Prošlogodišnja sezona Treking i trejl lige Srbije završena je u okolini Čačka, a u istom kraju započet je i ciklus takmičenja za 2025. godinu.
Ovog puta čačanska trka je preseljena iz Ovčarsko-kablarske klisure na jednu potpuno novu lokaciju na kojoj do sada nisu održavana slična takmičenja - pomalo zapostavljena planina Jelica ispostavila se kao pravi izbor, i po ko zna koji put pokazala da se odlične trke mogu napraviti i na manje zvučnim lokalitetima.
Štaviše, iako staze na Jelici nisu toliko uhodane kao one na Ovčaru i Kablaru, po lepotama ona nimalo ne zaostaje za nekim mnogo poznatijim planinama, pa je tako i prvo kolo nove treking sezone ispalo pravo osveženje koje je itekako bilo potrebno ovom takmičenju...
Kao destinacija za treking i generalno planinarenje na nižim nadmorskim visinama, Srbija se još uvek može pohvaliti mnoštvom atraktivnih terena u prirodi. Na većini srpskih planina mogle bi se napraviti i trase koje bi zadovoljavale standarde staza za takmičenja u planinskom trekingu, međutim vrlo malo planinskih krajeva ima i dovoljno dobrovoljaca spremnih da se uhvate u koštac sa jednim u suštini prilično složenim poduhvatom kao što je organizacija kola treking lige, u kojem su slavno propali mnogi koji su tom zadatku prišli sa potcenjivačkim stavom. Zato se i srpski treking već neko vreme svodi na uglavnom ista kola koja se iz godine u godinu ponavljaju, uz tek poneki novi lokalitet da tu i tamo razbije monotoniju.
Trke u realizaciji planinarskog društva "Kablar" iz Čačka svaki put su dobijale najviše ocene i od učesnika i od ovlašćenih lica Planinarskog saveza Srbije, a ako je neko uvek umeo da izmeni i osveži staze tako da ne budu svaki put baš iste (a da opet svaki put budu makar za nijansu bolje nego ranije) to su bili Čačani.
Pa ipak, staze se mogu menjati i kombinovati na bezbroj načina, ali najznačajnije tačke na dve omalene planine mogu se iskoristiti samo ograničen broj puta, pa su tako i Kablar i Ovčar poslednjih godina počeli polako da upadaju u kolotečinu. Kad se na to doda i situacija sa izgradnjom spornog vidikovca na Kablaru, zbog čega su neke njegove najlepše tačke sada nedostupne a na nekim stazama se bezbednost ne može garantovati, svima je bilo jasno da se nešto mora ozbiljno promeniti.
Svi organizacioni problemi elegantno su rešeni premeštanjem kola na skroz drugu stranu Čačanske kotline, na planinu koja nikada ranije nije bila pominjana u kontekstu treking takmičenja.
Planina Jelica, dvadesetak kilometara dugi greben koji se nadovezuje na Ovčar u pravcu jugoistoka, stoji kao prirodna granica između Šumadije i Dragačeva, a iako je dosta skrajnuta van glavnih planinarskih tokova prepuna je zanimljivosti koje je praktično nemoguće obići u jednom danu. Dugački glavni greben Jelice ne dozvoljava da se sve njene znamenitosti (spomenici prirode, vidikovci, manastiri, arheološka nalazišta) povežu u lako savladivu kružnu stazu, a uski vijugavi putevi ograničavaju pristup većim prevoznim sredstvima, pa i nije teško shvatiti zašto se Jelica ne kotira na višoj poziciji na listi planinarskih atrakcija u Srbiji.
Ali, staze kakve bi se u klasičnom planinarenju smatrale predugačkim i preteškim, u trekingu su često tek srednje dužine, pa su tako čak i one planine koje i u najlakšoj mogućoj varijanti zahtevaju mnogo više pešačenja od onoga na šta je prosečan planinski izletnik navikao obično pogodne za organizaciju takmičenja tog tipa. Ovaj potencijal Jelice prepoznali su i planinari čačanskog "Kablara" i - iako možda nisu uspeli da povežu sve značajne tačke ove planine - napravili treking staze koje su verovatno iznenadile mnoge, i to samo prijatno.
O samoj prirodi Jelice moglo bi se pričati mnogo, ali je zapravo dovoljno reći da je ova nepravedno marginalizovana planina itekako vredna posete, u šta su mnogi tek sada prvi put imali priliku da se uvere. Moćne stoletne šume, razigrane planinske reke, stenoviti vidikovci, kulisa kakva se samo poželeti može.
Za treking na Jelici odabrane su prave planinarske staze, sa dugim i konstantnim usponima za pumpanje i istim takvim spuštanjima, ali i sa mnogo blažih deonica za trčanje ili prosto uživanje u krajoliku koje nisu uspeli da pokvare ni blato ni kišni potoci koji su na nekim mestima bukvalno tekli stazom.
Čak i u tako dobro uhodanoj mašineriji poput Treking i trejl lige Srbije, trke na kojima skoro niko od bezmalo četiri stotine takmičara nema zamerki prava su retkost, a pogotovo one koje se održavaju prvi put i još uvek nisu testirane od strane trkača koji uopšte ne poznaju teren.
A kada kolo priprema iskusan tim, sve potencijalne probleme je lako predvideti i preduprediti.
Ali, ako nas je ovogodišnje prvo kolo TTLS nešto naučilo, to je da se odlične trke mogu napraviti bilo gde ako za to postoje dobra volja i dobra ekipa.
Naravno, uvek je lakše trasirati i pripremiti staze u svojoj neposrednoj okolini, ali ako se samo na trenutak osvrnemo na ono izvorno pravilo trekinga da se za treking takmičenja koriste već postojeće markirane i uređene staze, shvatićemo da treking može da se održava praktično bilo gde, na potpuno novim stazama i potpuno novim planinama, pa čak za to ne treba tražiti ni nove organizatore.
Bez namere da omalovažavam bilo koju stazu, ali Jelica nam je svima pokazala da je i treking u Srbiji zreo za promene. Ne moraju one biti ni velike ni korenite, ponekad je dovoljno samo se malo odmaći u stranu da bi se neke dobro poznate stvari sagledale iz novih uglova i svežijih perspektiva. Ali zašto ne bismo u kalendaru treking lige češće viđali i neke nove toponime?
Prošle godine Bukulja i Babušnica, a ove i Jelica, pokazali su nam da interesovanje itekako postoji i za planine koje još uvek nisu etablirane kao treking destinacije, kao i da neka od tih mesta iz drugog plana vrlo lako mogu da postanu favoriti, ali pre svega da takvim mestima obavezno treba pružiti šansu.
A da li će jedna Jelica ostati u kalendaru Treking i trejl lige Srbije i u narednim godinama, to je na kraju krajeva manje važno.
Mnogo je bitnije fokusirati se na to da i u sledećim sezonama uvek imamo nove staze umesto nekih koje se ponavljaju toliko da već počinju da budu i dosadne...
Svako osveženje prija samo dok u njemu ne preteramo.
Нема коментара:
Постави коментар