22. 7. 2017.

Gaidaros


Put vijuga naizgled neizbrojivim serpentinama u beskraj. Farovi su nam jedino svetlo, uz odblesak mesečine sa mora koje je još uvek daleko ispod nas. Taman pomislimo da smo stigli do kraja, kad asfalt zavrne na neku desetu stranu.

Kad konačno dalje više nema puta, još treba sići do obale odronjenom padinom koja je sve osim staze, postaviti šatore u mrklom mraku. Zaspati uz zvuk talasa već nije nikakav problem.

Dobrodošli na Gaidaros.


Od Katizme, najpristupačnijeg i najuređenijeg izletišta na Lefkadi, Gaidaros deli svega nekoliko stotina metara. Ova razdaljina može se preći prašnjavim kolskim putem ili uz samu ivicu vode, šljapkajući po plićaku uz stene koje odvajaju ove dve po karakteru dijametralno suprotne plaže.

Na Katizmi, ispred reda terasa kafića i restorana, suncobrani i ležaljke poređani "pod konac"; na Gaidarosu, nekoliko šatora razbacano svaki na svoju stranu, tu i tamo poneki kupač, uglavnom naturisti. 

Divljina, koliko je to danas moguće.





Ima nečeg iskonskog u spavanju pod zvezdanim nebom, makar nas od istog i delila dva tanka sloja platna. Otvoriti oči i otkotrljati se desetak koraka po već vrelom pesku do najvećeg umivaonika koji priroda ima da nam ponudi, privilegija je koju danas malo ko može sebi da priušti, i to ne u finansijskom smislu.

Ma koliko bili nerazdvojni od spravica savremene tehnologije i povremeno zavisni od blagodeti komfora civilizacije, neke od nas će uvek radije privlačiti makar i prividna robinzonština nego štancovani algoritmi soba-plaža-soba-restoran-soba-šetnja-ponovi...





Nikos radi u ugostiteljstvu preko dvadeset godina. Kaže da mu je oduvek bio san da otvori bar na samoj plaži. Kad je kupio komad ove zemlje, prijatelji su mu rekli da tu ne može da priđe ni magarac. Onda se zainatio da baš tako nazove kafanu: Γάιδαρος - Magarac.

Na kamenim temeljima davno urušene kuće napravio je nadstrešnicu od drveta koje je pronašao kojekuda, sklepao sâm svoj komadić raja. Tek kasnije je od lokalaca saznao da se ceo taj deo obale oduvek zvao baš - Gaidaros, po steni koja izgleda kao magareće uši koje izviruju iz mora...

Duh nekih mesta je jednostavno suviše jak da bi istrpeo bilo kakve improvizacije.




Ispred kafića Nikos je uredio i mali deo plaže, postavio suncobrane i ležaljke. U toaletima su tuševi, sa vodom koja stiže slobodnim padom iz plastičnih kontejnera iznad kafane i ponekad se ugreje do neprijatno pretople.

Za razliku od drugih kafića slične koncepcije, kod Nikosa su suncobrani, ležaljke i tuševi besplatno dostupni svakome, bez obzira da li je gost lokala ili ne. A onda je valjda nekako logično da se popnemo gore na kafu, sok i radler, da dopunimo baterije telefona i obrnemo partiju bekgemona pod krošnjom velikog belog duda, dok nam se pod nogama motaju druželjubive grčke mačke.





Stavros radi u kafiću tek od ovog proleća, ali je već kao riba u vodi. Godine konobarisanja čine svoje. Kuva strašnu (grčku!) kafu, sa dva prsta soca. Širok osmeh, guste crne kovrdže, brada od nedelju dana, iz aviona bi se pogodilo da je Grk. Tip s kakvim je teško ne sprijateljiti se na prvu loptu.

Pita me za moje "grčko ime" i ispostavlja se da sam ja jedini iz društva čije ime nema prevod na grčki. Kažem mu da i njegovo ime ima prevod na srpski: "Kreee-sta", smeje se dok sriče. "Prokleti Krsta Krstić", nadovezuje se Marko i objašnjava štos iz danas skoro zaboravljenog crtaća. Stavros tako ostaje Krsta.




Na dnu gepeka napakovanog do tačke pucanja naguran je kotlić, na Markovo insistiranje. Rekao je da ćemo se kajati ako ga ne ponesemo, i moram da priznam da je bio u pravu. Nije da bismo ostali gladni i bez njega, ali za još malo sjajne zabave oko vatre bismo svakako ostali uskraćeni.

Pakovanje mesa: četiri evra; luk: dva evra; paprike: dva evra; paradajz: dva evra; krompir: evro i po; miris toplog kuvanog jela koje se krčka u tri ujutro: neprocenjivo.

A pošto su nam momci iz kafane nesebično izašli u susret dozvolivši nam da se poslužimo njihovim frižiderom, nekako je sama po sebi došla odluka da ih jednom i iznenadimo večerom.



Dok sakupljamo pored puta odlomljene grane za loženje, prilazi nam jedan suvonjav čovek, pozdravlja nas na srpskom i nastavlja na engleskom: "Znate, ovde je strogo zabranjeno loženje vatre. Velika je opasnost od požara, zbog rastinja. Tu gore je bio i znak, ali ne brinite, ja sam ga skinuo. Pa ako vas neko pita, niste znali."

Bez obzira na utešno saznanje, bilo je to najparanoičnije kuvanje ikada: u svakom prolazniku videli smo policajca u civilu, a svetla svakog automobila na putu daleko iznad u brdu kao da su pripadala vatrogasnom kamionu...




Kasnije u kafani, dok sedimo oko tanjirâ sa slatkastim paprikašem od svežeg povrća i mesa iz pakovanja za suvlaki, Nikos i Stavros se smeju.

"To je Jorgos", kažu uglas. "On je to stvarno uradio. Znak nije izdržao ni 36 sati."

Pitamo Nikosa kako Grci zovu drvo duda. "Muro", odgovara, "neki ljudi od toga peku rakiju." Pružam mu unapred spremljenu flašu sa ćaletovom dudovačom, spakovanu da se nađe. Odmah trči da je stavi u frižider, da se što pre ohladi da nazdravimo. Piće je za sve na račun kuće. Υγειά μας!




Noć je prekratka za sve teme. Grci obožavaju priče o politici, naročito o svojim susedima; Stavros ne propušta priliku da ukaže na ironiju u tome što je njegova vutra "koja spaja Srbe i Grke" zapravo albanska... Lagano zaokrećemo razgovor u drugom pravcu. Raspravljamo da li je bolji vokal bio Fredi Merkjuri ili Pol Rodžers. Diskutujemo o sazvežđima (Nikosova devojka se zove Afrodite, po zvezdi, kaže; "srpsko ime" bi joj bilo Danica, razmišljam), pa se spuštamo na zemlju, preporučujemo jedni drugima mesta koja obavezno treba posetiti. Izlišno je pitati Nikosa i Stavrosa koje im je omiljeno mesto na Lefkadi.

"Lefkada je samo zapadna obala", kaže Nikos ozbiljnijim, reflektivnim tonom. "Istočna obala, to nije Lefkada."

Slažemo se da je prava lepota Lefkade u divljini, a na istoku je više skoro i nema. A nestaje polako i na zapadu. U nekoliko dana dok su nastajale crtice za ovu priču, duž puta uz obalu kod Gaidarosa pobijene su drvene bandere, a poslednjih dana našeg boravka razvlače se i žice za struju.

Nikos sanja dan kada će moći da ustane ujutro i sve uključi samo na prekidač, umesto da se zamajava sa agregatom; u opštini su mu obećali da će to biti ove godine. Put je do Katizme prosečen skoro do kraja, a posle struje proći će i asfalt.

"Svi ovi placevi uz put su privatni", kaže Nikos, "i kad dođe struja ljudi će doći da grade". Dvadeseti vek stiže i na Gaidaros. Nisam siguran koliko je to dobra stvar.




Svojom neutaživom potrebom da kapitalizuje na svemu u čemu se uživa, Čovek je već uništio toliko jedinstvenih lokaliteta širom planete, ne želeći da shvati da neka mesta privlače namernike baš svojom neuređenošću i sirovom lepotom.

Da li će se to dogoditi i ovde? Iskreno se nadam da neće.




Gaidaros nije jedno od onih mesta u koje se čovek zaljubi na prvi pogled. Ne, ovaj pesak i ovi talasi polako se uvlače pod kožu, a kad se nešto tako prišunja iz potaje onda obično tu ostane jako dugo. 

Prvobitni dogovor bio je da ovde ostanemo par noći, pa kad nađemo neko drugo zanimljivo mesto da preselimo logor negde dalje. Šesnaestog dana, dok pakujemo šatore za povratak kući, sigurni smo da ćemo se vratiti i sledeće godine.



Samo, da li će Gaidaros i tada izgledati isto ovako, ili smo uhvatili poslednji voz pre nego što demon civilizacije još čvršće stavi šapu na magarca sa Lefkade? Videćemo...

Prvom sledećom prilikom. Uskoro. Još samo trista pedeset i koji dan...




2 коментара:

  1. Анониман19/8/18 19:39

    Fenomenalne fotografije i odličan opis kao i uvek, zaželeh da probam te palačinke iz kotlića! Pozdrav, Olgica

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Nažalost, ove godine ništa od kotlića. Posle požara od letos uvedene su dodatne mere protivpožarne zaštite i celu noć plaže nadleću dronovi u potrazi za vatrom i dimom... Nisam čuo da je neko konkretno imao problema sa zakonom, ali nekako nismo hteli baš da proveravamo na svojoj koži... Nekom drugom prilikom. :)

      Избриши