5. 8. 2014.

Korišćenje alternativnih izvora energije u Srbiji


Nakon što je pre nekoliko dana ministar rudarstva i energetike Republike Srbije Aleksandar Antić najavio poskupljenje struje i uputio apel građanima da počnu da razmišljaju o alternativnim izvorima energije, na ovu izjavu su se u javnosti (pre svega na internetu) mogli čuti uglavnom negativni odgovori.

Za dobar deo srpskog naroda alternativni izvori energije očigledno predstavljaju puku naučnu fantastiku, a stiče se utisak i da je mnogima nejasno koliko iznose investiciona ulaganja u prelazak sa tradicionalnih na nekonvencionalne izvore energije i koliko se zapravo isplati (ili ne) uvođenje novih izvora energije u jedno domaćinstvo.

Za početak, prvo bi trebalo definisati šta su uopšte alternativni izvori energije.

Alternativni izvori energije generalno se dele u pet osnovnih grupa: Sunce, voda, vetar, biomasa i geotermalna energija, a kod nas se ovi izvori često nazivaju i obnovljivi.

Ovo je tehnički pogrešan termin, jer su svi izvori energije koje poznajemo suštinski obnovljivi, samo je nekima potrebno srazmerno mnogo vremena za obnavljanje: recimo, da bi se obnovile svetske zalihe nafte potrebni su milioni godina, koje čovečanstvo po svoj prilici neće dočekati.

Drugi naziv, stalni izvori energije, uslovno je ispravniji, jer iako će i Sunce (a samim tim i sve ostalo navedeno) jednog dana prestati da postoji, taj dan je za nas toliko daleko da se bez bojazni može reći da će ovi izvori energije uvek postojati.


Iako je proizvodnja električne energije od kinetičke energije vode (putem hidrocentrala) kod nas odavno odomaćena, ostali načini dobijanja energije iz stalnih izvora još uvek su na nivou individualnih eksperimenata koje država tek sporadično podržava, i to više moralno nego finansijski. A zašto je to tako? Da bismo dobili odgovor na ovo pitanje, prvo moramo saznati nešto više o samim alternativnim izvorima energije.


Maksimalno iskorišćenje krova za postavljanje solarnih panela


Solarna energija podrazumeva korišćenje Sunčevog zračenja za dobijanje toplotne ili električne energije. Postoje mnoge naprave za iskorišćenje solarne energije, a najrasprostranjeniji oblici su solarni kolektori i solarni paneli.

Solarni kolektori služe za grejanje vode, a jedan takav sistem koji bi bio dovoljan za grejanje četvoročlanog domaćinstva uz potpunu eliminaciju upotrebe električnog bojlera košta ugrubo oko 1.500€, sa garancijom od pet godina.

Solarni paneli koji se sastoje od fotonaponskih ćelija služe za proizvodnju električne energije, a njihov kapacitet zavisi od snage fotonaponskih ćelija i površine panela: 100m² panela snage 1kW stvoriće oko 100kWh električne energije mesečno. Međutim, ovaj sistem ima nekoliko ograničenja. Kao prvo, može da radi punim kapacitetom samo u teoriji, kada je krov savršeno orijentisan ka jugu i kada u toku dana nema ni jednog minuta oblačnosti. Druga stvar je činjenica da većina domaćinstava nema dovoljnu površinu krova za instalaciju sistema koji bi u potpunosti zamenio tradicionalne izvore energije (da ne govorimo o stanarima višeporodičnih stambenih zgrada), a treća stvar je cena, o čemu će više reči biti kasnije.




Hidroenergija se u praksi koristi od pamtiveka, ali se od skoro svrstava u alternativne izvore energije, zato što predstavlja jedan od ekološki najčistijih načina iskorišćenja stalnih prirodnih resursa.

Za dobijanje električne energije koristi se već više od sto godina u svim krajevima sveta. Srbija je bila jedna od prvih zemalja u svetu koja je prešla na ovaj način dobijanja električne energije, a hidrocentrale i danas čine značajan deo energetskog sistema.

Glavnu alternativu sistemu Elektrodistribucije čine mini-hidrocentrale, koje se na srpskim rečicama potocima pojavljuju već od šezdesetih godina prošlog veka. Ograničavajući faktor ovog sistema je protok vode, koji na manjim tokovima jednostavno nije dovoljan za elektrifikaciju jednog domaćinstva. To ipak ne sprečava bahate investitore da zarad minimalnog profita od prodaje energije državi pakuju u cevi čitave reke...




Eolska energija (energija vetra) smatra se za ekološki najprihvatljiviji način dobijanja električne energije, jer sam po sebi praktično nema štetnih uticaja na životnu sredinu.

Eolske turbine (ili vetroturbine) moguće je postaviti bilo gde, ali su u vetrovitim područjima (logično) najefikasnije. Ipak, i one imaju nezanemarljive mane, od kojih su najveće to što se proizvode "prljavom" tehnologijom, uz vrlo visoku inicijalnu cenu, koja period otplate investicije čini praktično dužim od veka trajanja turbina, zbog čega je sa ekonomske strane ovakav način stvaranja energije suštinski besmislen...




Biomasa je noviji naziv za materiju biljnog ili životinjskog porekla koja se koristi za dobijanje energije, mada se neki materijali koji se danas svrstavaju u biomasu koriste hiljadama godina, kao na primer ogrevno drvo.

Prednosti ovog izvora energije su samo relativne, jer je biomasa manje štetna od nafte i uglja iako i sama predstavlja značajan izvor ugljen-dioksida, sumpor-dioksida i metana koji svaki na svoj način štete Zemljinoj atmosferi.

Osnovne mane biomase su sporija obnovljivost i niži energetski kapacitet u odnosu na druge alternativne izvore, kao i srazmerno veći skladišni prostor u odnosu na druge izvore energije, što je čini nepodesnom za upotrebu u gradskim uslovima.




Geotermalna energija predstavlja toplotnu energiju dobijenu iz unutrašnjosti zemlje, što može biti na dva načina.

Prvi je crpljenje energije iz podzemnih rezervoara termalne vode, što je isplativiji i upotrebljiviji način, ali ga ograničava to što se ovakvi rezervoari ne nalaze baš svuda.

Drugi način, koji je moguće iskoristiti bilo gde, služi se toplotom same zemlje, ali je manje upotrebljiv jer se može iskoristiti samo za individualne stambene objekte i to uz relativno velike troškove.

I u jednom i u drugom slučaju ne može se izbeći i upotreba električne pumpe, koja ipak troši nešto manje struje od klasične pumpe za centralno grejanje.



A sada, reč-dve o ceni.

Iako dobavljači različito formiraju cene, solarni paneli, vetroturbine i mini-hidrocentrale za upotrebu u privatne svrhe generalno koštaju oko 1€/W. To znači da je za jednu malu centralu snage 10kW, koja može u potpunosti da snabdeva jedno domaćinstvo električnom energijom (uz sva ograničenja), potrebno uložiti oko 10.000€. Ukoliko se dobijena energija koristi samo za snabdevanje domaćinstva, ovaj ulog se isplati za petnaestak godina.

Međutim, ako centrala ostvaruje višak električne energije, moguće je sklopiti ugovor sa Elektrodistribucijom za otkup viška ostvarene energije, u kom slučaju korisnik sam nabavlja neophodnu opremu za vraćanje viška struje u državni sistem. Cena otkupa kreće se oko 0,21€/kWh, a centrala snage 20kW sa ovom opremom košta i preko 40.000€. Ipak, ko ima sredstava za ovakvu investiciju može da očekuje njen povrat za 7-8 godina, a nakon toga čistu zaradu od oko 6.000€ godišnje.

Naravno, sve to važi za idealne uslove eksploatacije, i naravno za centrale manje snage. Jače centrale logično koštaju mnogo više, ali i ostvaruju veće količine energije a samim tim i veći profit, što je osnovni interes njihovih investitora, pogotovo ako proizvodnja nema realnih gubitaka, odnosno ako se čitava proizvedena količina proglasi za "višak", što se i dešava u većini slučajeva mini-hidrocentrala na planinskim rekama Srbije.



Sa biomasom i geotermalnom energijom stvari stoje malo drugačije.

Biomasa je relativno jeftina (kubni metar piljevine može se nabaviti i za 0,5€), ali je upotrebljiva skoro isključivo u seoskim i prigradskim uslovima. Presovani komadi biomase (briketi, peleti, itd.) koštaju znatno više, uglavnom oko 100€/m³, ali su i ekonomičniji za skladištenje i imaju veći energetski kapacitet.

Sa druge strane, instalacija sistema geotermalnog grejanja naplaćuje se po dubini kopanja, koje se kreće oko 50€/m, na šta treba dodati i cenu pumpe od oko 10.000€. Ako se zna da se ovakav sistem ukopava i do 200m dubine, kao i da kasnije svejedno mora da koristi električnu energiju za pokretanje pumpe, jasno je da se period amortizacije geotermalnog grejanja meri decenijama...




Zaključak cele priče? Ukratko: Ko ima daće mu se, ko nema uzeće mu se i ono što ima.

Sve dok ne postoje ozbiljne državne subvencije za prelazak na alternativne izvore energije, ministri mogu samo da pričaju u vetar. Prosečnom Srbinu će sve ovo i dalje ostati naučna fantastika, a one sa natprosečnim primanjima ionako ne brine porast cene električne energije.

Ipak, nije sve ni tako sivo. Skromnija domaćinstva još uvek mogu da računaju na jeftinije naprave tipa "uradi sam" kojima mogu da iskoriste neke od ovih izvora energije da makar malo smanje račune. Primitivni solarni bojleri i pećnice, kolektori od pivskih limenki, ručne prese za briketiranje biomase, samo su neke od njih...



3 коментара:

  1. ''...ministri mogu samo da pričaju u vetar.'', koji ne znaju da shvate, a kamo li da se pozabave njime u vidu vetrogeneratora.... kao jednog od stalnih izvora eng.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Kod nas je simptomatično da se za odgovorne stručne pozicije biraju ljudi koji nisu od struke, ne bi li oni iznad mogli lakše da ih kontrolišu. Takva je situacija i sa građevinarstvom. Žalosno je reći da je najveći pomak u zakonskoj regulativi građevinarstva u poslednjih mnogo godina napravljen dok je ministarstvo prostornog planiranja vodio pedijatar Dulić...
      Sad tek počinje da isplivava kolika je prevara bila "Veljina legalizacija", kad ljudi masovno počinju da se pitaju kako to da se od njih traži da legalizuju bespravno podignute objekte kad su ih već jednom legalizovali. A nikome nije prijatno da čuje da je naseo na baljezgarije pijanog Velje koji ima veze sa građevinarstvom otprilike koliko zidar Crnotravac ima sa kvantnom mehanikom...

      Избриши
  2. Ja još uvek držim da je grejanje na pelete najbolja opcija što se tiče grejanja i omera cene i iskoristivosti

    ОдговориИзбриши