8. 3. 2017.

Crkva Svetog Duha u Rumi


Prilazeći Rumi izdaleka, prvo što namerniku pada u oči su barokni tornjevi njenih crkava. Centar grada koji mnogi nazivaju srcem Srema krase četiri ovakve monumentalne građevine, uglavnom podignute u periodu od sredine XVIII do početka XIX veka.

Najmlađa i najdekorativnija od svih ujedno predstavlja i sedište rumskog arhijerejskog namesništva Srpske pravoslavne crkve - crkva Svetog Duha u Glavnoj ulici. Kao remek delo eklektističke arhitekture zaštićena je kao kulturno dobro od velikog značaja, ali se nažalost iz različitih razloga poslednjih godina ne nalazi u baš reprezentativnom stanju.

Ipak, ovih dana počinju pripreme za sveobuhvatnu rekonstrukciju objekta, čime će i poslednja rumska barokna crkva biti dovedena u stanje kojim će jedan od najznačajnijih spomenika graditeljskog nasleđa Rume biti predstavljen na dostojan način.


Istorijat crkve Svetog Duha - punim imenom crkve Silaska (crkvenoslovenski Sošestvija) Svetog Duha na Apostole - u Rumi počinje još krajem XVIII veka, tačnije 1787. godine, kada rumski trgovci upućuju molbu mitropolitu Mojseju Putniku za preporuku pri dobijanju dozvole za gradnju treće pravoslavne crkve od čvrstog materijala.

Kao obrazloženje naveli su da se postojeće dve pravoslavne crkve "nalaze na kraju grada, pa je zimi teško stići do njih". Ovo iz današnje perspektive zvuči skoro komično, budući da se obe starije crkve nalaze u krugu od jedva pola kilometra od crkve Svetog Duha, pa bi prave razloge za izgradnju treće crkve možda pre trebalo tražiti u demonstraciji nadmoći narastajućeg srpskog življa nad do tada dominantnim nemačkim stanovništvom.

Ovo postaje očiglednije kad se zna da je četvrt veka ranije jedva izdejstvovano odobrenje za izgradnju Vaznesenjske crkve kao druge zidane pravoslavne crkve u Rumi, budući da su austrijske vlasti tada ocenile da se njena lokacija nalazi preblizu varoškoj katoličkoj crkvi, a da je za izgradnju crkve Svetog Duha odabrano još bliže mesto.

Naposletku je dozvola ipak dobijena 1833. godine, nakon više decenija insistiranja, ali uz uslov da nova pravoslavna crkva po visini ne premaši katoličku.



Izrada projekta poverena je novosadskom majstoru Matijasu Frelihu, koji se obavezao da će izgradnju završiti za četiri godine. Temelj objekta osveštan je u maju 1836. godine, a već prve godine crkva je podignuta do krova, zahvaljujući bogatim novčanim prilozima zajednice pravoslavnih Cincara, zbog čega se crkva do dana današnjeg kolokvijalno naziva "grčka". 

Međutim, prvobitni fondovi su brzo potrošeni pa je već sledeće godine gradnja obustavljena, brod je pokriven improvizovanim krovom od šindre i celo gradilište je stajalo naredne dve godine, posle čega su radovi nastavljeni teško i sporadično, uz promenu više glavnih majstora.

Najveća kolateralna žrtva ovakve dinamike radova bio je veliki ikonostas koji je izradio čuveni drvorezbar tog vremena Georgije Dević, a koji je postavljen u tako nedovršenu crkvu 1851. godine i zbog izloženosti vremenskim prilikama ubrzo potpuno propao.




Gradnja je okončana tek početkom XX veka, sticajem tragičnih okolnosti, kada je ugledni rumski trgovac Vasa Maksimović posle smrti ćerke jedinice Vere ostao bez naslednika i odlučio da svu svoju imovinu priloži za obnovu i završetak crkve.

Rekonstrukcija postojeće, nedovršene crkve poverena je austrijskom arhitekti Hermanu Boleu, poznatom i priznatom restauratoru graditeljskih spomenika, koji je u to vreme sticajem okolnosti živeo u Rumi. Radovi pod Boleovim vođstvom započeti su 1902. godine, a već 1905. godine građevina je konačno i završena.

Južna fasada i osnova, crteži Hermana Bolea iz 1902. godine
Podužni presek, crtež Hermana Bolea iz 1902. godine
Južna fasada i zvonička kapa, crteži Hermana Bolea iz 1902. godine


Bole je postojeći objekat koncipiran po baroknim načelima osvežio eklektičkim pristupom, sa značajnim uticajima klasicizma u obradi fasada i detaljima u kojima se može prepoznati romantizam, pa čak i rana secesija.

Naročito uspešno je rešio pročelje crkve, sa klasicističkim portalom uokvirenim timpanonom na dva para stubova pseudo-toskanskog stila, koje je nažalost zbog bočne orijentacije crkve prema uličnom frontu ostalo praktično nesagledivo i nepravedno zapostavljeno.




Osim što je dovršio postojeću građevinu, Bole je projektovao i novi zvonik sa dekorativnom limenom kapom karakteristične mirnije forme, nasuprot u to vreme rasprostranjenom obrascu zvoničkih kapa "na više jabuka".

Ispod oltarske apside Bole je izveo i ktitorsku kriptu porodice Maksimović sa ulazom kroz aneks u produžetku crkvene građevine, u kojoj je epitaf prerano preminuloj Veri ispevao Laza Kostić:
„Tako mile, tako mlade,
Nikad usud ne ukrade.
Još da nije vere, nade,
Da nam tamo paze na te,
Dok nam suze vek ne skrate,
Sav bi svet u nepovrate.“


S obzirom na to da je Bole svoj rad na obnovi arhitektonskih spomenika bazirao na univerzalističkim principima, ni crkva Svetog Duha nije po tom pitanju izuzetak. Tako su ne samo svi građevinski, već i svi zanatski radovi na objektu izvedeni po njegovim nacrtima i pod njegovim nadzorom, uključujući tu stolarske, bravarske, dekoraterske radove, sve do detaljnih studija za izradu polijeleja i svakog pojedinačnog komada crkvenog mobilijara uključujući i svećnjake.

Jedan deo Boleovih crteža danas se čuva u Dijecezanskom muzeju u Zagrebu, a sačuvan je i njegov nacrt za izradu sadašnjeg ikonostasa, koji je izrađen 1903. godine kao zamena za do tada potpuno ruiniran originalni Devićev ikonostas.





Ikone za ikonostas naslikao je na platnu Uroš Predić, jedan od najvećih srpskih slikara, koji je već u to vreme uživao slavu kao vrstan portretista i ikonopisac. Mada istoričari umetnosti ne svrstavaju ovaj ikonostas među najbolja Predićeva dela, mora se priznati da je ovde njegovo umeće došlo do punog izražaja u prikazima likova, kojima je podario crte nekih ličnosti značajnih za izgradnju crkve.

Međutim, zbog ovoga je u vreme slikanja bio i oštro kritikovan, naročito zbog prikaza Bogorodice u liku Vere Maksimović, sa oreolom slikanim mimo svih pravoslavnih kanona. Osim ikonostasa, Uroš Predić je oslikao i grobnicu porodice Maksimović, što je jedinstven primer zidnog slikarstva ovog velikog umetnika.







Zidove hrama oslikao je danas malo poznati i slabo cenjeni slikar Kosta Vanđelović, koji je u to vreme bio vrlo aktivan dekorater hramova i ikonopisac, a koga današnji kritičari smatraju pukim zanatlijom ali ne i umetnikom iako je iza sebe ostavio radove u nekim značajnim crkvenim građevinama.

Kakve god vrednosti bile Vanđelovićeve zidne slike, one su već do kraja osamdesetih godina XX veka potpuno upropašćene od vlage i gareži od sveća, tako da su početkom devedesetih zidovi hrama ponovo oslikani, a prvobitne slike očuvane su samo u fragmentima.

Iako se u literaturi može naći podatak da je oslikavanje izvršeno na osnovu originalnih nacrta, ipak se na mestima gde se noviji bojeni sloj okrunio vide izvesne razlike u inače dosta sličnim šablonima. Budući da ni nove zidne slike nemaju visoku umetničku vrednost, jedna od dilema koje se postavljaju pred buduće konzervatore i restauratore je da li bi trebalo sačuvati postojeće dekoracije ili pokušati da se vrate originalne, koje bi imale makar istorijsku vrednost, ako ništa drugo.



Jedan od retkih ostataka originalnih Vanđelovićevih zidnih slika


Međutim, i od Boleove velike rekonstrukcije kojim je crkva Svetog Duha dobila svoj konačan oblik, građevina je više puta bila predmet sanacija i restauracija, ponajviše zbog problema sa neravnomernim sleganjem zbog kojeg su počele da se pojavljuju pukotine na brodu.

Popularna čaršijska teorija koja za to krivi grobnicu Maksimovićevih, koja je "potkopana pod temelj", daleko je od istine jer se brže sleganje zapravo pojavilo u zoni zvonika, čija težina očigledno za vrlo malo premašuje nosivost ionako slabašnog rumskog tla.

Problem je nakratko rešen uvođenjem čeličnih zatega u prostoru broda početkom sedamdesetih godina prošlog veka, koje je međutim neko od sveštenika kasnije uklonio jer su "naružavale prostor", nakon čega se sleganje intenziviralo toliko da je zvonik danas i vidno nakrivljen ka zapadu. Statičkom sanacijom od pre nekoliko godina vraćene su zatege, a od 2011. godine naovamo u geodetskim osmatranjima se više ne primećuje neravnomerno sleganje.




Uprkos tome što je na crkvi nedavno promenjen krovni pokrivač, njeno opšte stanje danas odaje prilično tužan utisak.

Na fasadama su izdaleka vidljive velike pukotine, naročito iznad prozora; donja zona zidova obijena je do gole cigle kako bi se izvukla vlaga i stoji tako ogoljena već godinama; lica zvonika potamnela su i okrunjena od vlage, časovnici već decenijama nisu u funkciji, a limena kapa je patinirana i na pojedinim mestima oštećena... 

Obnova koje bi ove godine trebalo da počne ima za zadatak da reši sve ove probleme, kao i mnoge druge, uključujući nivelaciju poda i sanaciju podne obloge, rekonstrukciju unutrašnjih zidnih površina, osvežavanje ikonostasa, izradu novog mobilijara po svemu u ugledu na stari...

Ideja je da svečanu proslavu stogodišnjice prisajedinjenja Srema Srbiji, koja se obeležava u decembru 2018. godine, crkva Svetog Duha dočeka u potpuno obnovljenom ruhu i u najboljem mogućem svetlu.



Sa profesionalne strane, biti deo tima koji će buduću rekonstrukciju sprovesti u delo za autora ovih redova predstavlja veliku čast, ali i veliku odgovornost.

Ipak, važnije od bilo kakve lične satisfakcije zbog rada na jednom ovakvom projektu jeste da svi mi koji smo angažovani na ovoj obnovi imamo priliku da važan deo kulturno-istorijskog nasleđa Rume, Srema i Vojvodine spasemo od propadanja i sačuvamo ga za neke generacije koje tek dolaze. Da li ćemo i opravdati to poverenje koje nam je ukazano, videće se već krajem sledeće godine.

A konačan sud će, kao i uvek, dati samo vreme...




2 коментара: