11. 5. 2017.

Vračanski Balkan: Sto lica jedne planine


Kada se pomenu planinarenje u Bugarskoj, prve asocijacije su svakako Rila, Pirin i eventualno VitošaBalkanske planine, najveći i geografski najznačajniji planinski masiv Bugarske, često su nepravedno zapostavljene u toj priči, a svojim prostranstvom i prirodnim bogatstvom nude dovoljno sadržaja za čitav život istraživanja.

Planinari rumskog Borkovca imali su na raspolaganju svega par dana, pa je izbor pao na park prirode koji mi zovemo Vračanski Balkan a Bugari Vračanska planina.

Međutim, i ovako površinski mala planina obiluje interesantim lokalitetima, pa će se ispostaviti da je i produženi vikend malo za iole temeljan obilazak, što nas naravno nije sprečilo da i u onome što smo stigli da vidimo uživamo maksimalno...


Vračanski Balkan dobio je ime po gradu Vraca (Враца) u podnožju planine, stotinak kilometara severno od Sofije.

Sa šezdesetak hiljada stanovnika, Vraca je sedamnaesti grad po veličini u Bugarskoj i kao takvog u jednom trenutku sam ga uzeo u obzir za tekst iz serije "Šta sve možeš u...", međutim brzo sam se predomislio, iz dva razloga: jedan, verovatnoća da će se neko ko čita ovaj tekst zaputiti u Vracu samo radi obilaska grada tangira nulu, i dva, u gradu realno i nema nekog naročitog sadržaja. Dva omanja muzeja, nešto interesantnih crkava, nekoliko spomenika, pešačka zona kakvu danas ima maltene svaki gradić koji iole drži do sebe, par parkova, jedan vidikovac i to mu dođe to.

Dovoljna ilustracija turističke atraktivnosti Vrace je da u celom gradu postoji jedna jedina menjačnica (bez preterivanja), sa dvokratnim radnim vremenom od ukupno 5-6 sati dnevno, a najživlje tačke su supermarketi Kaufland i Lidl... Posle svega, ne čudi da je broj stanovnika opao za čitavih petnaest hiljada u poslednjih dvadesetak godina...

Šta sve možeš u Vraci? U suštini, ništa značajno...

Možda bi jedino poneki evrofil ovde doživeo prosvetljenje i shvatio da su obećanja meda i mleka koji će poteći ulicama ako jednom i nesrećna Srbija uđe u EU samo pusta šargarepa na štapu...


Srednjovekovna kula sa statuom Ćirila i Metodija

Crkva Svetog Sofronija Vračanskog
Sveti Sofronije, zaštitnik Vrace
Spomenik ruskoj vojsci na brdu iznad grada


Za razliku od grada, planina je već potpuno druga pesma.

Raznovrsnošću pejzaža i geomorfologije, Vračanski Balkan ima šta da ponudi ljubiteljima prirode svih profila: tu su staze kroz stoletne šume za klasične planinare, široki šumski putevi kao stvoreni za offroading, rečni klanci za kanjoning, uređene pećine za ljubitelje lagane speleologije, vidikovci i vrhovi sa kojih puca pogled na sve strane sveta, čak i kamene litice kao odsečene nožem sa uređenim alpinističkim smerovima, ali i mesta idelna za kampovanje i lenčarenje pored logorske vatre...

Od svega ponuđenog, mi smo uspeli da obiđemo jedan vrh (doduše najviši), jedan kanjon, jedan vodopad - sve to na jednoj stazi, i još jednu pećinu pored toga.

Za presek sasvim dovoljno, za avanturističke apetite sasvim premalo...



Baza u kojoj smo bili smešteni za to vreme nimalo ne odudara od sveukupne sumorne slike o onom urbanizovanom delu Vračanskog okruga: ako naziv "sindikalno odmaralište bugarskih prosvetnih radnika" evocira socijalističke prizore, objekat samo potvrđuje te predrasude.

U vreme kad je ova hiža visoko u planini građena, to je morao biti vrhunac raskoša, bar kad je planinski turizam u pitanju.

Danas sve to deluje preglomazno i preambiciozno, prazno i hladno, i to ne samo zato što grejanje u objektu ne radi (a ne radi). Itisoni od zida do zida, lamperija, mermerčina, svečani holovi i sale za sve namene, beskrajni hodnici (u kojima samo fale bliznakinje Grejdi), sve stoji u oštrom kontrastu prema činjenici da sve to izgleda kao da ovde niko nije mahnuo krpom za prašinu negde od sredine osamdesetih...







Naravno, u vreme kad je objekat otvoren internet još uvek nije postojao, pa tako niko do danas nije napravio i sajt objekta, što je u suštini možda i dobro za reklamu: nama je odmaralište predstavljeno kao ekskluzivni objekat zatvorenog tipa rezervisan za bugarske prosvetare i zatvoren za strance ali eto mi smo uspeli da ga dobijemo nekom magijom - ako je objekat stvarno zatvoren za strance, to je valjda više da se ovakva slika ne bi širila nego da bi ga bugarski učitelji ljubomorno čuvali samo za sebe.

Ipak, ako se domu može naći hiljadu zamerki, domaćinima ne može ama baš nijedna: ne samo da su bili izuzetno uslužni i informativni, nego su se svojski trudili da svakome sve bude po meri, toliko da su na televizoru u (dobro ugrejanoj) trpezariji konstantno puštali isključivo kanale sa srpskom muzikom, i to uglavnom narodnjacima teške kategorije. Zapravo, eto i zamerke na račun domaćina. No dobro, odmahivaćemo glavom po bugarski u znak odobravanja i praviti se da smo baš fanovi Jašara Ahmedovskog i Južnog Vetra... Samo nek je veselo.

Mada, sudeći po ovom plakatu iz centra Vrace,
možda su tu muziku puštali zbog sebe?!


Posle noći ispod više slojeva ćebadi jedva smo dočekali jutro, vlažno i maglovito ali i dalje kudikamo toplije nego unutrašnjost smeštaja...

Plan za prvi dan: uspon na najviši vrh Vračanskog Balkana praktično iz samog podnožja, duž kanjona reke Leve - nešto manje od osam kilometara sa oko devetsto metara uspona, pametnom valjda dovoljno.

Staza kreće iz naselja Zgorigrad, nekadašnjeg rudarskog mesta koje je 1966. godine pretrpelo katastrofu kada je pukla brana jalovišta i buijca odnela veliki deo naselja, usmrtivši više stotina i povredivši preko dve hiljade ljudi! Budući da se godišnjica ovog događaja obeležava baš prvog maja, prethodne večeri smo gledali emisiju o tome na televiziji - gorka uvertira za stazu...

Na nekadašnjem jalovištu slomljeni betonski stubovi svedoče o silini udara, mada neupućeni namernik sigurno ne bi mogao ni da pojmi da se ovde dogodilo nešto slično. Nekada je u neznanju zaista blaženstvo...

Zgorigrad




Nedugo po izlasku iz naselja ulazi se na stazu bezazleno nazvanu "eko stazica" (Екопътека), međutim ubrzo postaje jasno da je staza sve osim potpuno naivna.

Već nakon prvih nekoliko stotina metara staza se spušta u kanjon reke koja se na ovom potezu zove Vartešnica, a kod Zgorigrada menja ime u Leva. Odatle sledi splet mostića, puteljaka, preskakanja kamenja i konačno ulazak u strmi deo staze sa nizom drvenih merdevina koje spajaju litice na koje bi se inače teško moglo popeti bez alpinističke opreme.

Izuzetno atraktivna, naoko zahtevna ali zapravo više zabavna nego teška deonica, koja me je dosta podsetila na stazu kroz klisuru Suha Bela u Slovačkoj (doduše u nešto manje budžetnoj varijanti), dok je čak i iskusnijim članovima ekipe izmamila uzdahe, što od muke što od oduševljenja.








Vrhunac ove staze u svakom smislu je vodopad Borov kamak (Боров камък), 63 metra visok slap niz potpuno vertikalne kamene zidove.

Čak ni izmaglica nije mogla da pokvari prizor koji se ne može nazvati drugačije nego impresivan, a utisak samo pojačava činjenica da se vodopad uopšte ne primećuje sve dok se ne izbije direktno ispred kamenog zida.

Staza uzbrdo vodi direktno ispod vodene zavese. Gratis tuširanje obezbeđeno.

Na samom vrhu vodopada stoji nestvaran mostić kojim se tik uz odsečenu liticu prelazi na drugu stranu reke, koja dalje uzbrdo deluje pitomije od fruškogorskih potočića i ničim ne sluti na vanredan spomenik prirode koji se krije bukvalno na korak niže...








Gotovo neverovatno, od vrha vodopada dalje uzvodno rečica potpuno transformiše svoj lik i pre nego što smo postali svesni promene već šetamo širokom zelenom livadom uz tihi potočić.

Na sve to još se i vreme promenilo, pomalo se javlja sunce, pa kao da smo za nekoliko minuta prešli ne samo na drugu planinu, nego i na drugu planetu... Odavde lomimo uzbrdo, širokim šumskim kolskim putem.

Koristim jednu od pauza koje grupa pravi da obrsti poljane sremuša da procunjam okolo i nailazim na neobičan postmodernistički spomenik usred šume, očerupan skoro do golog betona. Natpis namolovan na postamentu svedoči o II svetskom ratu, ali kasnije ne uspevam da nađem ama baš nikakav podatak o njemu...

Zanimljivo je kako i ovde istorija dobija neku čudnu distorziju kako godine prolaze: socijalistički spomenici zarastaju u šiblje i korov, dok oni koji slave "herojsku bugarsku vojsku 1912-1918" danas zauzimaju istaknuta mesta na gradskim trgovima...






Pešačimo još neko vreme šumom, a krajolik neodoljivo liči na dobro poznate fruškogorske puteve

Uskoro izlazimo i na asfaltni put (ma, ko je rekao Partizanski put?) i lagano se spuštamo do velike farme odakle počinjemo da upoznajemo i livadsko lice Vračanskog Balkana. Od povelike farme staza dalje vodi samo uzbrdo i za desetak minuta smo na najvišoj tački planine.

Ovde nas već hvata i kišica, a neke i umor, pa se kolona razvlači i pojedinci zastajkuju da uhvate dah na dosadnoj strmini, ali vrh je bliže nego što to iz podnožja izgleda i dok dlanom o dlan ekipa se okuplja oko gomile kamenja koja označava krov Vračanskog Balkana.







Beglička mogila (Бегличка могила), najviši vrh planine, nalazi se na nadmorskoj visini od 1482 metra. 

Sudeći po slikama i trekovima koji se mogu pronaći na internetu, moglo bi se zaključiti da podseća na našu Beljanicu ili neke homoljske vrhove, ali u realnosti mnogo više liči na zlatiborski greben Čigote: široka zatravljena kupa sa još nekoliko takvih u blizini.

Vrh je sa jedne strane blagog nagiba i pokriven pašnjacima, dok ga sa druge oivičavaju strmo odsečene litice koje zovu Kobilje stene, verovatno po krdima poludivljih konja koja slobodno jure po visoravnima...

Magla ipak sprečava da se uverimo i u pogled; ovo je već treći ili četvrti put zaredom da mi magla kvari doživljaj vrha, ali raščistiće se valjda i ona jednom...





Pada mi na pamet da mi na Vračanskom Balkanu sve liči na nešto drugde viđeno, kao da je cela planina sastavljena kao kompilacija detalja sa različitih strana.

Ne smeta mi to mnogo, ali nekako ne mogu da budem fasciniran kao što bih voleo da budem i krivo mi je zbog toga jer imam osećaj da ova planina to zaslužuje. Nisam od onih koji biraju samo ultra-mega-giga atraktivne ture i ne zadovoljavaju se malim stvarima, ali mi je važno da osetim autentični duh svakog mesta, a ovde mi nekako izmiče...

Sutra je ipak novi dan, razmišljam, i ko zna šta nosi sa sobom. Planiramo da popnemo jedan od vrhova koji gledaju ka gradu, koji su niži i stenovitiji, a samim tim i zahtevniji, i uz malo sreće sa pogledom...


Da od pogleda nema ništa znamo već rano ujutro; magla je još gušća...

Sve se čini kao da će sunce uspeti da se probije, ali sve ostaje samo na nagoveštaju. Za prvi lokalitet nam ipak sunce i ne treba: na rasporedu je prvo poseta obližnjoj pećini Ledenika, možda i najpoznatijem lokalitetu Vračanskog Balkana.

Toliko smo bili nestrpljivi da napustimo smeštaj da smo stigli pola sata pre otvaranja pećine, pa dok čekamo početak radnog vremena šetamo okolnim parkom i družimo se sa zabavnim figurama bića iz bajki...






Možda Ledenika nije ni po čemu preterano različita od drugih pećina (ima u Bugarskoj i većih i lepših i atraktivnijih, a neki bi rekli i da su sve pećine iste), ali ako postoji primer kako dobre ideje mogu da učine prirodne lepote još zanimljivijim, to je onda ovo mesto.

Svaki prosečan vodič umeo bi da kaže osnovne podatke o pećini (da je duga oko 300 metara, da ima desetak manjih i većih dvorana, da je ime dobila po tome što se zimi u njenoj unutrašnjosti formiraju ledenice), a  za šetnju bi bilo dovoljno i desetak minuta. Međutim, devojka koja je vodila turu pre bi se mogla nazvati animatorom nego vodičem, a "koncertna dvorana" potpuno je opravdala svoje ime tokom multimedijalnog spektakla kakav moram priznati da u ovakvim uslovima još nisam video.



The Great Gig In A Cave



A ako je koncertna dvorana po svemu grandiozna, podzemna fontana želja i tunel koji zovu Čistilište (navodno je svako ko tuda prođe očišćen od greha, pod uslovom da se ne zaglavi unutra) izgledaju kao iz noćnih mora klaustrofobičara.

Posle obilaska Ledenike potpuno je jasno zašto je to najposećenija pećina u Bugarskoj i jedna od najvećih atrakcija šireg područja, iako i u neposrednoj blizini možda ima zanimljivijih stvari za videti. Kamo sreće da se u svako prirodno blago ulaže ovoliko dobre energije (pritom ne mislim nužno na nove tehnologije), ne bismo se pitali zašto deca radije provode vreme za računarima nego u prirodi...




Čistilište (prolaz desno)
Fontana želja


Pošto nam magla nije dozvolila i planirani uspon (zapravo bi i dozvolila, ali čemu), napravili smo samo manji krug po šumskim stazama oko pećine.

Možda je magla sakrila pravo lice ovog dela šume, a možda je šuma bila prosto obična. Najbolja reč bi bila "neupečatljivo", prekratko svakako. Čak ni ogromna polja pod sremušem nisu uspela da stvore utisak koji bi potrajao.... Ne mogu reći da sam se u pansion vratio zadovoljan i ispunjen. 

Predvečernja šetnja Vracom možda je malo popravila opor ukus u ustima, ali i dalje sam čekao ono nešto neuhvatljivo da me oduševi u vezi sa Vračanskim Balkanom...





A onda je došlo u trenutku kad sam se najmanje nadao.

Već smo bili u autobusu koji je napuštao smeštaj kad su se jutarnji oblaci konačno razišli i kad je pogled sa serpentina lošeg puta do podnožja jednostavno eksplodirao. Toliko razbijenih vrhova i vrščića, more šume sa arhipelagom kamena, toliko litica, grebenčića, toliko lepote nadohvat ruke...

U napadu Stendalovog sindroma nije bilo nikakvog smisla da vadim fotoaparat, samo sam nemo posmatrao taj svet sa svih strana, sva lica Vračanske planine skrivena svih ovih dana a sada prikazana u punom sjaju, kao da se rugaju i izazivaju nas da se vratimo...

Da sam putovao u sopstvenoj režiji, sigurno bih tada parkirao kola negde pored puta i proveo još ceo jedan dan u toj idili, pa makar odmah s puta otišao pravo na radno mesto, onako u gojzericama. Ovako, progutati knedlu i ne gledati nazad bilo je sve što je moglo da se uradi...


Na planeti postoji toliko mesta koja treba videti i toliko onih koja zavređuju makar malo pažnje. Ako želimo da vidimo što više možemo, nemoguće je posvetiti se svakom mestu onoliko koliko bismo možda voleli, a Vračanski Balkan definitivno i zaslužuje dosta posvećenog vremena.

Žao mi je što trenutak nije bio takav da ga i doživimo u svoj raskoši, ali će mi to iskustvo istovremeno ostati i vrlo drago.

Možda nas put više nikad neće navesti u ove krajeve, ali ko zna, možda se jednog dana i vratimo da vidimo i ono što sada nismo uspeli, a čega ima i više nego dovoljno.

Na takav poziv se ne bih bunio. Naprotiv.



A ako se i neko od vas nađe u ovim krajevima, možda vam posluži GPS trek staze Zgorigrad - Borov kamak - Beglička mogila. Možete ga preuzeti odavde:
https://www.wikiloc.com/wikiloc/view.do?id=17689273



3 коментара:

  1. Upravo sam se vratila odatle...jedino mi je žao što nismo posetili pećinu, ali nadam se da ćemo ponoviti izlet, pa da svratimo i u nju...Odlično napisan tekst, svaka čast

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala! Biće valjda prilike i za pećinu, bar nije daleko... Čekamo i Vaš tekst, da uporedimo utiske. :) Pozdrav!

      Избриши
  2. Sjajan tekst! Idem u Vratsu za vikend pa tražim informacije, tako sam ga našla.

    ОдговориИзбриши