10. 4. 2017.

Vršačke planine, po ko zna koji put - Treking: čemu sve to?


Po nekima najatraktivnija, po drugima najteža, objektivno verovatno najbolje organizovana akcija sa odrednicom "treking" kod nas - trka na Vršačkim planinama održana je po šesti put. Meni četvrto učešće, svaki put na najdužoj stazi, svaki put skoro istim putevima, svaki put skoro ista ekipa, čak i isti vremenski uslovi, pa bi se reklo da nemam više ni o čemu da pišem. Ipak, inspiracija je čudna zverka, nekad je loviš bez uspeha a nekad se sama uhvati u zamku i čeka. Pa eto otuda i ovih par reči...

Poznajem jednog planinara čija filozofija je da nikad ne ponavlja akcije. Ako baš ne mora, ne ide dva puta na istu planinu, a ako mu se baš i desi gleda da ne ide na isti vrh ili bar ne istom stazom. Kaže, planeta je tako velika a mi imamo tako malo vremena da vidimo sve. Pa iako moram da priznam da i sâm želim da vidim što više mogu, eto mene četvrti put na istoj vršačkoj stazi.



Stidljivi krov Vojvodine

Ista meta, isto odstojanje, iste staze, isti vrhovi, iste šume, iste livade, ista sela, isti manastiri... Neka lica se menjaju, neka se pojavljuju iz godine u godinu. Ljuti rivali na stazi pozdravljaju se kao stari prijatelji, džentlmenski, jer iako ovo jeste trka svako ko je ovamo došao samo zbog takmičenja očigledno je promašio sport. Cilj trekinga će uvek biti pobeđivanje samo jedne osobe - sebe.






U neko davno vreme kad sam pravio svoje prve planinarske korake, jedina akcija na ovim prostorima koja bi se mogla nazvati trekingom (u smislu u kom danas koristimo tu reč) bio je Fruškogorski maraton. Pre nego što je Fruškogorski postao ultramaraton, pa ultra plus, pa ultra ekstremni, postojao je samo jedan Veliki maraton od famoznih 81,3 km. Dobro sam upamtio decimalu sa diplome koju sam prvi put dobio sa nepunih sedamnaest leta. A postojao je i slogan koji je počinjao rečima: "Zamislite 20 fanatika-maratonaca koji trče po brdima 81km!" Istini za volju, Fruškogorski je bio i ostao jednom godišnje, nisu svi ni tada trčali (nismo svi ni tada trčali), pa ne trčimo svi ni sada (bar ne sve vreme), ali zamislite sada 200 fanatika-maratonaca koji iz nedelje u nedelju trče po brdima 30-40 kilometara. Malo li je?

Odgore se bolje vidi magla


Neko bi se zapitao čemu sve to? Čemu ustajanje u cik zore, nekoliko sati vožnje, pa još nekoliko sati pešačenja, trčanja, uspona, spustova, znoja, bolova, grčeva, pa opet sati vožnje i povratak kući u sitne sate, i tako nekad iz nedelje u nedelju... Čemu to beskrajno čistilište? Iskren da budem, zapitam se i ja ponekad. Ali nekim stazama, među kojima je i vršačka, ne. Jer koliko god ova staza bila naporna i ponekad monotona, jedna stvar se uvek menja.

More trekeri, ne gaz'te oranja!






Svaki put na cilju u Vršcu je neki drugi, za nijansu bolji ja. Planina menja sve nas. Nemoguće je proći kroz iskustvo koje bi svako relativno normalno ljudsko biće opisalo kao psihofizičku torturu i ostati isti. Mnogi bi rekli da je u ovakvim trkama nemoguće uživati, (pa znam i neke koji posle jedne od ovakvih staza nikad više nisu otišli na planinu), a ja kažem da je nemoguće išpartati trideset i kusur kilometara po šumama i gorama sa osmehom na licu i biti negativac. Mazohista da, ali ne i negativac.






Pa kad se podvuče crta i podele medalje i diplome, svi smo mi na kraju pobednici. Jednako oni sa postolja kao oni koji su se jedva dogegali pred zatvaranje staze. Kome to nije jasno, taj onda nikad neće shvatiti ideju trekinga i čemu sve to. Jer počasti dođu i prođu, a iskustva ostaju zauvek. I mada treking jeste za svakoga i svako jeste za treking, neće se svako vraćati istim stazama iznova i iznova. Da li smo mi koji se vraćamo drugačiji, možda luđi od drugih, to ne znam. Uostalom, nije ni bitno. Bitno je ono što ostaje u nama, a što se ne dâ tako lako uhvatiti u reči. Zato ćemo se verovatno uvek i vraćati.




Svaka planina ima svoje atrakcije, bili to zahtevni vrhovi ili obične klupice uz uređenu stazu oko kojih trčkaraju deca. Neke planine su pravi praznik za sva čula, vatromet boja, zvukova i mirisa. Međutim, postoje planine sa nekom posebnom magijom koja se može osetiti samo tabanima. Među njima su i Vršačke. Ko taj krug nije prošao, neće ni znati odgovor na pitanje čemu to, a odgovor je za svakoga nešto drugo i svako svoj odgovor mora pronaći sam. A ako još uvek niste počeli da ga tražite, ja stvarno ne znam šta čekate.

Pobednici, svi mi

Dopada Vam se ovaj tekst? Pratite perpetuuM Mobile i preko Facebooka.

2 коментара:

  1. Poštovanje! Odličan tekst!Kažem ovako: Postoje putevi koje možeš prijeći mnogo puta ali oni su opet i iznova drugačiji! Sa razlogom se čovjek vrati na određena mijesta, i uvjek nauči nešto novo o sebi( u vašem planinarskom podvigu i o planini) i ljudima. Pozdrav!

    ОдговориИзбриши