27. 2. 2017.

Na Trem bez treme, sa eventualno par trauma (Zimski uspon 2017.)



Uspon na Trem, najviši vrh Suve planine, važi za jedan od kondiciono najzahtevnijih u Srbiji, a poneki planinar će ga izdvojiti i na prvo mesto ove nezvanične liste.

Naravno, ono što je teško i u letnjim uslovima u zimskim može biti samo još teže, pa tako mnogi zimski uspon na Trem stavljaju u rang visokogorskih uspona, iako Suvoj planini fali skoro dvesta metara visine da bi se mogla nazvati visokom. Ali pošto pravi planinari vole izazove, zimski uspon na Trem je i jedna od najpopularnijih akcija u Srbiji, koja se tradicionalno održava već pune dve decenije.


Prvi zimski uspon na Trem (1810 metara nadmorske visine) održan je 1997. godine, iste godine u kojoj sam ja napravio svoje prve zvanične planinarske korake (nezvaničnih je bilo i ranije), na Fruškogorskom maratonu.

Doduše, većim delom svih onih godina koje su prošle u međuvremenu bio sam posvećen nekim drugim stvarima u životu (nekim pravim, nekim pogrešnim, kako to uvek biva), ali našlo bi se tu uvek mesta za planinu ili dve godišnje. Zato mi je prosto neverovatno da mi je Suva planina došla na dnevni red tek sada.




Na zimski uspon na Trem nakanjujem se već neko vreme, ali već godinama nikako da mi se sklope sve kockice.

Nije to moralo da bude baš kad se organizuje republička akcija, štaviše u poslednje vreme sve teže trpim te planinarske cirkuse, ali u sopstvenoj režiji bi mi to bilo prilično neisplativo, a većina ljudi koje znam tempira upravo tradicionalne uspone, pa i to u nekim aranžmanima koji meni baš i ne odgovaraju. 

A i posle aktivno provedenih praznika čovek se zaželi malo lenčarenja, ali kad je jedna poruka dovoljna za promenu planova onda ta želja izgleda i nije toliko jaka. U sredu je pao prvi dogovor, u četvrtak je kompletirana ekipa, u petak uveče po kiši biblijskih razmera stižem u Beograd odakle krećemo u subotu rano ujutro.




Gornja Studena, odakle kreće staza ka Tremu, mesto je gde Bog nije rekao "laku noć" nego "doviđenja i hvala na svim ribama".

Prema poslednjem popisu, sela Gornja i Donja Studena zajedno imaju preko 700 stanovnika, u šta je teško poverovati kad se pogleda kako izgleda većina kuća u ovim naseljima. Prvi i poslednji utisak je pustoš...

Čak se i izletište Bojanine vode svodi samo na planinarski dom i dve-tri nedovršene vikendice, kao da ovim krajem ne dominira jedna od najatraktivnijih srpskih planina, na kojoj se održava više poznatih i uvek dobro posećenih akcija.




Jedna od karakteristika ove akcije koju ističu iskusniji "tremaroši" je da su se vremenske prilike za sve ove godine retko kada ponavljali iz godine u godinu, pa je tako prošle godine bila prava zimska mećava, godine pre toga sunčano sa mnogo snega, pre toga vedro i suvo, i tako dalje.

Ove godine prognoza je obećavala dosta padavina veče pred uspon, pa onda oblačan i suv dan; kao i obično, meteorologija je ispunila obećanje samo delimično.




U Gornju Studenu stižemo oko pola devet; kasnimo na svečano otvaranje manifestacije, ali ne i da se prijavimo za uspon.

Upisujemo se u knjigu učesnika i odmah dobijamo pečat uspona u planinarsku knjižicu. To mi se baš i ne dopada - mislim da su ti pečati simpatična uspomena, ali ne volim da ih uzimam unapred niti da imam u knjižici pečate vrhova na kojima nisam bio (mada poznajem neke koji i to vole). Jednom pečatirana knjižica mi je samo obaveza da uspon i završim, ali nije da motiva fali, naprotiv.




O zimskom usponu na Trem naslušao sam se svakakvih priča, a reči koje su se njima najčešće ponavljale su "zahtevno" i "teško". Dok lagano šetamo kolskim putem od Bojaninih voda ka grebenu Suve, presabiram se u glavi i oštrim se za težak uspon.

Po putu ima vrlo malo leda, strma severna padina planine je sva pod snegom, dok greben i vrh sakriva gusta magla i dok slušam kako vetar fijuče iznad krošnji mogu samo da pretpostavim kako staza tamo izgleda.



Deo ekipe koja se dogovarala za odlazak na Trem očigledno se uplašio nevremena, pa je knjiga spala na tri slova: osim mene tu su još i Sofia (kao inicijator cele priče) i Danijel, s kojim smo prošle godine penjali Rtanj u sličnim uslovima, nedelju dana pre tradicionalnog Božićnog uspona.

Na putu se držimo zajedno, ali već kad stupamo na izuzetno klizave zemljane stepenice koje oštro vuku ka stazi duž severne strane planine postaje očigledno da sam brži od njih - Danijel je prehlađen i u slabijoj formi, a Sofia odlučuje da se drži uz njega. Ma koliko želeo da svi izađemo na vrh zajedno, noge me same vuku brzinom koja njima najviše odgovara. Pravim pauze svaki čas, sve duže ih čekam na jakom vetru i na kraju se dogovaramo da ih sačekam na grebenu. Usput srećem neka poznata lica, kažu da na čistini duva još jače pa se vraćaju nazad...

Ako je neko strmu i klizavu utabanu stazu i shvatao olako, dve deonice obezbeđene užetom (pre će biti iz psiholoških razloga nego iz realne potrebe, ali svejedno) pred sam izlazak iz šume na greben kažu da je vrag odneo šalu.





Međutim, onog trenutka kad se izađe na prevoj Devojački grob (1311 m.n.v.), vetar staje i subjektivni osećaj temperature naglo raste. Odavde bi trebalo da se vidi ceo put do vrha, ali magla dozvoljava pogledu da odluta svega par desetina metara.

Čekam i ovde desetak minuta ali se opet brzo hladim pa odlučujem da poslednjih petsto metara uspona obavim sam. Duž grebena nema snega, očito ga je vetar razduvao poslednjih dana, samo se stazicom cedi masno crno blato.




Vrh Trem dobio je ime po karakterističnom izgledu: severna strana grebena planine od Devojačkog groba ka istoku kao da je odsečena nožem i bukvalno izgleda kao trem nad vertikalnim kamenim zidom visokim više stotina metara.

Na pojedinim mestima staza ide uz samu liticu, što zahteva pojačan oprez, naročito u zimskim uslovima kada se na vrhu litice formiraju snežne strehe koje izgledaju kao čvrsto tlo a zapravo vise u vazduhu. 

Čuvena priča sa Trema koja opominje na opasnost snežnih streha vezana je za zimski uspon 2010. godine, kada je jedna mlada beogradska planinarka propala kroz sneg i pala stotinak metara niz liticu; ipak, ova priča ima filmski hepiend, jer je devojka prošla bez povreda opasnih po život, a dve godine kasnije se i udala za jednog od svojih spasilaca - na vrhu Trema, kako drugačije.




Na sreću, ili na žalost, ove godine snega duž grebena skoro i da nije bilo, tek negde u zavetrini i senci, tako da je uspon do najviše tačke planine protekao bez mnogo proklizavanja, ali i bez atraktivnih vizura. Na stotinak metara do vrha konačno ima i malo snega, ali počinje i da duva jak vetar.

Oko kamenog obeležja stoje grupice, uprkos hladnoći sledi veselje, nazdravljanje, fotografisanje, užina...

Zahtevno? Teško? Sve su to sasvim relativni pojmovi.

Ako mi je išta palo teško, to su onda prizori napornih planinskih manekena i maratonskih foto sesija sa obeležjem vrha, u svim zamislivim pozama i kombinacijama...





Okrećem se i gledam na drugu stranu, isključujem graju.

Pogled sa vrha ne postoji. Iza litice Trema je ništavilo. Stojim na ivici s vetrom u lice i pokušavam da razaznam granicu između slojeva oblaka, a osećam se kao na kraju sveta.

Nigde se čovek ne može osetiti toliko sićušno i nebitno kao na vrhu planine, i svima onima koji u tom trenutku ne osećaju makar malo strahopoštovanja prema silama prirode nije ni mesto u oblacima...




Odlučujem da sačekam ostatak grupe, pa se vrzmam po vrhu nekih pola sata. Vetar je ipak jači od mene, i u jednom trenutku više instinktivno nego svesno krećem nazad.

Sleđenim prstima jedva obuhvatam drške štapova, nabadam nogu pred nogu. Desetak minuta kasnije, stazom ka vrhu stiže Sofia; Danijel je na polovini grebena odustao, a ona je među poslednjima kojima su čistači dozvolili da krenu od Devojačkog groba ka vrhu. Iako je jedva prošlo podne, vidljivost je smanjena i sve deluje kao sumrak.

Mimoilazim usput nekoliko grupa Gorske službe spasavanja - sudeći po količini posla koji su imali, uspon nije bio nimalo bezazlen, bar za one koji su ga olako shvatili i krenuli u naivnoj opremi. Srećom, moj dan se završava sa samo jednim blažim padom i dva proklizavanja sa zadržavanjem na štapovima...




Na spustu sa grebena izlazim konačno iz oblaka i najednom pogled puca ka severu, ka dolini Nišave i Svrljiškim planinama, ali i ka istoku i ostatku grebena Suve čiji vrhovi su i dalje u oblacima...

I dok dlanom o dlan, eto me u planinarskom domu. Niško pivo, koje se ponovo proizvodi posle višegodišnje pauze, nikad mi nije bilo među omiljenima, ali nikad nije ni prijalo kao sad...




Čovek je živ dokle god ima želje i radi na tome da ih ostvari, ma koliko velike ili male bile.

Ne mogu da kažem da mi je Trem bio jedna od većih, ali jedna stvar sa bucket liste je precrtana. Ostalo ih je još sasvim dovoljno za tri života, ali ne žurimo nikuda. Bar će planine uvek biti tu, neke da im se iznova vraćamo a neke da ih po prvi put otkrivamo.

Što se tiče Trema, prvi put je prošao sasvim korektno, sa tek malo traumatičnih trenutaka koje sa sobom nosi jedna tradicionalna republička akcija ,i taman dovoljno nedorečeno da ostane i želja za ponovnim usponom.

Nadam se uskoro, i sa mnogo manje gužve na stazi. Valjda je i to moguće.




2 коментара: