24. 5. 2023.

Šar planina: Titov vrh


U današnje vreme sveopšte popularizacije i komercijalizacije aktivnosti u prirodi, retke su planine koje nas još uvek podsećaju na pravu avanturu, a da ne moramo da pređemo pola sveta da bismo došli do njih.

Jedno od takvih mesta je Šar planina, čije ime je praktično sinonim za nepregledna prostranstva koja ne pružaju gostoprimstvo svakome, ali koja će dovoljno odvažnima otvoriti vrata u svet prepun surove lepote kakve je sve manje u nama bliskim predelima...


U pričama o Šar planini glavnu reč bi trebalo da vodi priroda, ali je teško osloboditi se i političkog konteksta. Razuđeni, teško pristupačni venci Šar planine čine prirodnu granicu između Srbije (sa strane Kosova), (Severne) Makedonije i Albanije, ali tragovi koje su ostavila večita previranja na ovim prostorima nisu toliko uočljivi fizički koliko na etimološkom planu.

U antici je bila poznata pod imenom Skardos ili Skardus, kako se naziva u spisima grčkog istoričara Polibija i njegovog kasnijeg rimskog kolege Klaudija Ptolemeja, od čega se vremenom razvilo i današnje ime. Neki pak smatraju da je današnje ime slovenskog porekla, i da se vezuje za njen prolećni izgled, kada je čitava prošarana razdvojenim poljima još neotopljenog snega.

Srbi su, međutim, ovu planinu prvobitno nazivali Mlečna planina, zbog mnogobrojnih stada koja su pasla po njenim livadama, i pod tim imenom pominje se u povelji cara Dušana iz 1349. godine. Nešto kasnije ime Carska planina takođe se vezuje za cara Dušana, to jest za njegove dve prestonice Prizren i Skoplje u njenom podnožju.

Ruski etnograf i diplomata Ivan Jastrebov, koji se u XIX veku zalagao za prava Srba na prostorima današenjeg Kosova i Metohije, zabeležio je i da su Srbi zemlje južno od Šar planine nazivali grčkim zemljama čak i u vreme kad su postale deo srpske države, jer su tradicionalno bile u sastavu Vizantije.

Povrh svega ovoga, tokom srednjeg veka zabeležena su još dva imena latinskog porekla - Monte Argentaro ("srebrna planina") i Catena Mundi ("lanac sveta").


Popova Šapka




Sličnu sudbinu doživelo je i ime najvišeg vrha planine. Od davnina poznat samo kao Šar (iliti Skardos), u tursko doba preimenovan je prosto u - Turčin.

Ovako su ga zvali svi okolni narodi sve do 1934. godine, kada je nakon ubistva kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseju u njegovu čast preimenovan u Aleksandrov vrh. Ovo ime zadržalo se do II svetskog rata, kada mu je vraćen prethodni naziv, a nakon rata odlučeno je da se nazove po najvećem sinu naroda i narodnosti - Titov vrh.

Iako ovo ime vrh zvanično nosi i danas, makedonski planinari češće ga nazivaju starim imenom Turčin, odnosno Veliki ili Golem Turčin, kako bi ga razlikovali od susednog Malog Turčina koga od najvišeg vrha Šar planine deli samo usko sedlo dugo jedva par stotina metara...





Početak grebena Ceripašina (2437 m.n.v.)

Ipak, političke zavrzlame na šarplaninskim vrhovima ne ostaju ograničene samo na etimologiju. Na mnogim istaknutim tačkama na planini danas se crni dvoglavi orao može videti češće od zlatnog sunca, čak i na vrhovima koji nisu na samoj granici, kao na primer baš na Titovom...

Otkad je sveta, vrhovi planina bili su idealna mesta da se "zapljune" teritorija. Ništa se tokom vekova nije promenilo. Nekada su "osvajači" planina na vrhovima pobadali zastavice svojih država, danas se obeležja šaraju grafitima i šablonima.

S jedne strane, ne možemo reći da smo ovde samo zbog prirode niti nazivati sebe nekakvim građanima sveta i dozvoliti da nas ovo uznemirava, a sa druge teško je diskutovati o kosmopolitizmu sa onima koji osećaju potrebu da na takve načine iskazuju svoje nacionalističke pobude...



(Foto: Zoran Udovčić)

Vrh Anteni (2531 m.n.v.)


Sa svojih 2747 metara nadmorske visine, Titov vrh (ili, po makedonski - vrv) drugi je najviši vrh današnje Makedonije (nakon samo 17 metara višeg Golemog Koraba), a u nekadašnjoj Jugoslaviji bio je na trećem mestu.

Uspon na Titov vrh nije tehnički težak, ali usled velike kilometraže i značajne visinske razlike od podnožja čak i u najlakšoj mogućoj varijanti zahteva dobru kondiciju i fizičku spremnost.

Na uspon se obično polazi iz turističkog naselja Popova Šapka, koje se prostire između 1700 i 1800 metara nadmorske visine. Najpoznatije skijalište u Makedoniji razvilo se oko planinarskog doma koji je otvoren 1934. godine, do kojeg se u to vreme od dvadesetak kilometara udaljenog Tetova moglo stići samo pešice ili na konju.

Danas do Popove Šapke vodi sasvim solidan asfaltni put, ali do najviših vrhova Šar planine i dalje se treba dobro potruditi...


Sin vrv (2551 m.n.v.)


Vrh Karabunar (2600 m.n.v.)


Za uspon na Titov vrh planinari koriste dve staze, koje zovu "letnja" i "zimska".

Letnja staza savladava oko hiljadu metara nadmorske visine na oko jedanaest kilometara do vrha, i konstantno je u blažem nagibu do pred sam vrh i završnih dvestotinak metara oštrog uspona. Kao što joj samo ime kaže koristi se obično leti, dok se zimi izbegava zbog velikih snežnih nanosa (koji ovde nekad ostaju i do kraja juna) i velike opasnosti od lavine.

Za razliku od letnje, zimska staza na istom rastojanju savladava čak oko sedamsto metara više u usponu, od čega skoro polovinu na prva tri i po kilometra, do izlaska na greben zvani Ceripašina koji se sastoji od nekoliko povezanih vrhova, većinom preko 2500 metara nadmorske visine.

Uspon zimskom stazom daleko je atraktivniji, ali i daleko naporniji nego uspon letnjom stazom. Ovo je staza koja iziskuje mnogo snage i upornosti, testira izdržljivost, ali na kraju i nagrađuje prelepim vizurama na predele kakve u današnjem savremenom svetu imamo sve manje prilike da vidimo...

(Foto: Goran Tile Tintor)


(Foto: Zoran Udovčić)
Vrh Bakardan (2704 m.n.v.)
(Foto: Zoran Udovčić)

Vrhovi koje spaja greben Ceripašina odlikuje i sasvim solidna međusobna prominencija, pa ovde nema govora o laganom povezivanju vrhova, takozvanom grebenarenju...

Svaki od ovih vrhova na putu do cilja izazov je i uspeh za sebe. Svaki sledeći uspon iziskuje sve veći napor (krv, suze i znoj), višestruko pomnožen u zimskim uslovima koji se ne obaziru na to šta piše u kalendaru. Ali, svaki sledeći uspon pruža i sve veće zadovoljstvo, do konačnog izlaska na najvišu tačku planine...

Pogled sa vrha Bakardan na Titov vrh






Na samom vrhu, početkom pedesetih godina prošlog veka izgrađena je neobična trospratna kula od tesanog kamena. Prvobitno zamišljena kao meteorološka opservatorija, danas služi samo kao sklonište planinarima od vremenskih nepogoda, ali i po naizgled lepom vremenu prija zakloniti se od brišućeg vetra na nekoliko minuta.

Reklo bi se da na dve donje etaže povezane metalnim merdevinama može stati desetak ljudi bez guranja. Dok najviši sprat stoji zaključan i može se koristiti za prenoćište i boravak samo po dogovoru sa lokalnim planinarskim društvom, niži delovi kule dostupni su svima u svakom trenutku.

Koliko to pojedinci cene najbolje ilustruje podatak da praktično svakih nekoliko godina kula bude vandalizovana. Te razbijeni prozori, te zapaljena drvena vrata... A to valjda dovoljno govori i protiv popularne tvrdnje koju mnogi naivni planinari ponavljaju kao papagaji da na planini nema loših ljudi...




Titov vrh - Титов врв - Maja e Titos (2747 m.n.v.)



Još za Titovog života, masovni uspon na vrh sa njegovim imenom održavan je svake godine povodom Dana mladosti (25. maja), a ta tradicija preživela je i do današnjih dana.

Za vreme Tradicionalnog iskačuvanja na Titov vrv planinarske kolone penju se letnjom stazom, dok greben Ceripašina ostaje rezervisan samo za one najistrajnije. I u toplije doba godine na tim visinama zima suvereno vlada...

Međutim, olakšavajuća okolnost je da se tada letnja staza već može iskoristiti za povratak do Popove šapke, što je dvostruko korisno - em je spuštanje neuporedivo lakše nego ponovni prelazak celog grebena, em se tako šarplaninski visovi sagledavaju i iz donjeg rakursa.

A sa pogledom iz doline na visove kojima smo prolazili samo nekoliko sati ranije (sa osećajem kao da su od tada prošli dani, nedelje, meseci...) planina se doživljava na dva potpuno drugačija načina. Šira slika obogaćuje se detaljima, postaje potpunija i razumljivija...




(Foto: Ivica Stojanović)



Ali, ni najlakši način uspona na Titov vrh, a shodno tome i spuštanja, nije za potcenjivanje. Kojim god putem krenuli, zagarantovano je preznojavanje i prijatan umor, koji na ovakvim stazama počinje da savladava mnogo pre nego što uopšte stignemo nazad na početnu tačku...

Koliko će nam jedan uspon biti težak zavisi od mnogo faktora. Dužine staze... Visinske razlike... Meteoroloških uslova... Opreme... Kondicije... Društva... Ali uvek je najteži deo - neizbežni povratak u svakodnevicu...








Kao i uvek kod ovakvih tura, već posle dan-dva sećanja na sve ono negativno izblede. Nažalost, i sve ostalo postaje daleko, nestvarno, kao nedovršen san, ali to nas samo uči da ovakve doživljaje cenimo još više...

U današnje vreme sve je manje mesta na koja možemo otići tek tako, i makar na nekoliko sati potpuno se dislocirati iz rutine u jedan svet koji podjednako deluje surovo realno i potpuno apstraktno.

Jedno od takvih mesta je i Šar planina, nepripitomljena, besputna gromada na večitoj vetrometini, prirodna granica koja razdvaja i spaja.

Sinonim za pravu planinarsku avanturu.




6 коментара:

  1. Čestitke ekipi! Hvala na sjajnom prikazu!

    ОдговориИзбриши
  2. Анониман28/5/23 01:30

    Sjajan tekst, slucajno sam naisla na ovaj blog i odusevio me, za svaku pohvalu je. Zanimljiv komentar vezan za kulu, a ja sam od onih sto veruju da samo posteni ljudi idu na planinu. Brana Kapetanovic

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala, Brano! I ja volim da verujem da planine privlače samo pozitivne i vredne ljude, ali nažalost praksa me je više puta demantovala. Ali to naravno nije razlog da odustanemo od planina i prirode. :)

      Избриши