2. 3. 2015.

Povlen u magli


Poslednjeg dana februara 2015. godine, kao hladno zagrevanje pred premijeru Skyrunninga u Srbiji trkom na Avali odabrao sam Povlen. Promenljive najave vremena nisu sprečile petnaestak planinara da se upuste u ovu malu avanturu, a da li su očekivanja ispunjena to već zavisi od pojedinca. Moja svakako jesu.

Iako je prvo bilo najavljivano sunčano ali hladno vreme, a onda slaba kiša, jutro je osvanulo maglovito, a što je minibus bio bliže prevoju Debelo brdo to je i vidljivost bila manja. Mutno vreme ipak nije uticalo na vedro raspoloženje među učesnicima. Međutim, iako se Povlen ne svrstava u zahtevne uspone sneg uvek ume da oteža stvari, a u ovo doba godine ga tamo uvek ima.



Nakon kraćeg pešačenja do planinarskog doma i konsolidacije redova uz čaj i kafu, krećemo prvo do Velikog Povlena.

Zanimljivost vezana za Povlen je da vrhovi nose pogrešna imena: Veliki je najniži, a Mali Povlen najviši. Naime, u vreme dok još nije postojao način da se tačno izmeri nadmorska visina, lokalnom stanovništvu je Veliki Povlen izgledao kao najviši, pa je tako i dobio ime. Kada su vrhovi konačno izmereni, toponimi su već bili ukorenjeni i bilo je kasno da se menjaju...

Uspon do Velikog Povlena ne traje dugo, ali je konstantno u jačem usponu i zimi može da bude vrlo neugodan zbog oštrog kamenja koje vreba ispod snega. Najupornije ipak čeka nagrada u vidu fantastičnog pogleda sa vrha. Međutim, ovog puta se magla pobrinula da uživamo samo u usponu.

Veliki Povlen (1271 m.n.v.)
Pogled sa Velikog Povlena

Nakon Velikog krenulo se put Srednjeg Povlena, uskim i na pojedinim mestima krševitim grebenom, a potom naizmenično četinarskim šumarcima i prostranim livadama. Izlazak na vrh je malo duži, ali i dosta blaži nego na Veliki Povlen.




Još jedna specifičnost Povlena je i da, zbog drugačije orijentacije, svaki vrh ima drugačije vidike. Ipak, pogled koji smo mi zatekli na Srednjem Povlenu izgledao je identično kao i onaj sa Velikog...

Sam vrh je prostran, najprostraniji i naizgled najpitomiji od sva tri Povlena, a budući da se nalazi u sredini povlenskog masiva čini se da bi se sa njega možda najbolje mogla sagledati i druga dva vrha. Ali, tu teoriju ćemo morati da proverimo u praksi neki drugi put...


Srednji Povlen (1301 m.n.v.)
Pogled sa Srednjeg Povlena

Nakon spuštanja sa Srednjeg Povlena, a pre uspona na Mali, nailazi se na crkvu Svetog arhiđakona Stefana, novijeg datuma u stilu koji podseća na rusku sakralnu arhitekturu. A pošto se staza nakon uspona na Mali Povlen ponovo vraća do crkvice, ovo je savršeno mesto da oni kojima je dosta planinarenja sačekaju one kojima nije, ili da se prosto vrate do planinarskog doma, direktno širokim kolskim putem.




Kod crkve je trećina ekipa odlučila da ipak odustane od izlaska na Mali Povlen, zbog oštrog uspona i dubokog snega. Ostatak se popeo na vrh mnogo lakše i brže nego što je delovalo.

Naravno, ni najviši vrh Povlena nije pružio nikakav pogled, ali uživanje u savladavanju kosina nije izostalo.


Pogled sa Malog Povlena
Mali Povlen (1347 m.n.v.)

Plan je bio da se dve grupe ponovo sastanu na raskrsnici ispod Malog Povlena i da se zajedno pođe do Bedena, obližnjeg vrha kojeg jedni pripajaju Povlenu a drugi smatraju za samostalnu celinu. Ipak, zbog magle, dubokog snega i mraka koji se spremao ipak odlučeno da se tura ovde završi i da se krene nazad ka minibusu.

Međutim, deo ekipe je odlučio da ka Bedenu ipak krene kraćim, ali i teže prohodnim putem. Ka vrhu je krenula mala ali probrana ekipa, jer je trebalo izaći i vratiti se što brže. Nakon preskakanja reke Trešnjice (ispostaviće se, petnaestak metara od mosta koji smo zbog guste magle videli tek po povratku), probijanja kroz šiblje i trnje, gacanja kroz korito nekog potoka i prćenja snega dubine pola metra, sve u konstantnom jakom usponu i vrlo žustrim tempom, izlazimo i na Beden.

Za to smo bili nagrađeni pogledom u maglu sa svih strana.



Pogled sa Bedena (1256 m.n.v.)

Sve u svemu, akcija ne samo da je bila lepa, već je i plan ispunjen do kraja. Dan je završen u istoj veseloj atmosferi kao što je počeo.

Iza nas je ostala jedna prava zimska akcija, a ispred nas... Ko zna gde nas put sve vodi.

Za mene, prva sledeća stanice je Avala, a posle? Videćemo. U jedno sam samo siguran: biće to vrlo zanimljiva vožnja.