visoke Tatre su jedan od najimpresivnijih planinskih terena u Evropi, pa i na svetu.

Na oko hiljadu kvadratnih kilometara pod zaštitom, u prvom evropskom prekograničnom nacionalnom parku (između Slovačke i Poljske), prostire se preko 600 kilometara uređenih planinarskih staza, petnaestak popularnih skijališta i na desetine visokih vrhova, od čega oko trideset sa nadmorskom visinom preko 2500 metara...

Ovo je mesto stvoreno za uživanje u surovoj prirodi i mesto u koje će se svaki pravi planinar zaljubiti na prvi pogled.


Svi vrhovi Visokih Tatri viši od "magičnih" dve hiljade metara ne mogu se tačno ni izbrojati.

Najviši od svih, ujedno i najviši vrh celog masiva Karpata, je Gerlahovski štit, visok 2655 metara; međutim, Gerlah (kako ga lokalno stanovništvo češće zove) nije na prvi pogled i najimpresivniji. Štaviše, teško ga je uopšte i uočiti ušuškanog u moru kamena, pa nije čudno što se sve do XIX veka smatralo da je najviši Lomnički štit (2634 m.n.v.), koji je zapravo drugi po visini ali je izuzetno upečatljiv iz daljine.

Usponi na oba ova vrha važe za vrlo zahtevne i dozvoljeni su samo u pratnji sertifikovanog lokalnog vodiča (i to maksimalno tri penjača na jednog vodiča, po ceni od 250€ po navezi). Mnogo jeftinija (ali svakako i manje uzbudljiva) je žičara koja za tridesetak evra po osobi vodi direktno na vrh Lomničkog štita, ali je zbog ograničenog broja mesta vožnju potrebno rezervisati nekoliko dana unapred.


Pogled na Lomnički štit


Od vrhova dostupnih bez penjačke opreme najpopularniji su Krivan (2494 m.n.v.), Risi (2499 m.n.v.) i Slavkovski štit (2452 m.n.v.), pa je tako bar jedan od ova tri vrha nezaobilazni deo planinarskih tura na Visokim Tatrama.

Na ovoj turi imali smo priliku da posetimo sva tri ova vrha, i još ponešto.

Krivan
Risi
Slavkovski štit



DAN PRVI: Slovenski raj
(klisura Suhe Bele)


Prvi dan ture u Slovačkoj propratila je teška, dosadna kiša, zbog koje nismo mogli da izađemo na planinu, pa smo dan proveli u obližnjem nacionalnom parku Slovenski raj.

Iako je kao nacionalni park tri puta manji od Visokih Tatri (i sa isto toliko manjom prosečnom nadmorskom visinom), i ovde je izletnicima na raspolaganju mnoštvo lepo uređenih staza, u ukupnoj dužini preko 300 kilometara.





Za jednu od najvećih atrakcija Slovenskog raja važi klisura reke Suha Bela, kroz koju je skoro celom dužinom (od oko četiri kilometra) montirana je drvena konstrukcija staze tako da se ne gazi direktno u vodu, a nepristupačne litice uz brojne vodopade učinjene su dostupnim svima putem metalnih merdevina.

To ne znači da je staza baš za svakoga: merdevine su na nekim mestima visoke i petnaestak metara, bez dodatnog osiguranja, a gazišta su dosta klizava po kišnom danu, pa je tako potreban priličan oprez pri penjanju.



Mišov vodopad



Kao dodatna predostrožnost staza otvorena samo u jednom smeru - uzvodno, to jest naviše - pa se tako izbegava potencijalno nezgodan povratak niz lestvice.

Ono što bi možda najviše zanimalo pesimiste: staze i merdevine su vrlo dobro održavane, čvrste su i sigurne, a celom dužinom klisure primetili smo da fali samo jedna jedina drvena prečaga, što ne sumnjam da je do sada već sređeno.







DAN DRUGI: Solisko
(prevoj Bistre Sedlo, 2314 m.n.v.)


Drugi dan je bio rezervisan za zagrevanje pred ozbiljnije poduhvate, pa je grupa pošla kružnom stazom od odmarališta Štrbske Pleso oko grebena Solisko.

Put je celom dužinom lepo popločan velikim kamenjem, što su krajem četrdesetih godina prošlog veka izveli čehoslovački politički zatvorenici za koje su Visoke Tatre bile isto što je Jugoslovenima predstavljao Goli Otok...

Štrbske Pleso; slovačka reč "pleso" označava planinsko jezero
Hotel "Kempinski" na obali jezera, sa nekoliko objekata
građenih između 1897. i 1923. godine





Međutim, i pored dobro uređene staze, deo trase je u periodu od novembra čak do juna zatvoren za pešačenje, zbog velike mogućnosti pojave lavine.

Zabrana se naročito odnosi na penjanje (uz lanac) pored vodopada Skok na reci Mlinici i zatim prilično strm uspon od jezera Capie koji kulminira vertikalnim usponom od desetak metara na prevoj Bistro sedlo, doduše opet uz lanac.


Reka Mlinica
Vodopad Skok



Za izletnike koji u prirodi traže samo lepe prizore, bez adrenalina, dovoljna je i šetnja do vodopada. Do impresivnog spomenika prirode, visokog oko 25 metara, vodi jaka staza bez tehničkih detalja, pogodna za svakoga.

U blizini vodopada nalazi se još jedna znamenita tačka, tragične istorije: mesto gde se 1979. godine srušio spasilački helikopter, kada je poginulo sedam osoba. Delovi letelice još uvek su vidljivi, raštrkani između tatranskih stena...




U prevodu sa slovačkog, Bistro sedlo znači "oštar prevoj", što ovaj prolaz bukvalno i jeste. Skoro vertikalnom stenom izbija se na uzani usek u grebenu i zatim istom takvom stazom spušta na puteljak sa druge strane.

Sa Bistrog sedla odvajaju se staze za vrhove Veliki Solisko i Furkotski štit, od kojih ovaj prvi uspon važi za tehnički zahtevan dok je staza ka drugom vrhu lakša, ali zvanično zatvorena zbog velike mogućnosti odrona.

Naravno, formalne zabrane ne mogu da zaustave planinarske buntovnike s razlogom... Ipak, i bez uspona na neki od vrhova, obilazak ove staze pravo je uživanje...






Spust nazad do Štrbskog plesa mnogo je laganiji, bar što se tehničkog dela tiče, ali ne i nezanimljiviji.

Za nezaboravan doživljaj na spuštanju pobrinuo se krepki osamdesetogodišnji poljski planinar: kad je u prolazu čuo da govorimo srpski, zapevao je "Tamo daleko"! Ispostavilo se da je u ono vreme dok smo za braću Zapadne Slovene mi bili Zapad često boravio u Jugoslaviji, pa je tako naučio i jezik.

Ma šta ljudi pričali, svet je zaista jedno vrlo malo mesto...

"...tamo je selo moje..."
Vahlenbergovo jezero




DAN TREĆI: Risi
(2499 m.n.v.)


Vrh Risi nalazi se na slovačko-poljskoj granici, i ujedno je najviši vrh Poljske.

O Risiju sam se od starijih kolega iz kluba naslušao svakakvih priča, od toga da je u pitanju obična šetnja do toga da je uspon vrlo težak i opasan... Naravno, istina je uvek negde između, pa je tako veći deo uspona od jezera Popradske pleso uglavnom sasvim lagan, ali začinjen sa par tehničkih detalja.





U blizini jezera nalazi se spomen-groblje sa kapelicom i tablama sa imenima planinara poginulih na Visokim Tatrama. Malo je zavučeno i skrajnuto, ali vredi skretanja sa staze jer stavlja čoveka u pravu perspektivu kao malo koje drugo mesto na Tatrama...

Na stotine imena (najstarija iz tridesetih godina prošlog veka, najsvežija iz devedesetih) svedoči da nijednu planinu, bila "laka" ili ne, ne treba potcenjivati. Iza svakog od tih imena stoje neostvareni snovi i ambicije, ni po čemu drugačiji od ostvarenih snova i ambicija onih koji su se vratili kući. Ni po čemu drugačiji od naših...








Dugo skriven od pogleda, vrh počinje da se sagledava tek pri kraju takozvane Žablje doline, a tada već počinje da biva gusto.

Sledi jedan nezgodan deo staze: strma, glatka, klizava i na momente izložena stena, preko koje se slivaju potočići od topljenja snega zaostalog između stena... Samo zbog ovih nekoliko desetina metara neki su se jednostavno okrenuli i odustali od daljeg penjanja...

Sve to ipak deluje mnogo strašnije gledajući sa strane nego kad se jednom uhvati za taj lanac, ali svejedno deonica nije baš ni lagana.




Ubrzo se stiže i do planinarskog doma pod Risijem, najvišeg doma u Tatrama, gde se na 2250 metara nadmorske visine može popiti hladno točeno pivo ili topao čaj od tatranskih biljaka, pojesti lagani slatkiš, ali i kupiti suvenir. 

Pečat doma je tu, ali je pečat vrha odavno izgubljen - zbog toga što se vrh sastoji od dve kupe, i Slovaci i Poljaci ga zovu "Risi sisi" (prevod nepotreban), pa je to bilo simbolično predstavljeno i na pečatu, koji se nekome očigledno toliko dopao da ga je prosto poneo kući...





Do vrha ostaje još oko pola sata jačeg uspona, sa završnih pedesetak metara laganog veranja uz malu pomoć ruku.

Zanimljivo je da se dve odvojena kupe vrha nalaze svaka u svojoj državi, pa po njima nose i imena: Slovački Risi je nešto viši (2503 m.n.v.) i nešto skučeniji, što ne znači i da je Poljski Risi (2499 m.n.v.) naročito prostran: oko betonskog obeležja ima tek toliko mesta da stane troje-četvoro ljudi, a planinari željni fotografije sa vrha smenjuju se kao na traci.

Uopšte je zapanjujuće koliko ljudi ima na usponu, posebno s obzirom na radni dan, pa je tako vrh načičkan planinarima i duže zadržavanje je nemoguće.


Poljski Risi
Slovački Risi
Pogled na poljsku stranu
Na sva putovanja obavezno nosim Zabavnik, ali ovo je prvi put
da sam se slikao s njim negde. Razlog za to je naslovna strana koju je
naslikao moj dragi stari profesor Milan Suba. Vinsent je bonus.

Povratak ide istim putem: desetak kilometara do Popradskog Plesa, i to opet niz lanac pa dalje živopisnom Žabljom dolinom.

Ni spuštanje ovuda nije naročito problematično, a dok smo se spuštali na poslu je bila ekipa majstora koji su tu montirali metalne nogostupe i merdevine na najkritičnijem mestu, pa će tako već uskoro uspon biti još lakši.

Lično nisam pristalica ovakvih poteza, čini mi se da će tako nekim budućim penjačima užitak u savladavanju litica biti značajno umanjen, dok će s druge strane vrh postati dostupniji nekim manje spretnim izletnicima... Šta je od ova dva ispravnije, kod mene nema dileme, ali valjda nadležni u nacionalnom parku znaju bolje...




Žablje jezero

Razrešenje misterije svežeg točenog piva na 2250 m.n.v.



DAN ČETVRTI: Slavkovski štit
(2452 m.n.v.)


Za razliku od većine drugih istaknutih vrhova Visokih Tatri koji su uski i oštrih silueta, Slavkovski štit je jedna kamena gromadina iznad ljupkog gradića Stari Smokovec.

Mnogima ovaj uspon nije najbolje legao, ipak je trebalo savladati 1400 metara visinske razlike u nepunih deset kilometara, većinom po golom kamenjaru na nesnosnoj vrućini, a nije pomoglo ni to što smo sat vremena izgubili u odlučivanju da li ići deo staze žičarom ili ne.

Odlučilo je više faktora, a pre svega isplativost: žičara se penje svega 250 metara na deonici koja se može preći peške za malo više od pola sata, a to zadovoljstvo košta celih 9€ po osobi. Što je mnogo, mnogo je...






Od početne tačke uspona, ski centra Hrebienok, do vrha vodi lepo markirana i dobro uređena staza. 

Kolega Dule i ja se već na početku odvajamo od grupe i hvatamo jači tempo, bez pauza dužih od par minuta, uglavnom na vidikovcima kojih ovde ima na pretek. Neverovatni pogledi su i najveći kvaliteti Slavkovskog štita: ka jugu puca pogled ka širokoj slovačkoj ravnici i Niskim Tatrama na horizontu, a ka severu udara u stenoviti zid surovih i negostoljubivih vrhova kojima dominira veličanstveni Lomnički štit.





Vidikovac Maksimilijanka


Na oko 2200 metara nadmorske visine izlazi se na poslednji prevoj, odakle put vodi direktno na vrh, ili na Slavkovski nos (2273 m.n.v.), sekundarni vršak samo par minuta van glavne staze.

Odavde do vrha vodi najžešći deo uspona, ljutim kršem u kojem se staza jedva raspoznaje, pa je čak u jednom trenutku i gubimo i pentramo se nekom vododerinom ka gvozdenom krstu na najvišoj tački planine. Tu nas stiže i koleginica Tanja, upravo u trenutku kad mi stiže poruka da nemamo više vremena i da zbog organizovanog prevoza moramo nazad... Tako samo nas troje od cele grupe izlazimo na Slavkovski štit, ali nažalost nemamo mnogo vremena za uživanje u tom podvigu...


Obeležje postavljeno 2014. godine, na 350. godišnjicu prvog zabeleženog uspona
Pogled na zapad; levo u daljini nazire se Gerlahovski štit
Lomnički štit


Sa vrha se može videti i moćni Gerlahovski štit, mada ga treba znati pronaći u plejadi sličnih kamenih spomenika od kojih se ne zna koji deluje surovije... Pogled uliva samo strahopoštovanje i vredi svake graške znoja prolivene pri kondiciono paklenom usponu.

Pečata ni ovde nema, ali se u kantini novog hotela "Hrebienok" može dobiti pečat ovog izletišta, koji doduše izgleda kao da kaže "dovezli smo se žičarom na 1285 metara", ali je svejedno simpatična uspomena.


Atlas oblaka
Slavkovski nos (2273 m.n.v.)



DAN PETI: Krivan
(2494 m.n.v.)


A za kraj, prava planinarska poslastica: vrh Krivan (ili Krivanj), jedan od najupečatljivijih vrhova Visokih Tatri. Smešten na krajnjem zapadu venca, suvereno vlada okolnom ravnicom, a zbog karakterističnog zakrivljenog izgleda kojem duguje i svoje ime prepoznatljiv je iz velike daljine.

Kao nacionalni simbol Slovačke, toliko je ukorenjen u identitet Slovaka da se našao i na njihovoj kovanici od jednog evro-centa, o čemu su stanovnici ove države sami odlučili.

Iako se uspon nikako ne može nazvati baš laganim, Krivan je jedan od najpopularnijih tatranskih vrhova, pa se na padinama svakog dana mogu sresti planinari svih uzrasta i najrazličitijih nacionalnosti. 





Uspon počinje lagano, dolinom od Štrbskog Plesa i onda postepeno postaje sve teži, i kondiciono i tehnički. Do razdvajanja puteva koji vode na sekundarni Mali Krivan (2335 m.n.v.) i glavni vrh, a onda, za koju god varijantu uspona se odlučili, počinje ono glavno. 

Direktna staza do grebena je vrlo strma, kombinacijom sipara, sitnog kamenja i prašine; duži put preko Malog Krivana je nešto blažeg nagiba, ali sa nekoliko previsa na kojima se treba malo pouzdati i u snagu ruku. A kad se ove dve staze jednom sretnu na grebenu, kreće poslednjih dvestotinak metara završnog uspona, sa još par simpatičnih penjačkih detalja.





Koliko god završna deonica uspona na Krivan bila kratka, isto toliko je i zahtevna, i bar dvaput toliko zanimljiva. Red izloženih stepenastih polica, pa red mini-kuloara visine pet-šest metara, pa red glatkih monolitnih stena gde su jedini oslonci i za noge i za ruke neravnine manje od centimetra, pa red previšenih kamenčina za izdizanje "na mišiće"... 

Markirana trasa možda i nije najbolje rešenje, sve zavisi od afiniteta i ličnog izbora, a broj kombinacija puta kojim se može stići do vrha je bukvalno neograničen, tako da ovo parče puta više deluje razigrano nego opasno, uprkos tome što za razliku od drugih vrhova ovde nema baš nikakvih sredstava obezbeđenja.





Na samom vrhu ima nekoliko obeležja, a najupečatljiviji je dvostruki krst od drveta, visok oko dva metra. Slovaci su ovo suštinski pravoslavno znamenje prihvatili sredinom IX veka, kad su preko Ćirila i Metodija primili hrišćanstvo, a iako su se već nekoliko decenija kasnije priklonili Rimu zadržali su ga do danas kao svoj nacionalno znamenje.

Osim krsta, na vrhu stoji i kamen sa dve metalne table, od kojih jedna svedoči o usponu znamenitog prosvetitelja Ljudevita Štura na Krivan u avgustu 1841. godine a na drugoj stoje stihovi kojima je otprilike u isto vreme nama manje poznat pesnik Mikulaš Donjani ovekovečio ovaj vrh.






Naravno, ni na Krivanu nema pečata, ali to nije ni bitno. Mnogo je bitniji onaj pečat koji ostaje u nama, neizbrisiv trag koji planina ostavlja na onima koje ona izabere da se popnu na vrh. Jer ma šta neki mislili, čovek nikad ne može pobediti planinu, može da pobedi jedino samog sebe, a priroda će uvek imati poslednju reč.

A na ovakvim mestima postaje jasno zašto su drevni narodi verovali da na visokim planinama žive bogovi i zašto su askete iz davnih vremena težile da se približe božanstvima upravo penjući se na planinske vrhove...

Zato po silasku (koji je obično teži od uspona, po nekom pravilu koje na Krivanu očito ne važi) ostaje samo da se zahvalimo planini i poželimo joj doviđenja, jer ćemo na ovakvo mesto uvek poželeti da se vratimo...



________________________


Sa svim svojim stazama i bogazama, vrhovima i dolinama, rekama i potocima, vodopadima i jezerima, šumama i gorama, Visoke Tatre zavređuju da im se posveti mnogo više vremena od pet dana, koliko smo mi imali na raspolaganju. Gledajući to ogromno prostranstvo, deluje kao da ni čitav život ne bi bio dovoljan.

Da mi ovog trenutka neko ponudi da se vratim, pa makar i ponovo na ove iste vrhove, ne bih dugo razmišljao. A to je i najbolji savet koji mogu da dam svakome kome se ovakva prilika pruži: ne razmišljajte previše!

Neće Tatre nikuda, biće one još dugo na istom mestu, ali naše vreme je ograničeno. Ipak, neke granice i postoje da bi se prevazilazile, naročito granice naših fizičkih i mentalnih mogućnosti, koje ćemo najlakše pomeriti baš u surovoj (ali prelepoj) prirodi.

Ja bar ne znam bolji način.




6 коментара:

  1. svaka ti čast prijatelju moj planinarski :)

    ОдговориИзбриши
  2. Poštovanje! Čitam Vaše tekstove, no ovaj Vam je zaista odličan.
    Bilo mi je zadovoljstvo pročitati tekst i vidjeti sjajne slike.
    O planinarenju ne znam mnogo, ali svaka Vam čast jer ovo je zaista bio podvig. Hvala Vam na predivnom psotu. Želim Vam mnogo sreće u daljim podvizima. Veliki pozdrav!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Vama na komentaru i podršci! Trudiću se da nastavim tako, i što se tiče akcija i što se tiče tekstova. Veliki pozdrav i sve najbolje!

      Избриши
  3. Odličan tekst i isto takve fotografije! Bravo!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala! Trudićemo se da bude još ovakvih izleta ubuduće, pa će biti i još sličnih tekstova. Hvala na komentaru i veliki pozdrav!

      Избриши