30. 11. 2014.

Stogodišnjica Kolubarske bitke


Kolubarska bitka je bila najznačajnija bitka između Srbije i Austrougarske u Prvom svetskom ratu. Vođena je od 16. novembra do 15. decembra 1914. godine na frontu dugom preko dvesta kilometara, uglavnom oko reke Kolubare. Okončana je uspešnom protivofanzivom srpske vojske protiv brojnije i bolje opremljene austrougarske vojske, a taktička rešenja koja je primenio zapovednik srpske vojske vojvoda Živojin Mišić dugo su bile nezaobilazan predmet izučavanja u vojnim školama širom sveta.

Povodom obeležavanja stogodišnjice Kolubarske bitke, 29. novembra 2014. godine održana je i republička planinarska akcija u organizaciji PSD Ćira iz Lajkovca.


Moram priznati da od ove akcije nisam očekivao ništa spektakularno.

Staza duga dvanaest i po kilometara i planirano vreme prelaska od celih šest sati obećavali su jednu presporu šetnju po najavljenoj kiši, što nikako nije moje viđenje uživanja u prirodi. Ipak, u nedostatku boljih aranžmana odlučio sam da iskoristim to što je PK Borkovac imao organizovan prevoz...

I, iskreno - dobio sam šta sam očekivao...

Lajkovačka pruga

Prva stvar koja je svima odmah postala jasna je da se na poziv na akciju odazvalo mnogo više ljudi nego što je iko očekivao. Organizatori su planirali oko petsto učesnika, za svaki slučaj odštampali osamsto učesničkih knjižica, a na startu se pojavilo preko hiljadu planinara iz cele Srbije!

Iz Vojvodine su se odazvali samo klubovi iz Rume i Zrenjanina, što u suštini i nije iznenađujuće. Hteli mi to da priznamo ili ne, na manifestacijama sličnog povoda često se vidi jedna jasna kulturološka razlika između severnih i južnih delova Srbije razdeljenih Savom i Dunavom: dok je južnije tradicija sećanja na I svetski rat mnogo jače ukorenjena, sever je prema ovom periodu istorije uglavnom indiferentan; istovremeno, sa II svetskim ratom stvari stoje potpuno obrnuto.

Pozadina ovog fenomena je uglavnom ideološka (opet, hteli mi to da priznamo ili ne), i ma koliko se trudili stiče se utisak da ta razlika nikad neće u potpunosti nestati... Daleko od toga da se nismo osećali dobrodošlim, ali prosto smo imali utisak da su mnoge južnije kolege bile iskreno iznenađene što uopšte vide nekoga iz "prečanskih" krajeva...

Manastir Bogovađa
Crkva Svetog Đorđa iz 1852. godine


Uopšte nisam ljubitelj sporih akcija na kratkim stazama, i uglavnom mi je psihički naporno da razdaljinu koju bih inače prešao za dva sata prelazim za tri puta duže vreme... Mada, istini za volju, ovog puta (pre)dugo vreme prelaska staze nije planirano zbog slabijeg tempa pešačenja već zbog prigodnog programa koji je održan na tri od šest kontrolnih tačaka i zbog nekoliko "uskih grla" na stazi, o čemu malo više kasnije.

Ako ništa drugo, bar je otvaranje akcije bilo upečatljivo. Predstavnik organizatora pozdravio je okupljene nadahnutim govorom, i kolona je krenula od manastira Bogovađa uz zvuke srpske trube sa razglasa. U boj, u boj, krenite junaci svi...

Stari konak manastira Bogovađa, u kom je 1805. godine zasedao
Praviteljstvujušći sovjet - vlada Karađorđeve Srbije


Nije trebalo mnogo vremena do prvih uspona i ubrzo je postalo jasno da ovde nema govora o "zanemarljivoj visinskoj razlici", kako su neki najavljivali pred akciju.

Nisam imao GPS pri ruci, ali sam siguran da je ovde bilo bar 500 metara uspona i još više silaska, što je bilo sasvim dovoljno da akcija ne bude dosadno ravna. Da li je bilo dovoljno i da ne bude ravno dosadna, već je drugo pitanje...




Prva duža pauza na stazi napravljena je kod reke Ljig, koju je valjalo preći preko improvizovane brane od kamenja - hiljadu ljudi, jedno po jedno, korak po korak...

Korito reke Ljig nedavno je prošireno i uređeno, ali samo zato što upravo na mestu gde smo pregazili reku treba da prođe trasa novog autoputa Beograd - Čačak, pa će ova tačka već na proleće dobiti potpuno drugačiji izgled...





Ubrzo nakon prelaska reke, grupa se okupila kod aktivne vodenice Županjac, gde je održana kratka demonstracija pravljenja kukuruznog brašna. Oni koji su hteli, mogli su potom i da kupe sveže samleveno brašno, idealno za pravu šumadijsku proju...

Upitno je koliko sve to uopšte ima veze sa Kolubarskom bitkom, ali je bar zanimljivo kao promocija ovog kraja...




Put je dalje vodio na brdo Čovka (272 m.n.v.), koje je bilo strateški značajan položaj srpske vojske tokom bitke. Ovom prilikom je na vrhu podignuto spomen obeležje i posađen mlad hrast. Iskoristio sam priliku da se slikam pored obeležja pre nego što je osveštano, da ne moraju popovi da ga okade dvaput.

Kao okrepljenje služen je vruć čaj, ali i domaća šljivovica. Bitno da je u sportskom duhu...




Posle pauze se produžilo nizbrdo do manastira Ćelije, gde je sahranjen najveći broj poginulih boraca sa obe sukobljene strane. Ovaj manastir koji je posvećen Svetom Đorđu nosi ime po obližnjem selu i ne bi ga trebalo brkati sa istoimenim (i poznatijim) manastirom kod Valjeva.

Polaganje venaca na spomen kosturnicu govorom je uveličao književnik Radovan Beli Marković, rodom iz ovog kraja. Međutim, ono što je zaista zabolo oči je to što se jedan trenutak koji je trebalo da bude svečan spontano pretvorio u opštenarodno veselje... Posle se pitamo zašto se u svetu uloga Srbije u I svetskom ratu toliko umanjuje, ali narod koji pleše na grobovima sopstvenih slavno izginulih predaka ne bi smeo da se čudi što ga niko ne uzima za ozbiljno...

Manastir Ćelije



Sledeća kontrolna tačka bilo je brdo koje lokalci nazivaju Vrače brdo, iako na samom vrhu piše Vrapčje brdo (238 m.n.v.). Ova tačka je značajna kao jedno od glavnih žarišta Kolubarske bitke.

Upravo na na tom mestu 20. novembra 1914. poginuo je Dimitrije Tucović, i nedaleko od vrha brda nalazi se obeležje na mestu gde je njegovo telo sahranjeno - prvi put. U vreme održavanja ove akcije počivalište Dimitrija Tucovića nalazilo se na trgu Slavija u Beogradu (usred kružnog toka), a dve godine kasnije ekshumirano je i preseljeno čak šesti put - u Aleju velikana na Novom groblju, gde će valjda njegove kosti konačno naći ovozemaljski mir...

Nakon pauze grupa se spustila do Ibarske magistrale i sela Ćelije, gde je i završen pešački deo akcije. Ovde su nas sačekali autobusi kojima smo se vratili nazad do Lajkovca na dodelu zahvalnica društvima, pečatiranje učesničkih knjižica, večeru i druženje...





Osim malog krkljanca u hotelu na samom kraju, što i nije zameriti organizatorima koji su očekivali upola manje učesnika, cela akcija je u suštini bila organizovana besprekorno. Hiljadu učesnika ipak nije malo, treba to sve iskoordinirati i ispratiti, tako da predstavnici PSD Ćira iz Lajkovca zaslužuju samo reči hvale.

To što ja lično nisam ljubitelj ovakvog tipa akcija je druga priča. Ali u ovom konkretnom slučaju, od krajolika, dinamike i atraktivnosti ture mnogo je bio bitniji povod - čitav vek od jedne od najznačajnijih pobeda srpske vojske ne samo u I svetskom ratu nego u celom XX veku - pa malo li je?

Možda ovaj kraj i nije dovoljno zanimljiv da bi ga vredelo obilaziti i bez posebnog povoda, ali spomen na najsvetlije primere naše svetle istorije trebalo bi da bude više nego dovoljan razlog.




1 коментар:

  1. Анониман14/12/14 21:51

    Odlično dočarano, kao i uvek, a i fotografije mi se sviđaju! Olgica

    ОдговориИзбриши